Biopolitika u najsurovijem obliku iznova određuje geopolitiku

Tanja Šljivar: Tema granica me još jednom jače nego ikad lupila po nosu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ansambl, reditelj, scenografija, kostimi, rasveta deo su mehanizma iz kojeg nastaje pozorišni komad. Ipak, na početku razvojnog procesa je dramski tekst koji je i temelj i vezivno tkivo predstave. Kroz drame antičkih pisaca pa do savremenih komada može se pratiti emancipacija čoveka i društva. Mnogi dramski tekstovi nastali pre više vekova izvode se uspešno na scenama širom sveta. Kroz Sofoklove (Sophocles), Euripidove (Euripides) ili Šekspirove (William Shakespeare) vanvremenske teme i junake prepoznajemo unutrašnje borbe, strahove i patnje današnjeg čoveka.

Otuđenost, lična i geografska izolovanost, problemi u komunikaciji, različitost, seksualno vaspitanje, bolesti duha i tela neke su od tema koje analizira i kritikuje dramska spisateljica Tanja Šljivar. Kroz duge, gotovo lirske monologe progovara o pojavama u savremenom svetu, posebno na Balkanu. Već sa prvom dramom Pošto pašteta? privukla je pažnju kritike. Za svoj umetnički rad dobila je više značajnih priznanja među kojima su nagrade Slobodan Selenić, Petar Kočić, nagrada Sterijinog pozorja i Borislav Mihajlović Mihiz za dotadašnje dramsko stvaralaštvo.

Kao student generacije, Tanja Šljivar je diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Na istom fakultetu je završila master studije, a dalje usavršavanje je nastavila u Giesenu, u Nemačkoj. Predstave po njenim dramama postavljene su u brojnim regionalnim i evropskim pozorištima i scenski su čitane na engleskom, poljskom, katalonskom, albanskom, nemačkom jeziku. Osim za pozorište, piše radio drame, teatrološke tekstove, scenarija i kratke priče. Deo profesionalnog angažmana provela je na čelu drame Narodnog pozorišta u Beogradu.

  • Mi smo oni na koje su nas naši roditelji upozoravali naziv je jedne Vaše drame za koju ste dobili Sterijinu nagradu i nagradu Miodrag Žalica. Ko smo danas u društvenom, umetničkom i ljudskom kontekstu?

– Proces identifikacije pojedinke s bilo kojom grupom je kompleksan, ali nedavno sam prisustvovala čitanju Drame o kraju sveta Olge Dimitrijević, ispred paviljona “Cvijeta Zuzorić” na Kalemegdanu, a povodom zatvaranja Prolećne izložbe ULUS-a, kustoskinje Mirjane Dragosavljević i osetila sam pripadnost. Nakon tri meseca izolacije imali smo priliku da konačno uživo prisustvujemo nekom kulturnom događaju i skoro svakog ko je sedeo u publici, svakog u autorskom timu događaja sam poznavala – sa svakim sam makar jednom pričala, sa većinom sam i sarađivala, a nekolicina su i bliske prijateljice i prijatelji.

Dobro bi bilo da se kulturno polje pretvori u političko, ali ne mislim samo u smislu poznatog i preizrabljenog “politika je inherentna kulturi”, nego – s ovim ljudima voljela bih da napravim neke konkretne političke promjene u okviru jasno zadatih parametara koji više neće biti samo umjetnički – pa čak možda i u okviru stranke. Rekla bih da smo to “mi” – scena, likovna i izvedbena – ti ljudi koji su tog dana bili tamo, i naravno mnoge druge drage prijateljice i prijatelji i saradnice i saradnici koji zbog svih mogućih razloga tog dana nisu bili tu ili koji ni ne žive i ne rade u Srbiji . 

  • S obzirom da ste sarađivali sa pozorištima van Balkana, koliko se kulturna politika Srbije i regiona razlikuje u odnosu na Evropu i kakav je tretman mladog umetnika?

– Ne bih samu sebe ni po stadijumu karijere ni po godinama starosti svrstala u mladu umetnicu – ali cijelo kulturno polje Balkana se razlikuje od zapadnoevropskog zbog očiglednih stvari – više novca i boljeg planiranja. Ja u Njemačkoj imam agenta, a u Austriji prevoditeljicu Mašu Dabić, i jedna od osnovnih razlika je što Stephan, Maša i ja sve što radimo zajedno, radimo mnogo ranije, a ponekad i do dvije godine unaprijed – dok se kod nas sve radi od danas do sutra. Planiranje je uz situaciju s koronom svuda postalo ravno predviđanju (iz karata ili kristalne kugle) pa će me jako zanimati načini na koji će te različite sredine da odgovore na probleme ionako već maksimalno prekariziranih umjetničkih zajednica, ili bolje rečeno ti načini će mi upravo odrediti dalji profesionalno-privatni život. 

  • Naručuju li pozorišta tekstove domaćih autora i autorki?

– Naručuju, ali incidentno, neplanski i neklasifikovano. To je samo dio cjelokupne postjugoslovenske kulturne politke koja je u neprestanom propadanju. Kod nas ne postoji, naprimjer, kategorija kućne autorice ili kućnog autora koja podrazumijeva višegodišnju, dugotrajnu saradnju nekog pozorišta s grupom autora ili pojedincima, tokom koje se podrazumeva da odabrani autor(i) napiše makar jednu dramu godišnje baš za tu kuću, njene reditelje, glumce i druge umjetničke saradnike, a kuća se zauzvrat obavezuje na dugotrajnije finansiranje tog pisanja i postavljanje nekoliko prazivedbi. Sve se čini da je početkom dvehiljaditih takvo nešto donekle i bilo moguće – kao na primjer saradnja londonskog Royal Courta, beogradskog Narodnog pozorišta i projekta Nova drama – NADA. Danas pisci i spisateljice, što iz nužnosti, što iz radoznalosti, sve više preuzimaju druge autorske pozicije da bi osvojili još neki prostor za inicijalna predstavljana svojih tekstova i kakav-takav susret s publikom. 

  • U svojim dramama progovarali ste o granicama i fizičkim i duhovnim, društveno-političkim prilikama, kao i mnogim instant pojavama. Šta vam sada privlači pažnju i inspiriše vas za stvaranje novog komada?

– Prethodnih godina, a naročito prethodnih meseci i nedelja život u Srbiji je postajao i postaje kao niz neverovatnih vesti, stresnih i traumatičnih događaja, loših rezultata (u laboratorijama, izbornim komisijama, državnim institutcijama), koje, kao reakcije građana, prate kombinacija bola (psiho-fizičkog) i besa. Teško da nešto može da mi privuče pažnju, a da je nešto drugo ne odvuče već za dva sata – tom brzinom se smenjuju vesti, i to nažalost uglavnom loše.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ta tema granica me još jednom jače nego ikad lupila po nosu – u pokušajima da otputujem na mjesta u kojima sam odrastala i koja osjećam kulturološki i emotivno mojima, ili da odem na rezidencije. Da bih ostvarila pravo na rad ili na odmor, odjednom mi opet trebaju vize kao u najgora vremena, i/ili negativni testovi – sada je jasno da je biopolitika u najsurovijem obliku iznova počela da određuje geopolitiku i naše živote. Ipak, uz sve to, već neko vreme se vrtim oko teme bolesti, zdravlja, isceljenja, zapadne i alternativne medicine, te o tome pokušavam da napišem novu dramu – Režim isceljenja, koja bi bila kao neki lažni nastavak Režima ljubavi.   

  • Deo svog profesionalnog angažmana ste proveli na čelu drame Narodnog pozorišta u Beogradu. Šta Vam je donela ta pozicija i kako ocenjujete repertoar prestoničkih pozorišta?

– Shvatila sam mnogo više toga o životu, nego o pozorištu i mnogo više sam dobila kao osoba nego kao umjetnica radeći na toj poziciji. Nastavila sam da sarađujem s Narodnim pozorištem kao spoljna saradnica – trenutno su u toku probe za predstavu Orlando, po romanu Virginije Woolf koji sam ja adaptirala, a u režiji Bojana Đorđeva. Autorski tim je sačinjen iz već ustaljenih saveznika: Maje Mirković, Siniše Ilića, Čarnija Đeriće, Luke Papića, Mine Milošević i naravno ansmabla Narodnog pozorišta.

Kada i u kom obimu i obliku će ta predstava moći da se prikaže publici ostaje nepoznanica. Takođe, pišem roman o tom iskustvu, trebala mi je nepozorišna forma da to iskustvo književno preradim. Repertoar prestoničkih pozorišta je u najmanju ruku prozivoljan, a za to opet prvo treba pogledati materijalnu bazu – raspodjelu sredstava koja postoje samo nam, eto, iz godine u godinu sve manje stoje na raspolaganju, iako sasvim sigurno znamo da smo mi naše poreze platili.

Izvor: Al Jazeera