Bihać: Hiljadugodišnja kultura i mješavina identiteta

Crkva, Kapetanova kula i turbe, jedno do drugoga (Al Jazeera)

Bihać se prvi put spominje u Povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV od 26. februara 1260. godine. Dvije godine poslije Bela IV uzdiže Bihać na položaj kraljevske varoši. Grad je kraće vrijeme bio pod bosanskom vlašću tokom perioda 1398-1404. godine, a 1426. godine je prodat Frankopanima.

Od gradova koji se danas nalaze u sastavu Bosne i Hercegovine, Bihać je zadnji ušao u okvire Osmanskog carstva, i to 156 godina nakon dolaska Osmanlija na područje današnjeg Sarajeva.

Grad je odmah postao sjedište Bihaćkog sandžaka, kadiluka i kapetanije, a bihaćko utvrđenje bilo je najveće i najvažnije u Bosanskom ejaletu. Nakon što su se velike sile poslije Berlinskog kongresa 1878. godine dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu, Bihać se našao u sastavu novog carstva. Svaki od tri spomenuta perioda ostavio je kulturno-historijski trag na Bihać i njegov urbani identitet.

Gradom i danas dominira Kapetanova kula, koja je nekada bila duplo veća od današnje, a dobila je ime po Hasan-paši Predojeviću. Crkva sv. Ante Padovanskog je 1592. godine preuređena u džamiju, nosi naziv Fethija, a ujedno je jedna od najstarijih džamija u Krajini. Zatim druga Crkva sv. Ante Padovanskog, koja je 1899. godine ponovo sagrađena, na novoj lokaciji, kod današnje zgrade gradske uprave. Pored crkve se još uvijek nalaze sačuvani grobovi hrvatskih plemića.

Kula kao austrougarski zatvor

“Kapetanova kula je jedan od najstarijih i najočuvanijih objekata bihaćke tvrđave. Ako uporedimo plan grada Bihaća iz 1880. godine s aktuelnim stanjem danas, onda se može vidjeti da su u cijeloj historijskoj jezgri Bihaća opstala samo dva objekta iz tog plana, i to džamija Fethija iz 13. stoljeća i Kapetanova kula iz perioda 16-18. stoljeća. Kula je preživjela rušenje bedema i objekata bihaćke tvrđave nakon austrougarske okupacije, jer je austrougraskoj vlasti bila potrebna za funkciju zatvora. U prošlosti je pretrpjela razna oštećenja i obnavljanja u više navrata, što je ostavilo vidne tragove na terenu”, kaže Nijazija Maslak, direktor Muzeja Unsko-sanskog kantona.

Crkva sv. Antuna bila je sagrađena u gotskom stilu, sa šiljastim prozorima i visokim krovom, a zvonik joj je bio osmokutni i veoma visok. Nakon pada Bihaća pod osmansku vlast 1592. godine, za potrebe obavljanja vjerske molitve vojne posade locirane u tvrđavi Bihać, Crkva sv. Antuna, kao najpodesnija, pretvorena je u džamiju.

Ostaci crkve sv. Antuna kod objekta Gradske uprave

“Neki izvori osporavaju da je crkva pripadala dominikanskom redu, već franjevcima, i da je posvećena sv. Anti Padovanskom. Međutim, suprotno tom stavu, u izvorima se može naći i tvrdnja da ona nije pripadala ni dominikancima, jer su oni imali Crkvu sv. Dominika, a niti franjevcima, jer franjevaca nema u Bihaću sve do 1357. godine, a kad su došli u Bihać grade Crkvu Blažene Djevice Marije. Stoga se tvrdi da je to bila Crkva sv. Ante Pustinjaka i da su je cisterciti posvetili pustinjaku sv. Anti. Oni je, po svoj prilici, nisu dovršili, što kasnije čine građani, prihvativši pri tome moderni gotski stil gradnje i popularnog sveca. Gledajući sam stil gradnje crkve, mogu se, pored gotskog stila, uočiti i elementi romantike. Prema dostupnoj literaturi, ona se može opisati kao građevina skromne jednostavne izrade propovjedničkog tipa primjerenom tadašnjem vremenu”, navodi historičar Fikret Midžić.

Bihaćka džamija Fethija proglašena je nacionalnom spomenikom zbog svoje bogate kulturno-historijske pozadine i činjenice da je nekad bila Crkva sv. Antuna Padovanskog, a zatim su je Osmanlije, po osvajanju Bihaća 1592. godine, pretvorili u džamiju.

Mješavina kršćanske i islamske kulture

“Mi ne raspolažemo nikakvim pisanim dokumentima koji bi potvrdili informaciju da je objekat tadašnje crkve kupljen od Osmanlija za potrebe džamije, jer se u to vrijeme većina katoličkog stanovništva već bila iselila iz Bihaća. Postoje određene naznake da se dokumenti koji to mogu potvrditi nalaze u bečkim arhivima, istambulskim arhivima i u arhivskoj građi jednog Instituta u Ankari koji se bavi tim pitanjima. U tom smislu, mi smo već, preko Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog nasljeđa Unsko-sanskog kantona i Medžlisa Islamske zajednice Bihać, pokrenuli inicijativu prikupljanja tih informacija, kako bi konačno razrješili sve nedoumice oko toga”, kaže Abdulaziz-ef. Nuspahić, imam ove džamije i profesor historije.

Osmanska vlast je urbanizaciju smatrala sastavnim dijelom imperijalne misije. Osmanska vizija urbanog prostora je centralno mjesto predviđala za islamske vjerske, kulturne, obrazovne i upravne institucije, ali je, također, ostavljala dosta prostora i za nemuslimane, njihove bogomolje i institucije. U takvom pristupu urbanizaciji, svoje mjesto su pronašli i spomenici memorijalne arhitekture, kod nas poznatiji kao turbeta, koja, osim historijskog, imaju i religiozno značenje. Bihać ima nekoliko turbeta, a najznačajnije i najpoznatije svakako je ono u samom centru gradske jezgre, smješteno uz ostatke Crkve sv. Ante Padovanskog, nadomak ostataka nekadašnjih bedema starog grada. Svi dosadašnji izvori ukazuju na to da je ovo turbe sagradio Mehmed-paša Bišćević u periodu između 1792. i 1874. godine.”

“Podatak koji govori u prilog ĉinjenici da je turbe podigao Mehmed-paša Bišćević jeste onaj iz ĉasopisa Nada iz 1901. godine. U njemu se navodi da je uz Kapetanovu kulu bila kuća Mehmed-paše Bišćevića i da je mati Mehmed-paše vidjela sa prozora, na mjestu gdje se nalazi danas turbe, dva plamena vatre. Nakon što je to ispričala sinu Mehmed-paši, ovaj naredi da se na tom mjestu podigne turbe od drveta i mušebaka. Svjetlost iz zemlje, dva nura, nedvojbeno su, po uvjerenju muslimana, ukazivali na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa, ali ima i pretpostavki da su poginuli prilikom osmanskog zauzimanja Bihaća 1592. godine. Dugo vremena je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije je obnovila ugledna porodica Hustanbegovića, ali i predstavnici osmanskih vlasti nakon odlaska Mehmed-paše Bišćevića iz Bihaća 1851. godine”, navodi historičar Fikret Midžić.

Hiljade godina u malom prostoru

Istočna kriza na teritoriju Balkana koji je bio pod osmanskom vlašću počela je 1875. godine izbijanjem nekoliko ustanaka i ratova, koji su rezultirali uplitanjem međunarodnih sila, a završila se Berlinskim sporazumom u julu 1878. godine i snažno je odjeknula Bosnom i Hercegovinom. Berlinski kongres je Članom 25. regulirao pitanje Bosne i Hercegovine, čime je Austro-Ugarska monarhija dobila internacionalni mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu i upravlja s njom. Austrougarska okupacija je prekinula način građenja naslijeđen iz osmanskog perioda, kako u pogledu urbanističke koncepcije, tako i u smislu organizacije prostora u izgradnji novih objekata.

Najveći broj objekata koji je građen u periodu austrougarske uprave bio je po ugledu na gradove Srednje Evrope, na prijestolnice Beč i Peštu. Međutim, gubitak spomenika kulture odavno je postao usud Bihaća, koji je kroz prošlost gubio i još uvijek gubi značajne historijske spomenike i objekte.

Ostaci nekadašnjih bedema starog grada

“Bihać je u novijoj historiji imao mnogo teških trenutaka i pretrpio je brojna rušenja, bombardiranja i transformacije koje su uslijedile zbog primjene novih ideja arhitekture i urbanizma. Sve je to ostavilo teške posljedice na njegovu fizionomiju i uvjete življenja u njemu. Bihać je tako ostao bez značajnog kulturnog naslijeđa, koje je svjedočilo o hiljadugodišnjoj prošlosti, bogatoj kulturi i tradiciji. Zauvijek su nestala brojna svjedočanstva historije grada i izbrisani tragovi postojanja historijske svijesti njegovih stanovnika, tako što su uklanjani simboli na kojima je ta svijest izgrađivana”, ističe Nijazija Maslak.

Dolaskom Austro-Ugarske u ove krajeve i uspostavljanje uprave nad teritorijom Bihaća, arhitektonski identitet grada se postepeno mijenjao i Bihać se polako transformirao u moderan evropski grad, s novim građevinskim stilovima i načinima gradnje. Romanika, gotika, historicizam, pseudomorski stil, secesija, bosanski slog i neorenesansa su stilovi koji su tokom historije obilježili arhitekturu grada Bihaća. Ukrakto rečeno, sve je to Bihać u jednom i na malom teritoriju Otoka sv. Ladislava, kako se grad nekad zvao.

“Govoriti o Bihaću sa historijskog aspekta znači uranjati u najdublja stoljeća i susretati se s drevnim stvarima koje su još žive i dodiruju u njemu ovo savremeno. Sve je to zato što je Bihać jedna izuzetno stara raskrsnica, u koju se stoljećima slivaju i mješaju ljudi, rijeka, ideje, religije i načini življenja, obogaćujući tako njegovu historiju. Svojim fizičkim i ljudskim pejzažom, taj šareni Bihać je raskršće na kojem se sve miješa i iznova nastaje kao izvorno i unikatno. Kako objasniti to očigledno jedinstvo, to duboko biće grada? Objašnjenje se ne nalazi samo u prirodi, nije to samo ni čovjek, koji je uporno sve to povezivao u cjelinu. To je spoj prirodnih blagodati i mnoštva ljudskih napora, kako iz prošlosti, tako i iz sadašnjosti. Ukratko, riječ je o beskonačnom zbiru vremenskih događaja i ishoda, koji su se ponavljali kreirajući grad koji je to što jeste danas”, ističe historičar Midžić.

Izvor: Al Jazeera