Bitka za Idlib: Turski dronovi i novi način ratovanja

Turski dron Bayraktar TB2 uspješno je korišten u borbama u Siriji (AP)

Piše: Alex Gatopoulos

U nedavnim turskim zračnim napadima uništeni su deseci tenkova, oklopnih transportera i protivzračnih sistema sirijske vlade, čime je naglo zaustavljeno napredovanje sirijskih snaga prema Idlibu.

Navodno pokrenuta kao odmazda za napad u kojem su ubijena 33 turska vojnika, u turskoj zračnoj ofanzivi u Siriji nisu korištene klasične letjelice kojima upravljaju piloti nego flota bespilotnih letjelica, uobičajeno zvanih UAV ili dronovi.

Vojni dronovi decenijama se koriste za IPO (izviđanje, prismotra, obavještajne aktivnosti) i kao oruđe za atentate, ali je ovo prva velika ofanziva koju vodi jedna vojska protiv druge u sukobu operativnog nivoa.

Šta je njihovo porijeklo? Šta daje prednost dronovima nad klasičnim letjelicama u određenim vrstama misija i zašto je Turska iznenada nadmašila očekivanja?

Zašto su korisni?

Dizajni dronova ubrzano su se razvijali i sazrijevali kako je razvoj tehnologije omogućio vojskama i obavještajnim agencijama širom svijeta da zamisle nove načine da ih koriste. Međutim, dizajni dijele neke osnovne sličnosti.

Oni su u osnovi nadzorne kamere na nebu, natrpane optikom visoke rezolucije, podatkovnim vezama, radarima i laserski navođenim sistemima.

Njihov nedostatak brzine zapravo je prednost jer mogu bolje lebdjeti, često na velikoj visini iznad mete, odakle neprekidno mogu posmatrati satima, ako ne i danima.

To je posebno učinkovito u zabačenim područjima gdje bi glasni mlazni avion ili iznenadno pojavljivanje stranaca brzo bili primijećeni.

Operateri koji upravljaju i pilotiraju dronovima iz udaljenosti mogu se mijenjati kada se umore. Vojno i obavještajno osoblje, višerangirani političari i pravni savjetnici mogu se okupiti u istoj prostoriji u kojoj je pilot, raspravljati i odlučiti da li da se uništi meta posmatranja.

To je mnogo drugačiji proces donošenja odluka u odnosu na brzo donošenje odluka konvencionalnog pilota koji u borbenoj misiji leti brzinom od nekoliko stotina kilometara na sat iznad neprijateljske teritorije.

Primjetan je i logičan napredak u naoružavanju dronova. Često bi nadzorne bespilotne letjelice uočile mete, ali do trenutka kad bi se informacija proslijedila nazad, donijela odluka i aktiviralo drugo sredstvo – recimo, poslan je borbeni mlazni avion ili je ispaljena krstareća raketa – prilika bi bila propuštena.

Godine 2000. američka vojska uočila je Osamu bin Ladena u Afganistanu, ali ga nije uspjela ubiti jer dron, ranija verzija Predatora, nije bio naoružan. Ubrzo se došlo do zaključka da bi naoružana bespilotna letjelica mogla ne samo nadzirati i izviđati, te pomoći da se pronađe potencijalni neprijatelj nego bi ga mogla i uništiti.

Turski slučaj

Dugotrajna turska kampanja protiv Radničke partije Kurdistana (PKK) uglavnom je vođena na zabačenom planinskom terenu, kakav pobunjenici preferiraju, s osrednjim rezultatima.

Gledajući kako SAD vodi svoju zračnu kampanju nad Pakistanom, učinkovito napadajući borce na upravo takvom terenu s određenim stepenom uspjeha, turska vojska lako je mogla vidjeti da bi ta tehnologija mogla biti iskorištena za njihove potrebe.

Sjedinjene Američke Države, neodlučne dijeliti ili prodavati vrhunsku tehnologiju čak i svojim saveznicima, oklijevale su nudeći samo osnovne nenaoružane dronove i Turska je počela tražiti drugdje.

Izrael, čija je industrija dronova ubrzano sazrijevala, bio je početna opcija i kupljen je mali broj njihovih dronova Heron, ali je Turska shvatila da, ako želi zadržati kontrolu nad tehnologijom i obavještajnim podacima koje ona donosi, morat će ih sama početi proizvoditi.

Na scenu stupa Selcuk Bayraktar, koga u Turskoj mnogi smatraju ocem turske bespilotne tehnologije.

Već uspješan postdiplomac na Univerzitetu Pennsylvanije, Bayraktar je 2004. bio jedan od autora stručnog članka o tome kako kontrolirati i grupirati više dronova i kako oni mogu djelovati zajedno.

Pobunjenici koje podržava Turska također koriste dronove

Odustao je od doktorske disertacije u SAD-u, te se radije vratio u Tursku kako bi osnovao vlastitu kompaniju, Baykar Technologies, za proizvodnju dronova za tursku vojsku.

Iako u početku neuspješan, pomoglo mu je nekoliko faktora.

Turska je željela razviti vlastiti program bespilotnih letjelica, SAD je bio nesklon prodati svoju tehnologiju Turskoj, a turska kampanja protiv Kurda bila je u zastoju.

To je Bayraktaru dalo priliku da predloži razvoj naoružanih dronova domaće proizvodnje, koji bi mogli biti presudni u sukobu s kurdskim oružanim grupama.

Bespilotna letjelica Bayraktar TB2, s dometom 150 kilometara, bila je idealno prilagođena potrebama turske vojske i ubrzano je došla na dobar glas u uspješnim protivterorističkim operacijama protiv PKK-a.

Još važnije, turska vojska mogla je kasnije testirati kombinirane dronsko-artiljerijske taktike u Siriji protiv kurdskih Jedinica narodne zaštite (YPG) u Afrinu, u blizini turske granice. Te taktike kasnije će biti iskorištene na nebu iznad Idliba.

Bitka za Idlib

Oštro reagirajući na zračni udar na tursku mehaniziranu jedinicu u blizini grada Idliba, u kojem su ubijena 34 turska vojnika, turska vojska rasporedila je desetke dronova u koordiniranim serijama napada na sirijska vozila i položaje.

Ne samo da su dronovi Bayraktar TB-2 korišteni nego i novije borbene bespilotne letjelice, poznate kao UCAV. Teža, naoružana letjelica ANKA-S, povezana sa satelitom, imala je operativni debi u bici za Idlib. Obje vrste dronova korištenesu na više načina:

  • kao osmatrači za dalekometnu artiljeriju sposobnu ispaliti veliki broj projektila u kratkom vremenu kako bi uočili kolone oklopnih vozila sirijske vlade, a zatim prenijeli podatke o njihovim položajima turskim samohodnim haubicama i višecijevnim bacačima raketa, koji ih unište prije nego što mogu potražiti zaklon;
  • sami dronovi napadali su neprijateljske položaje i vozila različitom municijom, svom domaće proizvodnje, te stoga lakšom za integraciju s dronovima;
  • mogli su napadati neprijateljske letjelice kada su opremljene odgovarajućim oružjem i prvi su put iznad konvencionalnog borbenog polja letjeli u eskadrilama, s mogućnošću “rojenja” ili da nadvladaju sirijske protivzračne sisteme, brzo ih uništavajući.

Te taktike devastirale su snage sirijske vlade, koje su uzaludno pokušavale koncentrirati svoju vatru i napredovati, dajući znatnu prednost relativno lako naoružanim pobunjenicima na terenu, koje podržava Turska.

Rat dronovima u Libiji

I dok su ta oružja korištena na inovativne načine u bici za Idlib, ona nisu neranjiva. Kreću se relativno sporo i mogu ih oboriti dobro naoružani protivnici, kao što se dogodilo u Siriji, gdje su tri drona ANKA-S oborili sirijska protivzračna odbrana i projektili koji se ispaljuju s ramena.

Turska, također, nije jedina zemlja koja koristi naoružane dronove. Kina proizvodi svoje relativno jeftine naoružane bespilotne letjelice, Wing Loong 2, koje koštaju milion dolara i koje su učestvovale u akcijama u Libiji. Njima su upravljali saveznici Libijske nacionalne armije, kojom zapovijeda odmetnuti general Khalifa Haftar.

Dosad su kineski dronovi bili učinkovitiji od turskog rivala TB-2, gdje je potonji uništen na tlu dok su kineski dronovi, kojim su upravljali Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija, napali aerodrome koje kontrolira Vlada nacionalnog jedinstva (VNJ) sa sjedištem u Tripoliju.

Unatoč nekim neizbježnim koracima unazad, turska industrija bespilotnih letjelica ubrzano se razvija, s novim narudžbama za letjelice ANKA-S, koje se pripremaju kako bi Turska avijacija mogla nadoknaditi gubitke.

Turske dronove su počele kupovati i druge zemlje

Uspjeh u ratu uglavnom je dobar za posao i dokazani sistemi uvijek su popularni. Dvanaest letjelica TB-2 prodano je Ukrajini, a dodatnih šest kupio je Katar.

I Bayraktar i ANKA-S dokazali su se u borbama, u rasponu od akcija vođenih protiv pobunjenika do industrijskog ratovanja na konvencionalnom borbenom polju, dok se razvijaju drugi modeli, od nadzvučnih borbenih bespilotnih letjelica do manjih “kamikaza” dronova.

Te jeftine, učinkovite borbene bespilotne letjelice poboljšale su inovativne taktike koje koriste i koje su usavršile turske oružane snage – u vjekovnoj utrci da se nova oružja koriste na nove načine – maksimizirajući njihov potencijal da primijene odlučujuću silu na modernom bojištu.

Izvor: Al Jazeera