Bioprinteri mijenjaju živote ljudi

Reprogramirane matične ćelije pacijenata mogu biti usko specijalizirane za obavljanje određene funkcije, odnosno da odgovaraju određenom tipu tkiva (EPA)

“Veliki broj ljudi koji trebaju transplantaciju organa čekaju bez nade. Poznajem puno ljudi koji su prisiljeni ići na dijalizu, a koji su faktički odustali od samog sebe, koji mogu samo sanjati o transplantaciji jer nemaju nikog u obitelji da im se ponudi da im daruje organ, ili jednostavno ne smiju ili neće da doniraju bubreg”, govori Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije Bosne i Hercegovine.

I on je sam 14 mjeseci čekao na transplantaciju bubrega, a tokom tih dugih mjeseci bio je prisiljen ići na dijalizu.

“Ja sam imao sreću što imam živog srodnog donora dok sam bio na dijalizi tih 14 mjeseci. Nudili su mi se sestre da mi doniraju bubreg, a na kraju mi je sestrić bio donor. Ja sam imao čemu da se nadam, znao sam da ću dobiti novi bubreg i novu priliku za normalan život. Drugi nemaju tu sreću”, dodaje Žuljević

Veliki je i problem u Bosni i Hercegovini što se, ako se čeka na organ umrle osobe, to gotovo sigurno neće dočekati, jer jednostavno nema dovoljno kadaveričnih transplantacija.

“Čekanje na organ, bila to jetra, bubreg, srce, to je nešto što se graniči sa fanatizmom kada je u pitanju BiH, a to je nešto što bi trebala biti normalna stvar i normalan proces”, dodaje on.

Nada kod pacijenata

Zbog toga vijesti da naučnici rade na razvoju bioprintera koji će biti u stanju “napraviti” vještačke organe budi nadu kod miliona pacijenata širom svijeta.

Već danas postoje bioprinteri koji su u stanju proizvesti kožu za žrtve požara, napada kiselinom, ili bilo kojeg drugog razloga zbog čega je nužna transplantacija kože. Čak su napravljeni i mobilni bioprinteri, koji na licu mjesta mogu praviti kožu za unesrećene.

Čekanje na organ

“Čekanje na organ koji će vam vratiti život izuzetno je teško, čak i kada znate da imate nekog ko želi biti donor”, govori Žuljević. “Razmišljate hoće li sve biti uredu, o tome kako će se sve to odraziti na donora, čak i uz uvjeravanje ljekara da će donor biti uredu i da se organi uzimaju samo od potpuno zdravih ljudi”.

Žunjić je bio na dijalizi kada mu je javljeno da je zakazana operacija za transplantaciju.

“Bio sam u sobi sa šest drugih ljudi kada je stigao poziv, da mi kažu da će se operacija uraditi za dan, dva. Svi mi u sobi plakali”.

“Tada vam se osjećaji miješaju. Vi se skidate s aparata, dobijate novu šansu za život, da budete korisni društvu, da se vratite svojoj obitelji”, prisjeća se Žuljević.

Denis Spahić sa Politehničkog fakulteta Univerziteta u Zenici i stručnjak koji je s kolegama uz pomoć 3D printera pomogao hirurzima da pacijentu sa smrskanom polovicom lobanje nadoknade “pola glave”, odnosno da mu omoguće da nastavi normalan i siguran život, bez tragova velike povrede, kaže da se tehnologija korištenja bioprintera i njihova primjena svakodnevno rapidno razvija.

Naizgled kao nešto iz naučnofantastičnih filmova, ovi uređaji već danas pomažu velikom broju pacijenata, a sve zahvaljujući napretku tehnologije.

Stručnjak iz Zenice za konkretni slučaj mobilnog uređaja za “proizvodnju kože” pojašnjava da mobilni bioprinter na ranu nanosi sloj bio tinte koju čine odgovarajući tipovi ćelija koje su izolirane iz zdrave kože pacijenta, zajedno sa hidrogelom koji služi kao poticajna sredina za napredovanje ćelija.

“Cijelim procesom upravlja softver koji je u stanju analizirati sliku rane, a zatim precizno nanijeti potreban sloj bio tinte na oštećeno mjesto. Nanošenjem bio tinte ubrzava se proces zacjeljenja rane i pospješuje formiranje nove kože koja će sigurno odgovarati pacijentu jer su korištene ćelije koje imuni sistem neće napasti”, kaže Spahić.    

Izoliranje ćelija

 Ono što je dobra vijest jeste da naučnici koji djeluju u polju inženjeringa tkiva i regenerativne medicine su danas u stanju izolirati matične ćelije pacijenta iz raznih izvora: koštana srž, pokosnica, vezivno tkivo mišića, pupčana vrpca, masno potkožno tkivo, umnožiti ih i reprogramirati u laboratoriji tako da one budu usko specijalizirane za obavljanje određene funkcije, odnosno da odgovaraju određenom tipu tkiva.

“Ovako pripremljene žive ćelije postaju dijelom bio tinte koja se uz pomoć bioprintera precizno nanosi na željeno mjesto – obično u petrijevu posudu u formi minijaturnih organa – organoida koji nemaju vaskularni sistem, odnosno krvotok”, dodaje Spahić.

On napominje da se trenutno uglavnom radi o tkivnim modelima koji se koriste za istraživanja, pronalazak lijekova i toksikologiju.

Ipak, uprkos brojnim preprekama s kojima se susreće, ova tehnologija, koja kao tintu koristi žive ćelije, rapidno se razvija, govori stručnjak za 3D printere.

“Uspješno su projektovane tri kategorije organa: ravne strukture poput kože, cjevaste strukture poput mokraćnih kanala i krvnih žila te šuplje strukture kao što je mjehur”.

Nažalost, uređaji koji su u stanju raditi navedeno nisu jeftini.

Kako kaže Spahić, cijena bioprintera zavisi od mnogo faktora. Najjeftinija desktop rješenja koštaju između 10.000 i 20.000 dolara, dok je za profesionalna rješenja potrebno izdvojiti više od 150.000 dolara.

Maglovita budućnost

Kada je budućnost u pitanju, te primjena bioprintera za proizvodnju potpuno funkcionalnih organa, ona je prilično maglovita.

“Nije sigurno hoće li bioprintanje ikada omogućiti konstrukciju cjelovitih funkcionalnih organa za transplantacije u ljude, a odgovor na takvo pitanje mogli bi saznati tek kroz nekoliko desetljeća. Ono što je sigurno da će tehnologije 3D bioprintera vrlo brzo omogućiti proizvodnju prilagođenih lijekova, personaliziranije tretmane te znatno smanjiti potrebu za testiranjem na životinjama”, govori stručnjak Politehničkog fakulteta.

Iako se nadaju da će jednog dana biti moguće “proizvesti” organe, ljudi koji su prošli kroz proces čekanja na transplantaciju su skeptični da će jednog dana do toga doista doći. Razlog – novac i utjecaj lobija.

“Ovdje se radi o velikom biznisu, o velikom novcu i strah me da će farmaceutska industrija spriječiti razvoj tehnologije koja će omogućiti proizvodnju organa za transplantaciju. Ljudi o tome ne razmišljaju, ali proces dijalize je izuzetno skup. Bojimo se da će farmaceutski lobi pobijediti”, kaže Žuljević.

Ali nada ipak opstaje.

“Ovo bi bila revolucija, sreća za svakog pacijenta koji bez nade leži i čeka, koji jednostavno nema nikakve nade da će dobiti novu šansu za život”, govori predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije Bosne i Hercegovine.

Jer, ako se uspije u ovom poduhvati, neće se samo osloboditi, primjera radi, mjesto za dijalizu, već će doći do drugog rođenja pacijenta, dodaje.

“Bio sam gotov i vratili su me mojoj Vesni, mojoj supruzi, i mojoj djeci, na moje radno mjesto, omogućili su mi da budem aktivan u društvu, u planinarskom društvu, da pomažem, da doprinosim državi i zajednici, da ne budem na teretu. Vratili su mi život i omogućili da budem koristan član zajednice”, kaže Žuljević.

Izvor: Al Jazeera