Oglasi

BiH, NATO i ekonomija: između Evrope i bijede 'ruskog modela'

Svi pokazatelji potvrđuju ekonomski procvat novih članica Saveza, a nazadovanje 'ruskih zona utjecaja' dokazuje ekonomsku i socijalnu neodgovornost Moskve.
Ulagačima su potrebne garancije da neće biti rata i da je zemlja zaštićenaEPA - Ilustracija

Rasplet aktuelne blokade svih procesa u Bosni i Hercegovini dat će odgovor na dilemu nastavlja li ta država integraciju u zapadnu kulturnu, civilizacijsku, poslovnu i sigurnosnu zajednicu (NATO i EU) ili ostaje tavoriti u zapadnobalkanskom regionalnom dijelu pod snažnim rusko-turskim i kineskim ekonomskim i političkim utjecajem. Motivacije i interesi novijih članica NATO-a za priključenje bili su različiti od države do države, kao i interesi Saveza, ali je činjenica da euroatlantske integracije postsocijalističkih evropskih država nisu imale alternativu.

U slučaju Bosne i Hercegovine svakako su elementarna sigurnost i zaštita teritorijalnog integriteta te politička stabilnost u vrhu motiva i razloga probosanskih snaga, koje forsiraju nastavak puta u NATO. No, pritom se rijetko i malo ističe ekonomski motiv.

Naime, poređenjem ekonomskih efekata članstva u NATO-u, s jedne, i stanja ekonomije (dijelova) zemalja pod direktnim ili paradržavnim utjecajem Rusije, s druge strane, dolazi se do neuporedivih podataka o prosperitetnosti članstva u Savezu i drastične ekonomske, socijalne, sigurnosne i društvene dekadencije teritorija pod ruskim utjecajem. Svijetli primjeri ekonomski, politički i socijalno uspješnih vojno neutralnih zemalja pravi su izuzeci čiji modeli (npr., austrijski, finski) zbog specifičnih uvjeta nisu primjenjivi drugdje.

Sve nove članice profitirale

Odgovor na ključno pitanje bi li se članstvo u NATO-u ekonomski isplatilo Bosni i Hercegovini moguće je potražiti u nizu primjera sličnih država članica. Protivnici NATO-a nerado otvaraju tu temu jer su očita profitabilnost i ekonomski potencijal snažan argument za članstvo. Razvoj ekonomije nekoliko postsocijalističkih članica pokazuje kakve efekte na strane ulagače ima uspostavljanje sigurnosnog sistema Saveza.

Brza ulaganja odmah nakon priključenja potvrđuju ekonomsko pravilo da je za uspješan biznis i ulazak značajnijeg kapitala neophodna politička stabilnost i sigurnost. Konkretno, potrebne su garancije da neće biti rata i da je zemlja zaštićena.

"Svi zvanični ekonomski pokazatelji i faktori, poput rasta BDP-a i direktnih stranih ulaganja, pružaju uvid da je do ogromnog priliva stranih direktnih investicija došlo u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj i Slovačkoj nakon što su postale članice NATO-a, a zatim i Evropske unije. Zašto? Zato jer je za strane investitore, pored osnovnih ekonomskih kriterija, jedan od najvažnijih parametara za odluku o ulaganju politički rizik zemlje", tvrdi politolog Damir Duran, koji je proveo istraživanje o toj temi.

Ilustrativan je primjer Češka, koja je 1998. imala BDP 66 milijardi dolara, a nakon 18 godina članstva u NATO-u (2017) njen BDP iznosio je 215 milijardi dolara.

Drugi je primjer Slovačka, koja je slična Bosni i Hercegovini po veličini, broju stanovnika i kapacitetu tržišta. Već samim pozivom iz Bruxellesa za članstvo 2002. Slovačka je zabilježila rast BDP-a za više od 10%. Direktna strana ulaganja u Slovačkoj od 2000. do 2006. porasla su za 600% i dostigla 18,3 milijarde dolara. Samo u 2014. priljev stranih direktnih ulaganja iznosio je približno tri milijarde dolara, od čega su više od polovine činili ulagači iz članica NATO-a Francuske i Njemačke. U tom kontekstu zanimljivo je da je najznačajnije strano ulaganje ono automobilsku industriju (Peugeot, Volkswagen, KIA), čiji je udio u proizvodnji Slovačke 29%. Automobilska industrija zapošljava ukupno 194.000 ljudi i izvozi 17,8 milijardi eura (45% ukupnog izvoza).

Ti statistički podaci za nas su značajni jer je riječ o proizvodnji koja je prije rata u programu njemačkog VW-a bila dio industrijske proizvodnje u Bosni i Hercegovini (TAS, Uniglas...), a koja je premještena u druge postsocijalističke zemlje čim su dobijene političko-sigurnosne garancije Saveza.

Zapravo, gotovo nema primjera zemlje koja nije zabilježila ekonomski rast nakon prijema u NATO, a zatim i EU. Poljska je postala privredni gigant u evropskim okvirima, a malena Estonija primjer je čuda i modernizacije ekonomije i društva u svim sferama.

Crna Gora već u usponu

Od bivših jugoslavenskih republika Slovenija je najranije postala članica NATO-a (2004) i u prve četiri godine rast slovenskog BDP-a po stanovniku bio je vrtoglav: od 25.910 dolara te godine do 31.235 dolara 2008. da bi danas premašivao 33.000 dolara. Prosječna neto plaća u Sloveniji iznosi približno 1.150 eura. Sličan trend zabilježen je i u domenu direktnih stranih ulaganja. Prije članstva njihov udio u ukupnom BDP-u bio je 1,8% da bi se 2007. popeo na 3,9% i nastavio uzlazni trend.

Hrvatska je u NATO ušla pet godina poslije Slovenije (2009), zajedno s Albanijom. Efekti u Albaniji bili su nastanak nove privredne grane – turizma – koja bilježi brzi rast te enormna ulaganja u infrastrukturu i petroindustriju. BDP naših susjeda po stanovniku porastao je s 21.726 u godini prijema do otprilike 24.000 dolara prošle godine. Kao u slučaju Slovačke, i u Hrvatskoj je zabilježen nagli porast stranih ulaganja čim je dobila poziv u NATO, pa je udio direktnog učešća stranog kapitala u BDP-u s 3,11% (2004) skočio na 7,6% (2008) da bi zatim rastao nakon 2014. Prosječna plaća u Hrvatskoj sada je približno 1.000 eura.

I  zvanične statistike crnogorskih institucija potvrđuju podatke iz prethodnih primjera: da se članstvo u NATO-u vrlo brzo isplati, čak i u minijaturnim ekonomijama zemalja koje nemaju ni posebno uređenu legislativu. Nakon samo nekoliko mjeseci članstva Centralna banka Crne Gore izbacila je statistiku (za 2018) o ekonomskim efektima.

"Ukupan priliv direktnih stranih investicija iz zemalja članica NATO-a, u prvih šest mjeseci 2018. iznosio je 215,2 miliona eura, što je značajno više nego u istom periodu 2017. godine, kada je priliv iznosio 96,6 miliona eura", iznijela je Maja Ivanović, ekonomska stručnjakinja Centralne banke Crne Gore. "Od članica NATO-a najviše su investirale Italija (oko 18% ukupnog priliva), zatim Mađarska (13,6%), Turska (7,3%) i Belgija (2,8%)."

Osim NATO-a, nužne i reforme

Mnoge grane ekonomije u Bosni i Hercegovini na niskom su nivou upravo jer nema povoljnih stranih ulaganja. Infrastruktura, energetika, turizam i posebno namjenska proizvodnja sigurno bi bili u fokusu stranih ulagača i novih tržišta. Vrlo profitabilna proizvodnja naoružanja, municije i vojne opreme članstvom u NATO-u dobila bi nova tržišta, posebno zbog činjenice da je bh. namjenska proizvodnja i ovako konkurentna.

"Ako uzmemo za primjer Hrvatsku, koja ima manje kapacitete od Bosne i Hercegovine, a mnogo veći izvoz, jasno je da članstvo i NATO certifikacija olakšavaju poziciju na tržištu. Da ne govorimo o ulaganju u razvoj i istraživanje, povlačenju sredstava iz međunarodnih fondova, investicijama... 'Igman' iz Konjica je po poslovanju među pet top kompanija namjenske industrije u regiji. Mi kao kompanija sa gotovo stopostotnim izvozom eventualno članstvo u Sjevernoatlantskom savezu vidimo kao novo poglavlje u poslovanju, s mnogo više mogućnosti u stabilnijem ekonomskom okruženju", kaže Džahid Muratbegović, direktor konjičkog "Igmana".

Brojni analitičari potvrđuju ekonomski potencijal poslovanja pod zaštitom Saveza, ali ističu da je to tek mogućnost koja se može iskorisiti ako su i ostali uvjeti za poslovanje povoljni.

Ekonomski analitičar Igor Gavran upozorava da je NATO dobar sigurnosni okvir za poslovanje i "signal potencijalnim ulagačima, prije svega iz ostalih članica NATO-a, da je Bosna i Hercegovina sigurniji prostor za ulaganja, mogućnost koju možemo iskoristiti, ali nećemo ako istovremeno ne provedemo i suštinske ekonomske reforme i učinimo državu stvarno atraktivnijom za ulaganja, a ne samo simbolično". Spominje i moguće negativne efekte – da potencijalni ulagači, ekonomski partneri iz država koje nisu u prijateljskim odnosima s NATO-om, mogu umanjiti ekonomske aktivnosti prema Bosni i Hercegovini.

Tom oprezu Duran suprotstavlja realne pokazatelje da su "gotovo sve zemlje iz istočne Evrope putem članstva u NATO-u i Evropskoj uniji ostvarile znatne investicije u svoje ekonomije, usvojile nove tehnologije i znanja, poboljšale konkurentnost i smanjile nezaposlenost te time zaustavile valove emigracije svog stanovništva".

Ekonomija van fokusa

S druge strane, put u NATO opstruiraju snage koje ekonomija Bosne i Hercegovine ne zanima. Naprotiv, ekonomija se koristi kao sredstvo pritiska na Bosnu i Hercegovinu. Stvarni razlozi opstrukcija, nasuprot efemernim razlozima tipa "Oni su nas bombardovali", u sferi su viših interesa, gdje trenutno figurira nastojanje Rusije da posredstvom svojih ekspozitura u RS-u i Srbiji zaustavi širenje Saveza na Balkanu.

Naravno da u tome Moskva nema nikakvih obzira za interese Bosne i Hercegovine, uključujući i ekonomske, o kojima je ovdje riječ. Da je tako potvrđuje i bijedan socijalni, ekonomski, društveni, tehnološki i civilizacijski status područja drugih država u kojima je Moskva, uglavnom nasilno i nelegalno, već ostvarila punu kontrolu i politički utjecaj. Regija Pridnjestrovlje u istočnom dijelu Moldavije, koja se tokom proglašenja moldavske nezavisnosti 1992 (nakon disolucije SSSR-a) odmetnula uz pomoć 14. ruske armije, danas je prostor samoproglašene republike koju ne priznaje nijedna vlada (ni ruska!) i poprište šverca naoružanjem, divljeg kapitalizma i omiljeno utočište za pranje novca i ostale nelegalne finansijske transakcije ruskih i regionalnih oligarha.

Južna Osetija, pokrajina u Gruziji također pod ruskim utjecajem, odmetnula se 1992. od centralnih vlasti i proglasila samostalnost. Priznata je od Moskve i još dvije-tri egzotične države, ali su efekti te samostalnosti tragični. Stanovništvo je u neprestanom egzodusu, a najveći izvor prihoda separatističkih vlasti jest naplata prolaska tunelom Roki kroz planinski masiv prema Rusiji, a zatim od trgovine drogom i oružjem. Slična je i priča o drugoj odmetnutoj gruzijskoj pokrajini Abhaziji, u kojoj danas nema ni mobilne mreže ni bankomata.

Privreda i turizam na Krimu nakon aneksije od Rusije sasvim su uništeni jer je Krim ispao iz ekonomskog sistema Ukrajine, a nije integriran u ruski. Okupirana područja jugoistočne Ukrajine prostor su krajnjeg siromaštva i beznađa stanovništva, a sve pobrojane "zone ruskog utjecaja" imaju potpuno neizvjesnu budućnost.

U poređenju dviju opcija – sigurnosnih, političkih i ekonomskih mogućnosti koje otvara članstvo u NATO-u, uz nužne društvene reforme i sveopće propadanje u koje dokazano kliznu separatističke regije pod ruskim utjecajem – vrlo je lako razaznati koja je perspektivnija za Bosnu i Hercegovinu i bilo koji njen narod.

Podvaljivanje neutralnosti

Da je proruski (a u našem kontekstu i velikosrpski) koncept stavljanja regija pod kontrolu sasvim socijalno neosjetljiv prema stanovništvu i neodgovoran prema lokalnim ekonomijama ilustrira i Dodikova politička maksima koju ponavlja u uskim krugovima pristalica: "Dok pravimo državu, ekonomija je u drugom planu!" To znači da je standard stanovništva RS-a sporedna tema njegove politike, što se vidi iz ekonomskih pokazatelja stanja u tom entitetu i tragično najnižim penzijama u Evropi (niže su jedino u Pridnjestrovlju i Donjeckoj oblasti). Pri opstrukciji procesa prema članstvu u NATO-u Dodik pokušava uvjeriti pronatovske snage u Bosni i Hercegovini u navodnu prihvatljivost "vojne neutralnosti" kao perspektivnog političkog statusa Bosne i Hercegovine.

Jedini cilj tog podvaljivanja neutralnosti zapravo je skretanje s puta koji vodi u NATO jer je očito da su finski, irski ili austrijski model neutralnosti neprimjenjivi na Bosnu i Hercegovinu zbog sasvim drugačijih međunarodnih i ekonomskih uvjeta. Suštinska opasnost od neutralnosti za Bosnu i Hercegovinu jest u tome što nema garancije da država neće biti napadnuta, ali je izvjesno da je niko neće braniti ako bude napadnuta jer se unaprijed odrekla savezništava. U kontekstu priče o ekonomskoj isplativosti članstva u NATO-u takva neutralnost uopće ne izgleda privlačno za bilo kakav biznis. Tako do daljnjega NATO ostaje jedini sigurnosno-politički kontekst u kojem bi se mogli pojaviti iole ozbiljni investitori u Bosni i Hercegovini.

[U tekstu su korišteni statistički podaci Svjetske banke, MMF-a (IMF World Economic Outlook) i institucija Hrvatske, Slovenije i Crne Gore.]

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.