Biznis menadžeri kao nogometaši, ‘transferi’ će rasti

Biznismen, Telefoniranje, Mobirel
Pravo suočavanje s nedostatkom stručnog i upravljačkog kadra tek slijedi, smatraju stručnjaci (Reuters)

Prema nekim statistikama i procjenama broj ljudi koji žive u Hrvatskoj pao je ispod četiri milijuna, svaki dan napusti je u prosjeku 150 osoba, kronično nedostaje radnika u brojnim gospodarskim granama, turizam sve teže “vuče” rekorde s manjkom kvalitetnog ili bilo kakvog kadra kadra, mladi masovno nakon završenog obrazovanja ili odlaze van ili traže prvu pravu priliku za to.

Manjak se tako počinje sve više osjećati i u najbolje plaćenim, upravljačkim strukturama. Upravljački kadar i menadžeri, kaže Danijel Drčić, direktor tvrtke Optiplast iz Siska, uskoro će biti kao traženi nogometaši, a vrijednost “transfera” bit će sve veća. Njegova je tvtka, koja se bavi proizvodnjom plastične ambalaže, izrasla iz obiteljskog biznisa do pogona u kojem radi više od 60 ljudi.

Menadžerske poslove zasad obavljaju on i njegov brat, uz pomoć drugih vlastitih snaga, no kako se šire, potreban im je kadar koji će preuzeti vođenje dijela proizvodnje i menadžmenta.

Problemi tek počinju

Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže kako se problem iseljavanja upravljačkog kadra još ne primjećuje, jer se dio generacije koja je počela iseljavati, onih blizu 35 godina, zaposlio u Hrvatskoj i stekao višegodišnje iskustvo te se uspinju na upravljačkim funkcijama, plaćeni su i pozicionirani iznad prosjeka i zadržavaju se uglavnom u Hrvatskoj.

Problem će se početi javljati sada kada generacije obrazovanih i sposobnih koje su dolazile iza njih počinju odlaziti, jer su mjesta na nižim hijerarhijskim razinama popunjena.

‘Mi ćemo se suočiti u narednim godinama s različitim vrstama, profilima stručnjaka, a time i upravljačkim kadrom, gdje će biti manjak. Tako da nama to tek slijedi, to suočavanje s nedostatkom stručnog i u okviru toga i upravljačkog kadra.’

To je, objašnjava, smanjivanje osnovnog proizvodnog kapaciteta – ljudi.

I neće se, smatra, osjećati toliko izravno po samim tvrtkama, koliko na razini efikasnosti cijele države, jer tvrtke neće biti sposobne usvajati nove proizvode, tehnologije i tržišta.

Zbog toga će gospodarstvo u cjelini, kaže, ostati podrazvijeno, kao što je već i sada.

Razina hrvatske efikasnosti već je sada niska.

“I nastavit će dalje kliziti, jer će osnovni proizvodni faktor – sposobni, mladi, obrazovani, koji imaju potencijala i profila za upravljanje – nedostajati. U usporedbi s hrvatskim gospodarstvom bit će i boljih i lošijih, uspješnijih i manje uspješnijih, ali problem će biti što će nivo hrvatskog gospodarstva tonuti u odnosu na europsko gospodarstvo i neke tranzicijske zemlje.’

Ni novca, ni nade

“Mi smo, za sada, popunili te kadrove ljudima koji su kod nas godinama bili, tako da možemo reći da smo prilično zadovoljni time. Ali, kako firma raste, u potrazi smo stalno za novim kadrovima, što, iskreno, nije lako naći – pogotovo kad se u branši za koju nema škole, proizvodnja plastične ambalaže, tu nema neke posebne škole, tako da većinu kadra sami moramo školovati”, kaže Drčić.

Uz specifičnost posla kojim se tvrtka bavi, iseljavanje smatra jednim od mogućih razloga deficita na tržištu rada. Problem je, kaže, što ljudi odlaze ne samo zbog novaca, nego i zato što su razočarani situacijom te su izgubili nadu da će se nešto promijeniti.

Njegova tvrtka posljednjih je godina povukla prilično sredstava iz fondova Europske unije, izgradili su nove proizvodne hale i kupili najmoderniju tehnologiju, no mogli bi, navodi, doći u situaciju da neće imati dovoljno radnika u pogonima i onih koji bi poslovanjem trebali upravljati. Bez ljudi, ističe, nema tempa razvoja koji planiraju i može se dogoditi da će morati posegnuti za kadrom iz drugih tvrtki – kad ga nema dovoljno na tržištu, kreće “borba” za onima koji su tu.

Ko može – trgovat će, ostali će ‘pucati’

Tvrtke koje će biti “slabije karike” će, kaže, “pucati”. On sada nije u takvoj situaciji, ali to ne znači da neće već sutra biti – da dođe tvrtka koja njegovom kadru može ponuditi više.

 

“Bit će, bojim se, kao u nogometu – morat ćemo raditi transfere, nećemo plaćati odštete drugim firmama, ali ćemo definitivno ako želimo privući nekog drugog morat davati veće plaće. Jedino na taj način vidim da iz neke druge firme uzmem nekog čovjeka za kojeg znam da je sposoban i da mu ponudim više nego što ima u drugoj firmi. Naravno, ako ću moći”, zaključuje Drčić.

Boris Sruk, stručnjak za korporativno upravljanje, kaže da se u sektoru menadžmenta već počinje osjećati odljev upravljačke radne snage, posebno u industrijsko-uslužnom sektoru. Visokoobrazovani i više obrazovani kadar, smatra, odlazi isključivo zbog pravno-političko-poslovne nesigurnosti.

“Pošto se bavim malim i srednjim poduzećima, vidim i prije 10 godina i danas veliku razliku, dolazi do smjene generacija, gdje vlasnici koji su 60 plus godina nemaju više kome ostaviti na daljnje upravljanje svoje kompanije. Zato mislim da ekonomski stručnjaci imaju što još raditi u Hrvatskoj, imaju koga savjetovati i mislim da egzodus ekonomske ili pravne struke u ovom trenu ne bi trebao predstavljati nekakav veliki problem – hoću reći kko ima mjesta za posao u Hrvatskoj”, kaže Sruk.

Unatoč tome, ističe, kvalitetnog upravljačkog kadra ima sve manje – nastala je velika “rupa” između profesionalaca koji su odradili 10 i više godina na vodećim funkcijama i onih koli bi ih trebali naslijediti u razdoblju od pet do deset godina, odnosno kadar između 25 i 40 godina.

Pokretači razvoja u ‘negativnom smislu’

“Ljudi se već nakon fakulteta odlučuju iseliti, ili nešto krenuti svoje, ili nešto sasvim treće. Imamo jedan ‘gap’ između završetka fakulteta i onog fakultetskog obrazovanja ili višeg obrazovanja, do nekakvog velikog iskustva. Taj ‘gap’ se mora popuniti s nečim.”

Ukoliko se nastavi sadašnji trend, odnosno manjak “mladih lavova”, koji će ‘gristi za dobrobit vlasnika i poduzeća, doći će do gubitka tržišta, koje se jednom izgubljeno, kaže, teško vraća. Vlasnici tvrtki doći će u situaciju da neće tko imati naslijediti poslovanje u budućim razdobljima. Ako ne uspiju naći kvalitetan kadar, biti će, smatra, prisiljeni prodavati manjinski ili većinski dio svojih tvrtki jer neće tko imati raditi za njih.

“Politika mora razumjeti da su mala i srednja poduzeća pokretači razvoja, a mogu biti i pokretači razvoja u negativnom smislu, znači da bude stagnacija u nekom drugom periodu. Naravno da se vlasnici i obiteljske firme neće nikad iseljavati, to je jasno svima, međutim, imamo smjenu generacija u smislu da će kvaliteta sve više opadati, jer nam svi kvalitetni izlaze van granica.”

Pritom, kaže, ne treba praviti razliku između privatnog i javnog sektora – znanje je znanje, a u procesu obrazovanja bitno je jedino tko znanje prenosi.

“Mislim da je velika koncentracija privatnih viših škola, veleučilišta ili sveučilišta, i da će u jednom trenu ta veleučilišta izbaciti te ljude i doći će do trenutka da imaju 24-25 godina i bit će prepušteni sami sebi. Neće imati mentora, nekoga da obučava te ljude, a oni moraju biti obučeni. Mislim da će opet doći do jednog ‘gapa’, jer neće biti spremni preuzeti neke funkcije, ne mislim na ‘top’ funkcije, nego na funkcije za ‘gristi’ na terenu znanjem, sposobnošću i strašću”, zaključuje Sruk.

Nije dramatično dok nema investicija

Posljednjih je godina, kaže Čolaković, trend da su mladi ljudi koji završavaju svoje osnovne specijalizacije – poput inženjera iz ICT sektora ili inženjera strojarstva, ali i drugih struka – vrlo traženi na inozemnom tržištu te kvalificiraju da svoje znanje i usluge mogu ponuditi i na europskom i globalnom tržištu.

I u Hrvatskoj je već priličan broj brzorastućih kompanija koje se šire u globalnim razmjerima i koje, također, ‘regrutiraju’ dio domaćih upravljačkih kadrova, često na radnom mjestu izvan zemlje.

Stoga smatra da problem iseljavanja menadžera iz Hrvatske nije toliko naglašen kao opća ‘evakuacija’ mladih ljudi i cijelih obitelji u potrazi za boljim životom, prilikama za osobni razvoj i drugih osobnih, ne nužno ekonomskih motiva.

‘Dakle, taj trend odlaska menadžera nije neki problem, problem je da ih nema dovoljno i da – svako zlo za neko dobro – dok nema realnog gospodarskog rasta, dok nema ‘greenfield’ investicija, dok nema prilika za nove poduzetničke pothvate, dotle se taj problem još ne osjeća i ne prepoznaje kao nešto dramatično, jer imate isto tako i horizontalnu mobilnost, ti menadžeri prelaze iz jedne u drugu tvrtku i to je normalna fluktuacija.’

Prva generacija ‘samoniklih’ poduzetnika

Hrvatska je, kaže glavni menadžer Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika Esad Čolaković, deficitarna u svim upravljačkim kapacitetima i na svim razinama, podjednako u javnoj administraciji i u realnom sektoru, ali smatra da to još nije posljedica iseljavanja.

“S obzirom da su kod nas zamrle investicije, posebno u području industrije, potražnja je za menadžerima svih profila relativno mala, odnosno to tržište postoji u onome dijelu gdje inozemni investitori u pravilu angažiraju domaće članove menadžment timova iz više razloga – jedan je taj da su se domaći menadžeri dokazali u tehničkom smislu, dorasli izazovima vođenja nekog privatnog biznisa”, kaže Čolaković.

Smatra da, uz etabliranu strukturu prve generacije “samoniklih” poduzetnika i menadžera, koji su prije 15 do 20 godina započeli neki posao koji se uspješno održava i razvija – što su najčešće obiteljske tvrtke – postoji i nova obrazovana generacija, koja preuzima upravljačku “štafetu”. I tu ne probleme ne vidi. No, oni nastaju kada male firme prerastu te dimenzije, pa postanu srednje velike i osobito kada srednje velike postanu velike kompanije.

Poučak Agrokorove drame

“Dramatika slučaja Agrokor pokazuje da mi ljude koji bi mogli upravljati koncernima uopće nemamo – ne mislim ovdje na peripetije vezane osobno uz gospodina Ivicu Todorića, nego na sve što je slijedilo nakon što je korporacija posrnula. A to vam jednako tako vrijedi i općenito za javni sektor, gdje vlada jedna ‘mantra’, ničim dokaziva teza da državne firme ili komunalne tvrtke ne mogu biti uspješne zato jer su im vlasnici država ili lokalna samouprava. To naprosto nije istina, ali je često puta isprika da te tvrtke služe kao sinekure za politički podobne partijske činovnike, sponzore i tome slično.”

S druge strane, u Hrvatskoj je, kaže, problem što nema upravljačke tradicije, a obrazovne ustanove ne mogu već u prvoj ili drugoj generaciji stvoriti kritičan broj kompetetnih menadžera svih razina, već je to dug proces, koji je tim sporiji što se Hrvatska do sada, kako kaže, nije razvijala u “business friendly” okolnostima. To se još ne osjeti, jer deficit postoji i na strani ponude i na strani potražnje, no uskoro će, kaže, nedostajati svaki menadžer koji ode van.

“Ali, ako čovjek gleda dinamički i s dozom barem umjerenog optimizma, ubrzo će se pokazati da će menadžeri biti jednako traženi kao što su danas građevinski radnici, kuhari, ljudi raznih drugih zanimanja. Imate struke i zaposlenike koji se lako rotiraju, ali imate i teško zamjenjiva radna mjesta”, zaključuje Čolaković.

Izvor: Al Jazeera