Bivši borci Boko Harama suočeni s najtežom bitkom, reintegracijom

Audu Ali kaže da ga je zarobio Boko Haram i da je uspio pobjeći prije tri godine ali boji se da će u očima društva uvijek biti povezan sa ovom grupom (Al Jazeera)

Pišu: Alicia Prager i Sani Adamu

Maiduguri, Nigerija – Na srednjem prstu Mohammeda Adamua je prsten sa velikim crvenim staklenim kamenom. To je sve što mu je ostalo od malog juvelirskog biznisa koji je pokušao pokrenuti.

„Podsjeća me na to da se moram truditi mnogo više da bih mogao otići odavde“, kaže on.

Tridesetogodišnji Adamu je bivši borac Boko Harama koji sada živi u izbjegličkom kampu.

On tvrdi da ga je ova grupa zarobila i da joj se pridružio 2014, zajedno sa suprugom i četvero djece.

„U početku mi se dopadala njihova ideologija, sve se dešava u ime Boga“, kaže on. „Ali uskoro sam shvatio da se sve svodi na ubijanje ljudi. Ubijali su tek tako, bez razloga. Pa sam odlučio pobjeći.“

Živjeli su sa Boko Haramom, ali nakon godinu dana „zarobljeništva“, borci su mu pobili članove porodice, kaže on.

On je uspio pobjeći 2017.

Ali ponovna reintegracija u društvo je bila gotovo nemoguća.

Po odlasku, bivši borci moraju proći program rehabilitacije koji vodi vlada i koji traje do godinu dana.

Na kraju programa dobiju po 45.000 naira, oko 125 dolara, iznos koji im treba pomoći da započnu novi život.

U trenu postao izopćenik

Kada se Adamu vratio u Gwozu, grad na sjeveroistoku blizu Cameroona od gotovo 400.000 ljudi, većinom muslimana, lokalne starješine su već bile odlučile da neće prihvatiti nikoga ko je živio s Boko Haramom.

Adamu je u trenu postao izopćenik.

Preselio se u sklonište za izbjeglice u Maiduguriju, glavnom gradu sjeveroistočne države Borno, gdje je živio zajedno sa raseljenim ljudima, od kojih su mnogi izgubili voljene u napadima Boko Harama.

Bivši borci nisu bili dobrodošli.

„Da sam znao da će me tako odbaciti ovdje, ostao bih u grmlju“, kaže on.

Ušteđevinu je iskoristio da kupi nakit koji će prodavati u predgrađima, ali to mu nije donijelo dovoljno prihoda.

Adamu sada ne vidi izlaz iz izbjegličkog kampa.

„Ustanak“ Boko Harama je počeo 2009. U proteklih 10 godina, ova oružana grupa je ubila hiljade ljudi, zarobila stotine mladih žena da budu „supruge“ boraca, otela stotine djevojčica i prisilno regrutovala veliki broj dječaka i muškaraca da se pridruže borbama.

U razgovoru s Al Jazeerom u izbjegličkom kampu Bakassi u Maiduguriju, Audu Ali kaže da pokušava stati na noge već tri godine, ali stigma je prevelika.

Tvrdi da je prisiljen da se priključi Boko Haramu nakon što su borci napali njegov grad 2014, i da nikada nije nikoga ubio.

Ali komšije mu ne vjeruju.

Shvatio da ga ni društvo neće prihvatiti

Ipak, živio je s Boko Haramom godinu dana, zajedno sa suprugom i petero djece, u gradu Naoni.

U početku mu se ideologija dopala – sva ta priča o borbi u ime Boga.

„Ali nakon što sam uvidio okrutnu stranu njihovog propovijedanja, počeo sam sumnjati u njihovu ideologiju zbog mnogobrojnih ubistava.“

Što je duže ostajao, to je manje mogao podnijeti situaciju.

„Uporno su nam ponavljali da će nas nigerijska vojska odmah ubiti ako nas uhvate. Tako da su čak i oni od nas koji su razmišljali o bijegu, ostajali u grmlju“, kaže on.

Jednog dana je odlučio da to više ne može trpjeti – sve i ako je to značilo mogući smrt i gubitak porodice koju je ostavio. Plašio se da bi njegovi supruga i djeca mogli nekome reći za njegovu želju da ode, što bi povećalo vjerovatnoću da svi budu ubijeni.

Kada je došao do vojnog punkta u Gwozi, nedaleko od mjesta u kojem je živio s oružanom grupom, Ali je otkrio da ga nigerijski vojnici neće ubiti, da su mu borci Boko Harama lagali.

Ali uskoro je shvatio da ga ni društvo neće prihvatiti. Često provodi vrijeme s bivšim borcima, koji, tvrdi Adamu, ga jedini razumiju.

Danas, sa 35 godina, i kada nije čuo ništa o porodici već tri godine, Ali je izgubio nadu. Njegov san da vodi dućan samo je to, daleki san.

Izbjeglički kamp Bakassi u Maiduguriju dom je za bivše borce Boko Harama i žrtve krvavih napada ove grupe

Prema mišljenju vladine zvaničnice koja je zahtijevala anonimnost, vladin program rehabilitacije, pokrenut 2016, je uspješan.

Ona je objasnila da je početkom godine ovaj program počeo sarađivati sa lokalnim zajednicama, dodajući da je više od 1000 bivših boraca Boko Harama do sada rehabilitovano.

Ali izvan središta moći, slika je drugačija.

„Boko Haram mi je ubio muža i oca, ne možemo samo oprostiti i zaboraviti“, kazala je 20-godišnja Laraba Mohammed, koja ne može zamisliti da živi rame uz rame sa bivšim borcima.

Nakon ubistva članove porodice, ona se pridružila civilnom JTF-u, miliciji oformljenoj u Maiduguriju koja se bori protiv Boko Harama.

Kako bi pripremio bivše borce za verbalne napade, jedna od ključnih lekcija programa rehabilitacije je da drže jezik za zubima. Mirovno obrazovanje, kako ga vlada naziva.

„Ljudi mi stalno govore iza leđa. Ja dajem sve od sebe da ih ignorišem“, kaže Ali.

Adamu kaže da je „ponižavajuće“ biti izopćen.

„Bolno je to“, kaže on.

Upotreba droga kao najčešći problem

Dr. Anthony Ali Mshelia, šef Odjela za mentalno zdravlje Federalne neuropsihijatrijske bolnice u Maiduguriju, liječi bivše borce i upozorio je da bi njihova iskustva nakon odlaska iz Boko Harama mogla dovesti do ovisnosti i depresije.

„I gdje god da odu, ljudi će biti skeptični jesu li tu u zarobljeništvu“, rekao je on.

Svakog ko je povezan s ovom grupom, zajednica najčešće odbacuje, kaže on.

Najčešći problem među njegovim pacijentima je upotreba droga, posebno tramadola, lijeka protiv bolova koji nalikuje narkoticima.

Bivši borci, interno raseljene osobe i nezaposleni su među grupama koje koriste ovu drogu.

Ova je droga također navodno popularna unutar Boko Harama. Nekima tramadol otupljuje osjećaj straha, zbog čega su spremniji na rizik na bojnom polju.

Adamu kaže da je bio dio lanca droge u Boko Haramu; njegov glavni zadatak je bio da nabavi drogu za kolege borce.

Stigma se prenosi na članove porodice

Pored bivših boraca, neke bivše supruge članova Boko Harama kažu da su i one izopćene iz društva i da zna biti teško naći novog muža.

Zarah Bunu (to nije njeno pravo ime) živi u kampu Bakassi u Maiduguriju, i provodi vrijeme s drugim ženama koje su u istoj situaciji kao i ona.

Inače je iz Marte i bila je već udata kada je iznenada otkrila da se njen muž pridružio grupi. Preselili su se u selo Boko Harama, gdje je ona ostala godinu dana.

„Pokušala sam pobjeći četiri puta. Kada su me uhvatili treći put, doveli su me pred muža. On je zaprijetio da će im narediti da me odmah ubiju ukoliko ponovo pokušam pobjeći. Ali četiri dana nakon rođenja mog sina, ponovo smo pobjegli“, kaže ova dvadesetogodišnjakinja.

Tog puta je, sa svojim jedincem u naručju, uspješno pobjegla.

To je bilo prije dvije godine. Od tada je uvijek etiketiraju kao „suprugu Boko Harama“, kaže ona.

Posebno se uznemiri kada ljudi nazivaju djecu boraca, uključujući i njenu „kopiladima Boko Harama“.

Pretpostavlja se da su supruge boraca Boko Harama naklonjene ovoj grupi, sve i ako su pobjegle od svojih partnera

Zbog velike stigme neki odlučuju napustiti državu Borno.

Kreiraju lažne identitete i počinju ispočetka, kaže Umar Lawal Yusuf, istraživač na Univerzitetu u Maiduguriju.

Adamu je razmišljao o planu odlaska ali nije još spreman da napusti kraj koji ga je odgojio, gdje su mu korijeni.

Pokazuje nam mali zlatni prsten koji nosi pored velikog crvenog.

„Otac mi ga je dao“, kaže on. „Želio je da pamtim naše tradicije ovdje na sjeveroistoku.“

Izvor: Al Jazeera