Bihać odbio demilitarizaciju i izbjegao genocid

Dva grada, jedan na zapadu drugi na istoku Bosne i Hercegovine, imali su identične sudbine početkom ‘90-ih godina proteklog stoljeća. Odvojeni od velikih centara i stegnuti obručom  srpskih nacionalista i do nekoliko puta vojno nadmoćnijim, Bihać i Srebenicu često povezuju kada se govori na temu posljednjeg rata. Iako opokljen trima različitim vojskama Bihaćki okrug je uspio da se odbrani i sačuva od genocida kakav se desio u Srebrenici.

Prema riječima Ejuba Topića koji je tokom rata bio poslanik u Vijeću opština skupštine RBiH iz Bihaća, pomoćnik za moral i vjerska pitanja komadanta 5. Korpusa Ramiza Drekovića, a jedno vrijeme je obnašao i funkciju predsjednika Skupštine Okruga Bihać, paralela u slučaju Bihaća i Srebrnice moguća je samo teoretski u smislu da su obje regije bile opkoljene srpskim snagama i obje su se borile za opstanak, dok su razlike mnogo veće i kompleksnije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Srebrenica je mala enklava, a agresorske snage iz Srbije mogle su dobiti što žele i u neograničenim količinama. Potez da se ta regija stavi pod međunarodnu zaštitu bio je vrlo logičan jer vojno se nije moglo braniti Srebrenicu.  Cijelo vrijeme nama u okrugu Bihać bila je velika inspiracija borba u istočnoj Bosni ali i herojska borba Sarajeva, Maglaja i svih drugih slobodnih teritorija. Imali smo tada veliko jedinstvo koje su, nažalost, nakon rata pojeli stranački i sitni lični interesi”, priča Topić.

Kvalitetan ustroj i organizacija

Okrug Bihać i ono što danas zovemo Krajina, njen vojnički i institucionalni ustroj koji je izdržao sve udare i izdaju iz vlastitih redova, bio je i ostao faktor opstanka međunarodno priznate države BiH. Mirsad Selmanović je tokom rata obavljao dužnost komandanta 501. brigade i načelnika Štaba 5. Korpusa. Po njegovom mišljenju Bihać nije doživio sudbinu Srebrenice jer je političko rukovodstvo stvar odbrane prepustilo vojnom rukovodstvu, koje je bilo dobro organizirano od samog početka rata.

“Nekoliko je ključnih faktora opstanka Bihaćkog okruga, prije svega dobro poznavanje vojnog organiziranja , inat i hrabrost Krajišnika, želja naroda da opstane na ovim prostorima, tradicija ratovanja ljudi iz ovog kraja i božija volja u svemu tome. Da je civilnom rukovodstvu i organima vlasti pušteno da organiziraju i vode odbranu, Bihać se ne bi uspio spasiti. Ali su i oni bili pravi Krajišnici i slušali su nas iz vojnog rukovodstva. Gdje god nije tako učinjeno, doživljena je propast.  Ovdje, dok se Fikret Abdić upetljao u rad vojske nastali su problemi, a on je bio civilni organ vlasti i član predsjedništva R BiH”, pojašnjava Selmanović.

Ključni elementi opstanka Okruga Bihać prema Topićevom mišljenju bili su dobra policijska vojna i civilna organizacija, odlična saradnja sa Hrvatima u Okrugu koji su bili ravnopravan partner u vojnim i političkim strukturama, ogromni prirodni resursi sa velikom populacijom stanovništva, kvalitetni vojni kadrovi na čelu sa dr. Irfanom Ljubijankićem koji su odlazili na zasjedanja Skupštine RBiH i tako sačuvali legalitet institucija i legitimitet narodnog otpora i borbe.

“Najteže je bilo narodu objasniti da JNA i Jugoslavija nisu prijatelji i da će četnici pobiti sve, ne gledajući na to da li je neko SDP, SDA ili reformista. Najveća tragedija je to da su razbijanje te iluzije životom platile četiri djevojčice koje su se igrale u Midžića mahalli. Tek nakon takvih tragedija ljudi su počeli shvatati o čemu se zapravo radi. Proradio je krajiški ponos i inat i više nije bilo šanse da nas se preagzi tek tako. Drugi veliki problem je bio težnja općina i stranaka da upravljaju sa jedinicama na svojoj teritoriji. To smo razbili dobrom organizacijom Okruga BIhać koji je objedinio logistiku i finasiranje 5. Korpusa i uspostavljanje potpune vertikalne subordinacije svih jedinica”, kaže Topić.

Dodaje, kako uz to treba pridodati kvalitetne kadrove u vojsci, među kojima posebno ističe Ramiza Drekovića, Atifa Dudakovića, Izeta Nanića, Mirsada Selmanovića, Senada Šarganovića, Hamdiju Abdića i ostale heroje odbrane, kako u vojnim jedinicama, tako u politici, ali i među običnim narodom.

Nisu pristali na razoružavanje

“S kraja 1994. godine i početkom 1995-e, kada su četnici bili nadomak Bihaća kod Kantonalne bolnice i na brdu Debeljača, žene su po Krajini nosale bombe i govorile da neće dozvoliti nikome da ih siluje. Dakle, ovdje je cijelokupan narod ustao i doprinio odbrani Bihaćkog okruga”, podvlači Selmanović

Posebno je bilo važno na vrijeme se politički suprotstaviti planovima za osnivanje tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i onemugućiti podjelu Krajine što bi rezultiralo njenim padom.

“Tokom 1993. godine mi smo bili tako vojno ustrojeni da smo zadavali strah suprotnoj strani. I onda se pojavljuje Fikret Abdić i Autonomija na koju je agresorska strana računala da će rješiti pitanje Bihaćkog okruga da oni ne moraju izdvajati velike vojne snage i trpjeti gubitke na ovom području, jer su im prioritet bili Sarajevo i još neki drugi dijelovi teritorija BiH”, ističe Selmanović.

Dodaje, kako je završni plan bio demilitarizacija Bihaćkog okruga 1994. godine kada je Okrug imao najmanje teritorije od početka agresije. U Bihać je tada došao izaslanik glavnokomandujućeg civilnih i vojnih međunarodih snaga za Bihać i predložio vojno-političkom rukovodstvu da Bihać postane demilitarizovana zona što je jednoglasno odbijeno.

“Poslije smo se odbranili i to je ispala dobra odluka. U to vrijeme se još uvijek nije desila Srebrenica i mi nismo znali da je to taj scenarij. Tada sam rekao predstavnicima međunarodnih vojnih snaga da ćemo mi četnicima stati u kraj i ubrzo je tako bilo.  Nakon toga ide akcija oslobađanja Vedrog Polja, Zavalja, Debeljače i ostale akcije u kojima su oslobođenje okupirane teritorije Krajine”, prisjeća se Selmanović.

“Francuzi ne bi dozvolili ponižavanje svojih vojnika”

Topić kaže da je sve osmišljeno tako da se bez posebnog razloga i uprkos dobroj saradnji sa Francuskim bataljonom UN-a koji je bio stacioniran u Bihaćkom okrugu, taj bataljon uklanja i na područje Bihaća dovodi Bangladeški bataljon kojem je pri prolasku kroz tzv. SAO Krajinu oduzeto sve teško naoružanje i zalihe hrane zbog čega su ti vojnici bili obična UN dekoracija bez ikakve vojne moći zbog čega vjeruje da bi u slučaju velike ofanzive na BIhaćki okrug, te vojnici uradili isto kao i Holandski kontigent u Srebrenici.

“Francuzi ne bi dozvolili ponižavanje svojih vojnika i ugrožavanje njihove misije. Politički i vojni sunovrat Radovana Karadžića krenuo je upravo nakon što je vezao francuske vojnike za stubove rasvjete kao štit od avio udara. Osim toga, treba spomenuti i otvorenu podršku Owena i Stoltenberga Fikretu Abdiću, tadašnjem članu Predsjedništva BIH uključujući dolazak u Veliku Kladušu i organiziranje privatnog leta iz Zagreba za Ženevu. U sklopu plana Unije republika po kojem bi postojale Srpska, Hrvatska i Bosanska  republika čiji drugi dio je bio Zapadna Bosna koja bi se pod izgovorom tzv. autonomne pokrajine mogla lako odvojiti i pripojiti Hrvatskoj. Da bi se to izvelo trebalo je vojnički pobijediti 5. Korpus, a da se to dogodilo, masakr bi bio veći od onoga u Srebrenici”, kaže Topić.

Izvor: Al Jazeera