Bjeloruski fotoreporter: Progoni opozicionara i medija poput nacističkih

Hapšenja, progoni, batine, prijetnje… Ovo su segmenti svakodnevnog rada i života mnogih bjeloruskih novinara i uposlenika medija od početka augusta kada je opozicija odbacila rezultate predsjedničkih izbora i pozvala na masovne demonstracije.

Jauhen Jerčak, fotoreporter iz Minska, nedavno je napravio seriju fotografija koja je, preko medijskih agencija ali i društvenih mreža, obišla svijet. Snimci kako učesnice demonstracija pokušavaju spasiti muškarce od specijalne policije i jedinica u civilnim odijelima, suočavanje sa njima i hapšenja Bjeloruskinja nikog nisu ostavile ravnodušnim.

Jerčak za Al Jazeeru kaže kako se u jednom trenu, kada je i sam bio progonjen, prisjetio priča kako se njegova baka krila od nacističkih zločinaca koji su harali bjeloruskim selima tokom Drugog svjetskog rata. I sam je bio meta hapšenja, ispitivanja, zastraživanja.

• Donedavno ste radili mnogo veselije teme, umjestost, moda… No, ovih sedmica ste preokupirani demonstracijama. Kako je došlo do te promjene?

Deset godina radim kao fotoreporter za brojne medije, a posljednjih šest sam radim i privatno i tema su mi bili moda, umjetnost, djevojke… Ali, sve je to bilo nekomercijalno. Na Instagramu sam uvijek mijenjao snimke sa reportaža sa onima iz drugih žanrova jer sam često imao impresivne fotografije koje sam svakodnevno želio dijeliti, a nisu bile dio posla.

Ono što se sada dešava u Bjelorusiji je bez presedana i na mnogo načina tragično. Nemam vremena ništa drugo raditi već snimati za vijesti. Raditi nešto na drugu temu, tipa moda i drugi dijelovi „uobičajenog života“ u ovakvoj situaciji bilo bi neetično i, jednostavno, pogrešno.

• Lanac žena, vrisak, djeca, hapšenja… To su motivi fotografija koje su nedavno potresle svijet i društvene mreže su preplavljene njima, a vaše su djelo iz Minska.

Fotografije koje spominjete napravljene su na protestnom skupu u Minsku 8. septembra kada se iskazivala podrška Mariji Kolesnikovoj, kao i svim drugima koji su pod represijom ili uhapšeni.

Skup je najavljen samo nekoliko sati prije početka i nije spomenuto tačno mjesto već „Trg Komarovskaja i cijeli gradski centar“ pa nije bilo puno ljudi, do hiljade.

• Šta se tamo sve dešavalo?

Na samom početku, policajci i osobe iz sigurnosnih službi u civilnoj odori su pritvorile 10 osoba. Nakon početka, kolona učesnika protesta (većinom žena) skrenula je, ne na široku aveniju, već u usku ulicu i razvukla se u dugi lanac. To je bio u potpunosti miran skupu.

Do lanca je došao jedan „autozak“ (specijalni kombi za prevoz pritvorenih) i nekoliko minibuseva bez saobraćajnih tablica, iz vozila su iskočili maskirani muškarci u vojnim uniformama bez identifikacija i počeli hapsiti demonstrante. Vjerovatno je riječ o policijskim snagama protiv demonstracija OMON. Ljudi su se razbili u manje grupe i stajali tako ili se vezali kako bi spriječili hapšenja.

Policija je prvo stajala ispred njih, potom je počela izvlačiti i izdvajati ljude i ubacivati ih u vozila. Žene su pokušavale zaštititi muškarce koji su pritvarani, vikale su „sramota“ na policiju, pozivale na njihovu savjest… U tom trenu sam razmišljao kako da sve snimim, a istovremeno da ne isprovociram policiju i ne budem pritvoren.

• Ipak, i sami ste bili u rukama snaga sigurnosti, policije – i to nekoliko puta? Koja vam je najopasnija situacija u kojoj ste bili?

To mi se desilo prije nekoliko sedmica kada je policija privela 46 novinara i mene na „provjeru akreditacija“. Još jednom su me policajci u civilnom odijelu pokušali uhapsiti, ali su me žene demonstrantice spasile i odvukle od njih. Šest mojih kolega je uhapšeno prije 3-4 dana, jučer se to isto desilo njima dvome ili trome.

Najopasnija situacija u kojoj sam se našao desila se u noći sa 11. na 12. august kada smo se kolege i ja krili u stanu ljudi koje nikada ranije nismo vidjeli, a koji su nas pustili unutra. To se desilo kada je policija razbila demonstracije. Sjedili smo u mraku, u potpunosti smo smanjili svjetlost na mobitelima, šaptali i slušali kako policija progoni ljude okolo, udara ih, a potom traži one koji su se sakrili u haustorima i jakim baterijskim svjetlima obasjava prozore kuća.

U tom trenu sam se sjeio bakine priče o Drugom svjetskom ratu, kako su se ona, njena majka i mlađa braća, krili u seljačkoj kući, sa prozorima prekrivenim dekama i bez svjetla kako ih Nacisti ne bi našli…

• Kako vidite medijsku sliku i slobodu medija u Bjelorusiji?

Od 9. do 11. augusta je nekoliko kolega pretučeno, zadobilo povrede od gumenih metaka i topovskih udara, barem jedan od njih je još u bolnici. Pritvoren sam i 11. augusta kada sam snimao spontani skup u znak sjećanja na prvu žrtvu, Aleksandra Tarajkovskog, ali je jedan policijski oficir rekao potčinjenima da me puste kada sam obećao da se taj dan neću vraćati na to mjesto.

Najveći bjeloruski mediji Tut.by, sa kojim i ja sarađujem, već je dobio tri upozorenja Ministarstva informiranja. Prema zakonu, već nakon dva takva upozorenja vlasti mogu zatvoriti neki medij.

Ministarstvo vanjskih poslova je opozvalo akreditacije mnogim stranim novinarima, uključujući kolege iz Reutersa, AP-a, AFP-a i drugih stranih mreža i odbijaju izdati nove za većinu stranih novinara. Jedina iznimka su ruski državni mediji. Mnogi portali su blokirani i mogu se samo posreno naći.

• Kakva je trenutna atmosfera i situacija u Minsku?

Trenutna situacija je promjenjiva, od „hura, većina smo, grad je naš, pobijedit ćemo“, pa do „svi ćemo biti pretučeni, uhapšeni i protjerani iz države“.

No, općenito, posljednjih sedmica ljudi se ne okupljaju samo u velikom skupu u centru grada. Svaki dan ima puno aktivnosti širom Minska, ljudi se okupljaju u dvorištima, prave koncerte, prave lance solidarnosti duž ulica… Kače bijelo-crveno-bijele trake na drveće, ograde, vješaju zastave na krovove i prozore.

Policija nema kapaciteta da odgovori na sve ovo, ali dolaze na veće skupove, raztjeruju i hapse ljude, uklanjaju zastave. Sve ovo jača nadu da protesti neće izblijediti.

Izvor: Al Jazeera