Bliski istok u 2019. godini: Kraj sukoba i nevolja se ne nazire

Dok ulazimo u desetu godinu nakon početka arapskih ustanaka, ima, nažalost, malo nade da će biti mira, demokratske tranzicije i stabilnosti na Bliskom istoku. Godina 2019.  neće donijeti mnogo pozitivne promjene u regiji: trenutni sukobi vjerovatno neće biti riješeni, neki bi se čak mogli pogoršati i novi bi mogli izbiti. U ovom kontinuiranom metežu SAD će sigurno igrati najznačajniju ulogu. Politička svađa između predsjednika Donalda Trumpa i vašingtonskog establišmenta, posebno, vjerovatno će odrediti smjer većeg dijela američke vanjske politike prema regiji.

Očekuje se da će u 2019. godini specijalni savjetnik Robert Mueller otkriti više detalja o rezultatima svoje istrage o navodnom ruskom miješanju u predsjedničke izbore 2016. godine. Stoga će Trump vjerovatno tražiti način da odvrati javnost poduzimajući dramatične odluke o vanjskoj politici, a Bliski istok će biti najlakša meta. Već su krajem 2018. godine bile prisutne jasne indicije ovog trenda. Trumpova iznenadna odluka od polovine decembra da će povući više od 2.000 američkih vojnika iz sjeveroistočne Sirije doživljena je kao pokušaj da odobrovolji svoju bazu podrške, učvrsti moć i obuzda administrativne zvaničnike koji se nisu slagali s njim.

Osim kontinuirane nepredvidivosti promjena američke vanjske politike, glavni razvojni događaji na Bliskom istoku u 2019. godini će uglavnom biti određeni sa šest glavnih pitanja: sukobi u Siriji i Jemenu, zaljevska kriza, američka konfrontacija s Iranom, palestinsko-izraelski sukob i regionalna rivalstva.

Sirijski sukob

Uprkos porazu sirijske opozicije i zauzimanju velikih komada zemlje od strane prorežimskih snaga u 2018. godini, sirijski sukob je daleko od gotovog. Više od 40 posto sirijske teritorije još nije pod kontrolom Vlade u Damasku. Povlačenje američkih vojnika sa sjeveroistoka bogatog naftom, plinom i vodom vjerovatno će raspiriti rivalstvo između glavnih eksternih sila u sukobu: Turske, Rusije i Irana. Ovo će vjerovatno utjecati na sporazum o demilitariziranoj zoni u Idlibu, koji je spriječio veliki napad na posljednje uporište opozicije u septembru prošle godine.

Sirijski sukob bi mogao ući u novu fazu ratovanja preko posrednika, gdje SAD daje Turskoj odgovornost blokiranja Irana u teritorijama koje namjerava evakuirati. Povlačenje američkih snaga bi, također, stimuliralo agresivniji izraelski pristup u Siriji. Nakon američkog povlačenja, Izrael će se morati oslanjati isključivo na svoja nastojanja da se suprotstavi iranskom utjecaju u Siriji i tražit će način da pojača svoje vojne aktivnosti na sirijskoj teritoriji. Izrael će se, međutim suočiti s jednim velikim izazovom, Rusijom, koja kontrolira sirijski zračni prostor. U septembru je incident koji uključuje izraelske borbene avione doveo do obaranja ruskog nadzornog aviona i smrti 15-člane posade. Ovo je razbjesnilo Moskvu, koja je do sada odbijala nastaviti blisku vojnu koordinaciju s Izraelom.

Povećane tenzije između glavnih stranih igrača u Siriji će, također, odgoditi političko rješenje sukoba. Do sada trio iz Astane (Rusija, Turska i Iran) nije se uspio složiti o formiranju ustavnog komiteta. Sada je, s povlačenjem američkih vojnika iz Sirije, vjerovatnost sporazuma postala još manja; zapravo, cijeli proces u Astani bi se mogao urušiti. Paralelni mirovni pregovori koje predvode Ujedinjeni narodi također su naišli na ćorsokak.

Američko povlačenje također znači da SAD u praksi napušta svoje kurdske saveznike, Jedinice za zaštitu naroda – YPG. Ovo će vjerovatno rezultirati dramatičnim poboljšanjem tursko-američkih odnosa i ponovnim početkom njihovog saveza u Siriji. Ovo će sigurno uzrujati Rusiju, koja će vjerovatno pojačati svoje oslanjanje na iranske milicije da popune vakuum koji će ostaviti SAD u sjeveroistočnoj Siriji. Ova reorganizacija bi mogla približiti YPG, u strahu od turske vojne ofanzive, Rusiji i sirijskom režimu.

Rat u Jemenu

Uprkos sporazumu o prekidu vatre u lučkom gradu Hodeidahu i značajnom progresu koji je ostvaren u pregovorima između zaraćenih strana u Švedskoj, konačno razrješenje četverogodišnjeg sukoba je i dalje daleka mogućnost. Uistinu, oslabljena pozicija Husa, nakon gubitka teritorije u protekle dvije godine, i ogromni pritisak s kojim se saudijsko vođstvo suočava da zaustavi rat nakon ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija olakšao je UN-ovom izaslaniku Martinu Griffithsu da okupi zaraćene strane u Švedskoj.

Pa ipak, ove dvije strane su i dalje uvjerene da mogu pobijediti vojno. Husi misle da će se Saudijci eventualno morati poviti pod međunarodnim pritiskom, zaustaviti rat i napustiti svoja nastojanja u Jemenu. Koalicija koju predvodi Saudijska Arabija, s druge strane, vjeruje da će nedavni progres na terenu, posebno u Hodeidahu, vremenom prisiliti Huse da prihvate njihove uslove da okončaju rat.

Iran je, također, nespreman da pomogne da se postigne konačni sporazum. Teheran traži način da drži Saudijce prikliještene u Jemenu tako da nemaju resursa da se nose s njihovim aktivnostima na drugim frontovima na Bliskom istoku. Iran, također, želi iskoristiti sukob u Jemenu kao zalog za pregovore u velikom sporazumu da se ukinu američke sankcije i spasi Zajednički sveobuhvatni plan akcije – JCPOA nakon Trumpovog povlačenja iz nuklearnog sporazuma u maju prošle godine.

Zaljevska kriza

Uprkos opširnim kuvajtskim nastojanjima da posreduje i poveća američki pritisak na Saudijsku Arabiju, nema indicija da će se zaljevska kriza uskoro okončati. Početkom decembra Saudijska Arabija je odbila diskutirati o krizi na zadnjem samitu Vijeća za zaljevsku saradnju u Rijadu, na koji je Katar poslao samo delegaciju niskog profila.

Četiri države koje su uvele blokadu (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat) vjeruju da je vrijeme na njihovoj strani i da će Katar vremenom prihvatiti njihove zahtjeve. Katar, s druge strane, misli da može prebroditi blokadu i čekati da ove četiri države shvate da zapravo same sebi skaču u stomak.

U 2019. godini ova će neriješena situacija vjerovatno ostati. Iz više geografskih razloga, Katar će se morati nastaviti oslanjati na Iran da izbjegne blokadu. To će, također, ojačati savez Katara s Turskom, koji je omogućio Ankari da uspostavi vojno prisustvo u Zaljevu po prvi put od kraja Prvog svjetskog rata.

Neodlučan ishod između SAD-a i Irana

Nakon povlačenja SAD-a iz JCPOA prošlog maja, Washington je jednostrano ponovo nametnuo sankcije Iranu u dva kruga: prvi je počeo u augustu, a drugi i teži je počeo u novembru, pogađajući iranski naftni i finansijski sektor. Strahujući od porasta cijene nafte, Trumpova administracija je dala šestomjesečno izuzeće za osam država koje uvoze iransku naftu. Kada dođe maj i kada izuzeće istekne, Trump će morati odlučiti da li da ispuni svoje obećanje da će raditi da dovede iranski izvoz nafte na nulu.

Ako ispuni, Iran, koji ovisi o svom prihodu od nafte, vjerovatno će smatrati ovaj potez objavom rata. Za odmazdu, mogao bi ispuniti svoje prijetnje da će zatvoriti Hormuški moreuz, kroz koji prolazi oko 20 posto svjetske nafte. Ovo bi u praksi blokiralo druge zaljevske države da pristupe naftnom tržištu. Iako mnogi ovo smatraju šupljom prijetnjom, mogućnost eskalacije je realna dok SAD učvršćuje omču oko vrata Iranu.

Ako Iran odabere ne blokirati Hormuški prolaz, ima kapacitet da se osveti na drugim mjestima, posebno u Iraku. Već su tražili od saveznika u iračkom Parlamentu da pokušaju ukinuti sporazum iz 2008. godine, koji je učinio američko vojno prisustvo u Iraku legalnim. Prošiitske milicije su, također, prijetile da će napasti američke vojnike u državi. Nastavak američko-iranskog sukoba u Iraku bi mogao koristiti grupi Islamska država Irak i Levant, koja je prošle godine umnogome oslabljena, ali nije eliminirana. Stoga bi Irak mogao doživjeti političku i sigurnosnu oluju u 2019. godini ako se tenzije između Irana i SAD-a povećaju.

Izraelsko-palestinski sukob

U 2019. godini Izrael će vjerovatno nastaviti poduzimati jednostrane mjere da uspostavi nove realnosti na terenu u Palestini, iskorištavajući punu podršku koju prima od Trumpove administracije i kontinuirani metež u arapskom svijetu i unutar palestinskog vođstva. Zapravo, Izrael radi s Trumpovom administracijom na dva fronta kako bi u potpunosti izbrisao palestinsko pitanje.

Prije svega, Izrael traži da se iz pregovora isključe “pitanja o konačnon statusu”, najvažnije status Jerusalema i pravo povratka za palestinske izbjeglice. SAD je već priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela i premjestio je svoju ambasadu u zapadni dio ovog grada. Isto tako je ukinuo finansiranje UN-ove Agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama – UNRWA, zahtijevajući da agencija promijeni definiciju izbjeglice kako bi nastavili s finansijskim doprinosima. Ako se UNRWA uruši, broj palestinskih izbjeglica koje primaju pomoć će opasti sa nekoliko miliona na nekoliko stotina hiljada. Ovo će, također, odrediti broj palestinskih izbjeglica kada pravo na povratak bude diskutirano u bilo kakvim budućim mirovnim pregovorima.

Zatim, SAD radi na uspostavljanju antiiranskog arapsko-izraelskog saveza. Očekuje se da će Trumpova administracija prezentirati novogodišnji dugo očekivani “konačni sporazum” da nametne neki vid razrješenja palestinsko-izraelskog sukoba i utre put za gore spomenuti arapsko-izraelski savez. Normalizacija je već u toku između nekoliko arapskih država i Izraela i vidjet ćemo još toga u ovoj godini.

Regionalna polarizacija

Dok se ovi bliskoistočni sukobi produbljuju, politička grupiranja u regiji kreiraju odgovarajuće linije rasjeda i pojačanu polarizaciju. Od Prvog svjetskog rata političke podjele na Bliskom istoku su uvijek odražavale one tadašnjeg svjetskog poretka. Tokom Hladnog rata Bliski istok je bio podijeljen između sovjetskog i američkog kampa.

Danas su ove podjele dublje prirode i veće brojnosti. One, također, odražavaju stepen nezavisnosti od širokih trendova internacionalnog sistema. Stoga, umjesto da imamo dva kampa, sada imamo tri: takozvana osovina otpora Irana, Sirije i Hezbollaha, koju do određene mjere podržavaju Rusija i Kina; kontrarevolucionarna osovina, koju čine Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Egipat i Jordan i koju podržava Izrael; osovina za promjenu Katara i Turske. Ove tri osovine su uhvaćene usred opakog sukoba da se odluči sudbina Bliskog istoka.

Sva ova pitanja će vjerovatno dominirati političkom scenom na Bliskom istoku u 2019. godini i vjerovatno nećemo vidjeti njihov kraj. U 2018. godini Bliski istok je bio jedan od najnestabilnijih dijelova svijeta i vjerovatno će ostati takav u 2019. godini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera