Bilićev magnetofon i kauč za ‘prikunjati’

Sarajevo je ponovo domaćin olimpijskom plamenu, zahvaljujući Evropskom olimpijskom festivalu mladih EYOF (IOC)

Prekinuti redovan program u bivšoj socijalističkoj državi kako bi se objavila neka vijest dešavalo se jedino ako neko važan napusti ovaj svijet, pa su tog 18. maja 1978. godine svi u Jugoslaviji zanijemili u iščekivanju šta će im to neočekivano saopštiti spiker sa radija.

Možda nešto o zdravlju maršala Tita, koje je daleko od dobrog? Ili su opet u pitanju oni tvrdoglavi Sovjeti?…

Malo je ko slutio da će to biti vijest koja će promijeniti historiju.

“Sarajevo je dobilo organizaciju Olimpijskih igara”, zagrmio je iz Atine glas Nikole Bilića, nedugo nakon što je na sastanku Međunarodnog olimpijskog komiteta predsjednik te organizacije Lord Killanin proglasio pobjedu do tada malo poznatog grada iz srca Jugoslavije u kandidaturi za Zimske olimpijske igre 1984. godine.

O onome što je uslijedilo poslije ispisana je historija, no, nju su tada krojili i mediji, koje je čekao posao kakav nisu mogli niti zamisliti. Iz perspektive današnjeg vremena, u kojem novinari na raspolaganju imaju sve blagodeti moderne tehnologije koje im omogućavaju da u svega nekoliko sekundi svijetu ponude vijesti, fotografije, videa, i šta sve ne, tadašnje novinare čekala je prava avantura.

Novca niti za pet minuta

A sve je počelo tog 18. maja, možda i simbolično, u Atini, kolijevci Olimpijskih igara, gradu koji je 1896. godine organizovao prve Igre modernog doba.

Pakleni spust na Jahorini

“Cijenjeni gledaoci, nalazim se u Rajskoj dolini na Jahorini, ali po onome što možete vidjeti prije bi se moglo reći da se nalazim u središtu pakla. Mećava, vjetar koji puše i nosi sve pred sobom i temperature daleko od rajskih natjerale su nas sve skupa u zaklon“.

Bilo je to javljanje čuvenog reportera Momira Jelovca sa Jahorine 10. februara 1984., nakon što je otkazan ženski spust, koji će, kako će se ispostaviti, organizatorima i novinarima napraviti najveći problem na ZOI-ju.

„Vremenske prilike su bile takve da se spust konstantno otkazivao, da bi na kraju bila donesena odluka da se ta disciplina u obje konkurencije vozi isti dan, jedna za drugom, ali na dvije staze, na Jahorini i Bjelašnici, što se nikada prije nije desilo. Za televizijske ekipe to je bio ogroman problem, jer je postojao samo jedan specijalni uređaj za direktan prijenos. Srećom, taj uređaj je nakon prve utrke helikopterom, tačno na vrijeme, prebačen na drugu, čime su Igre spašene“, priča Bilić.  

“Bio sam u grupi novinara koja je u Atinu došla kako bi propratila finale koje je igrala amaterska fudbalska reprezentacija Jugoslavije. Osim mene, tu su bili još Drago Moldovan, Zvone Mornar, Miroslav Radojčić, Stjepan Kljuić… Usput, pratili smo i sjednicu MOK-a, a niko od nas nije niti pomišljao da bi Sarajevo moglo pobijediti u konkurenciji bogatih gradova Sappora i Goeteborga, koji su u svemu bili ispred njega”, prisjeća se Bilić.

Kada je Lord Killanin na proglašenju izustio riječ “Sarajevo”, delegacija jugoslovenskih novinara bila je u šoku.

“Prvo što mi je palo na pamet je da bi trebalo odmah javiti narodu šta se desilo, ali to nije bilo lako. Veza se tada uspostavljala preko grčke pošte i centrale u Beogradu, koja je bila nadležna za međunarodne pozive. Dok su, recimo, Japanci satima držali vezu otvorenom, kako bi bili spremni odmah javiti informaciju o ishodu glasanja, mi Jugosloveni nismo imali novca niti da je držimo pet minuta, pa se ona morala naknadno uspostaviti. Nekako sam preko grčkih poštarica uspio doći u kontakt s Beogradom i u eter reći tu rečenicu, a i danas se sjećam da mi je, dok sam je izgovarao, srce lupalo kao nikada ranije”, priča Bilić.

Nakon što se informacija proširila i proslavila, trebalo se uozbiljiti. Mediji su počeli tražiti odgovor na pitanje – kako se pripremiti za Olimpijske igre i kako ih pratiti?

Ulagina neprospavana noć

Irfan Kreho, koji je tada bio šef “poola” u nekadašnjim sarajevskim Večernjim novinama, priča da su, uprkos obimu posla koji ih je čekao, novinari Igre dočekali sa ogromnim entuzijazmom.

“Odmah smo formirali ‘pool’, u kojem su bili sportski, ali i novinari drugih redakcija. To je bio projekat koji je, da bi uspio, morao obuhvatati sve. Nas petnaestak smo u redakciji bukvalno provodili noći. Tamo smo imali sobu i kauč za, kako smo govorili, ‘prikunjati’. Izvještači su nam bili na svim borilištima i u press-centru. Nije bilo mobilnih telefona kojima danas novinari šalju čak i fotografije, pa je sve išlo preko fiksnih telefona, diktiranjem teksta stenografima.  A na fotografije, koje su se slale preko posebnih aparata, čekalo se i do pola sata, no, uprkos težini posla, atmosfera u kojoj smo radili bila je fenomenalna, jer smo znali da tim Igrama pišemo historiju”, navodi Kreho.

Od 1978. godine, Sarajevo je bilo najveće gradilište u Evropi, jer je sve moralo biti spremno do 1982. godine, kada su počinjala probna takmičenja s ciljem da testiraju spremnost grada za Igre. A pripremali su se i novinari.

“Mene je zapalo da pratim alpsko skijanje, mada tada nisam znao gotovo ništa o njemu. I, šta ću, počeo sam ići po skijaškim takmičenjima da vidim kako to rade ostali – Slovenci, Italijani, Nijemci… Hodao sam sa magnetofonom i učio. A kada su došle Igre, u šali sam govorio kako mene slušaju samo domaćice, jer su se prve utrke po disciplinama odvijale uglavnom ujutro, pa sam, u praksi, prenosio samo njima. No, kada je sve završilo, bio sam pun ponosa kada su slovenski novinari su za mene govorili da sam najbolji skijaški reporter sa hrvatskog govornog područja”, govori Bilić.

Bojan Križaj je podbacio, Primož Ulaga je, kako kaže Bilić, nakon neprospavane noći, bio tek pretposljednji, ali sve je došlo na svoje kada je Jure Franko u veleslalomu osvojio prvu medalju za Jugoslaviju na ZOI-ju.

Olimpijski plamen dva puta u Sarajevu

Mada je to bio trenutak koji se svim novinarima koji su radili za vrijeme ZOI-ja urezao duboko u sjećanje, svi su složni da je momenata za pamćenje bilo mnogo više.

Vrijeme stvaranja, a ne krađe

Salih Hadžialić, danas reporter BH Radija, bio je angažovan za vrijeme ZOI-ja, a kaže da je tada, uprkos svim problemima i tehnološkim nedostacima, bilo lakše i ljepše raditi nego sada.

„To je, općenito gledajući, bilo mnogo bolje i uređenije vrijeme. To je bilo vrijeme novinarskog stvaranja, a ne prepisivanja i krađe informacija, što je, nažalost, danas slučaj. Osim toga, radilo se s velikom ljubavlju, a informacije su se, suprotno današnjoj praksi, dijelile među novinarima, jer smo svi bili svjesni da radimo za isti cilj – da naše društvo predstavimo svijetu na najljepši mogući način. Htjeli smo dokazati da to Sarajevo može. Jasno je da smo uspjeli“, kaže Hadžialić.

“Pamtim Franka, Bojana Križaja i njegovo podizanje zastave, Sandu Dubravčić kako pali plamen, no, po meni je najljepši trenutak bio kada je tadašnji predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch na zatvaraju rekao da su to bile do tada najbolje Igre. To je bilo frapantno. Na kraju, zaključiš da si napravio ogromnu stvar. Upravo je ta njegova rečenica bila zapisana u 90 posto tekstova koji su poslije objavljeni o Olimpijskim igrama”, kaže Kreho.

Sarajevo je ponovo domaćin olimpijskom plamenu, zahvaljujući Evropskom olimpijskom festivalu mladih (EYOF), čiji je organizator. Novinari koji su imali čast da prate ZOI ‘84 tvrde kako je EYOF značajem daleko ispod ZOI-ja, no da njegova simbolika Sarajevu znači mnogo.

“Te dvije priredbe se, iskreno govoreći ne mogu porediti. EYOF se s razlogom naziva festivalom, a ne takmičenjem. Vjerujem da će dosta tih mladih sportista koji dođu u Sarajevo nekada biti vrhunski, no, sada to nisu. Po meni, najvažniji detalj vezan za EYOF je što Sarajevo ponovo otkriva olimpijsku historiju. Mali je broj gradova koji su imali priliku dva puta biti domaćini olimpijskom plamenu. Ako izuzmemo London, koji je to učinio tri puta, samo su Atina, Innsbruck i Lake Placid dva puta ugostili olimpijsku baklju. I to je, u ovom trenutku, najveća pobjeda Sarajeva”, zaključuje Bilić.

Izvor: Al Jazeera