Bijela većina za Trumpa i tamnoputa potpredsjednica za Bidena

Prema najnovijim anketama, američki predsjednik Donald Trump i dalje zapovijeda podrškom većine bijelih glasača muškaraca u Americi.

Tako je uprkos lošem upravljanju pandemijom korona virusa i smrću više od 160.000 Amerikanaca.

Uprkos recesiji, dvocifrenoj nezaposlenosti i predstojećoj ekonomskoj krizi.

Uprkos raširenim nemirima u društvu i preplavljujućem nacionalnom nezadovoljstvu.

Uprkos njegovom turobnom vanjskopolitičkom dosjeu, posebno s Kinom, Sjevernom Korejom i Iranom.

Uprkos svemu tome i još mnogo čemu, većina bijelih muškaraca među glasačima na anketama kaže da će opet glasati za Trumpa.

Na osnovu konzervativnijih interpretacija brojnih anketa, Trump vodi u odnosu na vjerovatnog demokratskog kandidata Joea Bidena za sedam do devet posto među biračima bijelim muškarcima. Ovo je gotovo jednak broj poena za koji vodi u odnosu na Bidena među svim Amerikancima nacionalno.

Ali vodeći mediji su bili sramežljivi u naglašavanju ili diskutovanju ovog pitanja. Mediji su se fokusirali na promjenu kod, recimo bijelih žena, bijelih koledžskih diplomaca ili bijelih starijih građana, ali gotovo da se nisu dotakli pitanja stalne podrške za Trumpa među bijelcima.

Sve ovo povlači za sobom dva pitanja: Zašto tako mnogo bijelaca, posebno bijelih muškaraca, i danas podržava Trumpa kao i 2016? I zašto će Biden vjerovatno odabrati tamnoputu ženu za potpredsjednicu?

Hajdemo se prvo pozabaviti drugim pitanjima.

Raznolikost nadilazi uniformnost među Demokratama

Nesposoban da prekine Trumpov stisak na većini bijelih birača muškaraca, Biden računa na veliku podršku među ženama i manjinama za pobjedu.

Odabirom Afroamerikanke kao potpredsjednice, on se nada da će raznolika demokratska baza biti inspirisana i motivirana da izađe i glasa u velikom broju u novembru.

Pomaže to što su dvije vodeće kandidatkinje senatorka Kamala Harris i bivša savjetnica za nacionalnu sigurnost u Obaminoj administraciji Susan Rice, poznate kao elokventne, snažne i temeljite.

Obje su i više nego sposobne da vode debatu sa potpredsjednikom Mikeom Penceom i da se suprotstave Donaldu Trumpu, kako su činile protekle četiri godine, bez da ocrne bogati establišment Demokratske stranke, kako bi mogla senatorka Elizabeth Warren.

Ali prisutan je i znatan rizik u biranju bilo koje od njih.

Nijedna kandidatkinja ne predstavlja neopredijeljene države, što bi bilo nužno da se pobijedi na izborima, i obje bi mogle otuđiti bijele glasače više nego što će inspirisati manjinske glasače u ključnim neopredijeljenim državama, kao što su Pennsylvania ili Michigan.

Rice nikada nije obnašala javnu funkciju i nikada nije vodila kampanju, prikupljala sredstva ili zaista bila izložena ispitivanju javnosti, što bi se sve moglo pokazati problematičnim u naredna tri mjeseca. Njeno je iskustvo u domaćim pitanjima također ograničeno.

Harris bi mogla biti važnija za Bidena.

Ona je postala američka senatorka tek 2016. i stoga joj fali domaće i vanjskopolitičko iskustvo ali, poput Barracka Obame, koji je također bio u Senatu samo tri godine prije nego što se natjecao za predsjedništvo, ono što joj nedostaje u iskustvu nadoknađuje u pokretačkoj snazi i ambiciji.

Nakon što sam pročitao njenu knjigu The Truth We Hold, mislim da bi Harris, opaka bivša okružna tužiteljica, mogla biti ključna u neutraliziranju Trumpovih tvrdnji da je on predsjednik „zakona i reda“. Njen naglasak na porijeklu i pragmatizmu nad vizijom i ubjeđenjem mogao bi se pokazati korisnim i za kampanju i za služenje na poziciji potpredsjednice.

Trump već predstavlja Bidena kao „mentalno neprilagođenog“ i tvrdi da ako 77-godišnji Biden napusti svoju poziciju prije kraja njegovog mandata, Amerika će završiti sa pobornikom pokreta Black Lives Matter u Bijeloj kući.

Što me dovodi do kompleksnijeg pitanja „bijele Amerike“.

Većina usvaja mentalitet manjine

Danas se bijelci u SAD-u žale na pristrasnost, čak tvrde da su „napadnuti“.

Tako je uprkos činjenici da čine gotovo tri četvrtine američke populacije, i većinu obje stranke.

Uprkos činjenici da su svi izuzev jednog američkog predsjednika bili bijelci.

Uprkos činjenici da su bijeli muškarci bili i ostali daleko bogatija, imućnija i moćnija grupa u SAD-u.

Uprkos činjenica da su većinu zakonodavaca, guvernera, generala, direktora, milionera i milijardera činili bijelci.

I uprkos činjenici da su bijeli muškarci historijski djelovali kao počinitelji nasilja, diskriminacije i maltretiranja protiv žena i manjina.

Nevjerovatnih 55 posto bijelih Amerikanaca vjeruje da su bijelci žrtve rasne diksriminacije. Nekih 85 posto Republikanaca smatra da je država već otišla predaleko time što je dala tamnoputim ljudima jednaka prava, iako je strukturalni rasizam i dalje prisutan u SAD-u.

Iako se čini da su ovi i drugi sentimenti kolali ispod površine, niko ih nije iskoristio i produbio kao Trump.

Oni koji su se naivno nadali da će Obamina pozicija otvoriti put za postrasističku Ameriku uhvaćeni su nespremni da se suoče sa novim „bijelim bičem“ u stilu Trumpove administracije.

Trumpova politika podjele

Predsjednik je naslijedio većinsku bijelu, konzervativnu i donekle evangelističku Republikansku stranku.

Iako se mogu činiti kao zasebne kategorije, u svojoj knjizi One Nation Under God: How Corporate America Invented Christian America, historičar s Univerziteta Princeton Kevin Kruse je pokazao da su klasa, rasa i religija blisko isprepletene u modernoj Americi.

Kruse pripisuje inicijalni rast modernog bijelog evangelizma Nacionalnoj asocijaciji proizvođača (NAM), grupi osnovanoj 1895. da zagovara „slobodno poduzetništvo“ i podržanoj od strane nekoliko hiljada veoma bogatih bijelaca. Krajem 1930-ih, isprovociran New Dealom demokratskog predsjednika Franklina D. Roosevelta i njegovim socijalnim programima, koje je on uobličio i opravdao, NAM je pokrenuo veliki napor na odnosima s javnošću da promovira „dobrobiti kapitalizma“.

Godinama je ova moćna grupa finansirala i hranila novi bjelački evangelistički pokret koji je pokrenuo „gospel slobode“ nad Rooseveltovim „socijalnim gospelom“, demonizirajući „veliku vladu“ kao antitezu „Božije vlade“.

Ovaj pokret je uzeo maha tokom Hladnog rata, demonizirajući ateistički, komunistički Sovjetski savez i naglašavajući američki „Bogom dani“ slobodni kapitalistički sistem.

Zaista, moderni evangelizam i gospel slobodne trgovine su od tad ključni u držanju bijele radničke klase u skladu sa prioritetima njihovih šefova, odbacivši socijalne i zdravstvene programe, sindikate, veće poreze bogatima kao neprimjerene.

Zajedno sa kulturnim konzervativizmom i staromodnim rasizmom, ovo je navelo mnoge bijele Republikance, posebno radnike, da krive manjine, imigrante, muslimane, strance, pa čak i žene i homoseksualce za svoje nevolje, umjesto, npr. automatizaciju, globalizaciju ili strukturalno iskorištavanje i sistematsku nejednakost.

To pomaže da se objasni zašto je predsjednik milijarder i dalje popularan, ne samo među bogatim bijelim Amerikancima koji uživaju u većim rezovima poreza i manjim regulativama njihovog biznisa, već i među bijelim radničkim porodicama.

Ovo je posebno tačno među ljudima bez fakulteta, kojima je lakše manipulisati pomoću populističkih slogana i praznih obećanja. Ovo je najbolje objašnjeno u jednoj Trumpovoj izjavi: „Volim neobrazovane“.

Zapravo, otkako je neslavno sišao sa zlatnih pokretnih stepenica u Trumpovom tornju prije pet godina da održi svoj prvi zlobni, rasistički i iskreno, apsurdni govor kao predsjednički kandidat, Trump iskorištava ranjivosti bijele radničke klase i podgrijava rasne, religijske i kulturne podjele pod izgovorom da vraća veličinu, „bijeloj Americi“.

Od 2016. ovi Republikanci su ga podržali ne zbog republikanskih vrjednosti predsjednika Abrahama Lincolna, s kojim se Trump voli porediti, već zbog njegovih mačo, populističkih, ksenofobnih i autoritarnih pristupa poput hipernacionalističke evropske tradicije, koje danas najbolje predstavlja ruski predsjednik Vladimir Putin.

Evidentno je da Trumpove autoritarne tendencije rezoniraju sa republikanskom bazom, koja voli vidjeti da je tradicionalna bijela moć „vraćena“ milom ili silom.

Drugim riječima, bili su spremni ignorisati njegove brojne očigledne laži i nedemokratska pretjerivanja, njegove napade na medije, sudove, guvernere, pa čak i na kredibilitet izbora.

Nasjeli su na njegovo kaljanje pokreta Black Lives Matter kao „simbole mržnje“ i etiketiranje kao „terorista“ onih koji su protestovali nakon ubistva Georgea Floyda, što je produbilo njihov osjećaj nesigurnosti prema legitimnoj demokratskoj opoziciji.

Oni su podržali njegovu upotrebu federalnih agenata protiv većinom mirnih protesta; njegovu zabranu ulaska muslimanima i njegovo proglašenje „nacionalnog vanrednog stanja“ pod izgovorom lažne „invazije migranata“ kako bi finansirao svoj zid na granici.

Samo su gledali dok je „brat vođa“ oteo stranku, dok je poderao njeno tradicionalno i liberalno vođstvo, uključujuću posljednjeg republikanskog predsjednika Georgea Busha, dva bivša republikanska kandidata za predsjedništvo, Johna McCaina i Mitta Romneya, bivšeg predsjednika zastupničog doma Paula Ryana, i bivše sekretare Jima Mattisa, Rexa Tillersona i Jeffa Sessionsa.

Borba za dušu stranke i države

Trump je smanjio vođstvo Republikanske stranke i demonizirao sve njene kritičare unutar i van nje, umjesto da je učinio bazu širom i raznovrsnijom, svidjevši se ženama, manjinama i drugima.

Eliminisanjem ili slabljenjem svega što stoji između njega i njegove nacionalističke, evangelističke bijele baze, Trump je žrtvovao Republikansku stranku na oltaru svoje pohlepe i moći.

On je ispraznio stranku od njenih republikanskih vrijednosti i pretvorio je u „kult mržnje“ pod njegovim ekscentričnim i nestabilnim vođstvom.

Njegovo konsolidovanje kontrole unutar stranke učinilo je njenu budućnost taocem njegove budućnosti.

Gubitak na izborima mogao bi značiti imploziju republikanske stranke u narednim godinama; što je veći gubitak, to je veća i implozija, sa dramatičnim implikacijama za Ameriku i dalje.

Bit će to teret koji će ponijeti ovaj bijelac.

Blagoslovio Bog Ameriku.

Izvor: Al Jazeera