BiH bez deponije za opasni otpad

Deponovanje otpada u Bosni i Hercegovini i dalje je daleko od zacrtanih normi i standarda razvijenog svijeta, pa ne čude česte reakcije stanovništva poput protesta i blokada. Država je po ovom pitanju organizovana tako da nema svoje ministarstvo. Zato postoje dva entitetska i deset samostalnih ili pridruženih resora u kantonalnim vladama. Entiteti imaju i svoje agencije ili fondove za zaštitu okoliša, a u većem entitetu su prisutni i operateri sistema za ambalažni otpad, te električni i elektronički otpad.

I ništa ne bi bilo sporno da su osmišljeni efikasniji načini smanjenja kapacitiranosti deponija i uspostavljeni brojniji sistemi razdvajanja i recikliranja otpada, od čega su pozitivni efekti mnogobrojni. Od zapošljavanja, stvaranja novih vrijednosti, čistije i zdravije životne okoline.

„I površan pregled postojećih deponija je dovoljan za zaključak da ogromna većina ne zadovoljava ni minimalne potrebne uslove. Kada je u pitanju odlaganje opasnog otpada, obim i značaj problema su još veći – u ovom trenutku ne postoji niti jedna deponija za opasni otpad u BiH. Uzrok problema je nepostojanje “sistema zaštite okoliša” koji u BiH postoji tek u mjeri potrebnoj da se da legalitet bezobzirnoj eksploataciji prirodnih i ljudskih resursa ove zemlje“, smatra Anes Podić iz Eko akcije.

Odnos bh. vlasti prema okolišu

„Vladajućim političkim elitama nikada nije bilo stalo da od BiH naprave uređenu zemlju i odnos prema okolišu je najbolja ilustracija takvog stanja. Okoliš im je bitan tek ako ga je moguće iskoristiti za dobit pojedinaca – gradnjom malih hidroelektrana, šljunkara, bezobzirnom sječom šume … Budžetska sredstva koja se odvajaju za zbrinjavanje otpada su simbolična. Otpad se zbrinjava tek toliko da nije neposredna smetnja življenju u većim gradskim sredinama. Skoro trećina teritorije BiH uopće nije pokrivena organizovanim odvozom otpada što za posljedicu ima da se svakog dana skoro hiljadu tona samo komunalnog otpada odlaže na brojnim divljim deponijama“, konstatuje Anes Podić iz Eko akcije.

Rješenje bi moglo biti u recikliranju i smanjenju opterećenja deponija. Najčešće se tim poslovima bave privatna preduzeća, pa u cijeloj državi egzistira 12-15 preduzeća. Ipak, kapaciteti se sporo šire.

Nedostatak strategije

„Državni i ostali nadležni organi malo razmišljaju o strategijama oko otpada. Prvi problem su podsticaji koji se nominalno daju, ali je veliko pitanje kome i koliko sredstava? Mi koji se bavimo ovim poslom međusobno komuniciramo i znamo da slušamo velika obećanja. Glavnina stvari ostaje na pričama i papirima. Za to vrijeme se dešavanja obavljaju ispod stola, a mi tapkama u mjestu.“, kaže Dragan Vukčević, menadžer preduzeća „Grand prometa“ iz Banja Luke kojemu je poslovni partner iz Švajcarske prilikom zajedničkog posjeta deponiji Ramići kod Banja Luke kazao kako ne može vjerovati da još uvijek neko ulaže sredstva kako bi milione zatrpavao u zemlju i od toga se još trovao.

Okvirni zakoni o okolišu i otpadu su donešeni još 2003.godine i do sada se trebao donijeti komplet podzakonskih akata kako bi zaživjeli i ušli u primjenu. Međutim, registar obveznika plaćanja naknada još nije izrađen. Stoga i Fond za zaštitu okoliša Federacije BiH, kako kaže, nema precizne stavove o ovom pitanju, a i direktor je na putu. Ekološki incidenti se ne kažnjavaju adekvatno i postaju poziv za nove prekršaje.

„Nažalost, resorna ministarstva, ni 15 godna kasnije nisu donijela sve pravilnike i definirala pravila za upravljanje otpadom. Takođe, ne primjenjuje se dio zakona koji kaže da ministarstvo okoliša može narediti da troškove sanacije plati onaj ko je kriv za određeni incident, mada se to u praksi ne dešava“, smatra Rijad Tikveša, predsjednik Udruženja za zaštitu i unapređenje okoliša, prirode i zdravlja “Ekotim” iz Sarajeva.

U razvijenim društvima razdvajanje, recikliranje i iskorištavanje materijala za ponovnu upotrebu je unaprijeđeno. U Sjedinjenim Američkim Državama se plastične kese mješaju sa bitumenom i prave putevi, u Srbiji se auto gume pretvaraju u podlogu za sportska igrališta, Švedska uvozi smeće, a u Italiji i Austriji se u spalionicama dobija dodatna energija.

Loši primjeri

“Švedska i Austrija nisu dobri primjeri za nas. Ako se kod njih od smeća proizvodi energija, to ne znači da bi to bilo dobro i kod nas. Spalionice otpada koštaju mnogo više od deponija za koje se izdvajaju ogromna budžetska sredstva. Za spalionice bi trebalo izdvajati 3-5 puta više. Jedna spalionica koja ima sve potrebne filtere, da maksimalno spriječi emisije štetnih materija u atmosferu i koja se redovno održava da bi bila ‘okolišno prihvatljiva’, ima veoma visoke troškove rada. Cijena zbrinjavanja jedne tone otpada u spalionici je oko 150 eura, dok je cijena odlaganja na deponiji oko 25 eura. Drugi problem kod spalionica, je u tome što one možda ne bi radile pod istim uvjetima kao u Švedskoj ili Austriji, jer kod nema adekvatnih zakonskih propisa, nema ko da ih provodi. Nadzor nad emisijama je upitan, tako da smo skloni vjerovati da bi izgradnjom novih spalionica, koje će uskoro biti ponuđene BiH po jako niskim cijenama, došlo do novih problema i zagađenja okoliša koje ne bi mogli kontrolisati i kojima bi se stanovništvo u Bosni i Hercegovini izložilo novim zagađivačima.

Treći problem je ispunjavanje procenata reciklaže. Nova direktiva EU, postavlja ciljeve za reciklažu na ambicioznih 50 posto, što je potrebno dostići, pri čemu se spaljeni otpad ne smatra recikliranim.

Veliki je problem što kod nas 30 posto zemlje nema nikakav sistem za prikupljanje i zbrinjavanje otpada“, poručuje Tikveša.

Proizvodnja otpada

Vratimo se onome što trenutno imamo. Koliko proizvodimo otpada i koliki procenata od njega je smeće? Dakle ono što se ne reciklira, mada se u teoriji čak i lug može ponovno iskoristiti u termoelektranama. S tim da ga očito nemamo dovoljno da bi njegov transport bio ekonomski isplativ. Koliko imamo sortirnica i reciklažnih dvorišta?

„Imamo mi priličan broj reciklažnih dvorišta, ali nije još uvijek dovoljno. Ukoliko se misli na reciklažne centre gdje se prihvati otpad, pa se sortira i šalje na dalju preradu, prema mojim informacijama u Sarajevu postoje dva centra. Zatim u Čapljini, Jablanici, Donjem Vakufu, Bijeljini, Tuzli… Procenat nam je užasno mali, i nije ni blizu onoga što bi mogli iskoristiti. Samo u Kantonu Sarajevo se godišnje na regionalnu deponiju odloži oko 200.000 tona otpada, od čega se reciklira svega 1.500 tona, oko 1-2 posto“, zaključuje Tikveša smatrajući da je oblast reciklaže potencijal za razvoj novih preduzeća i poslova, trenutno nedovoljno iskorišten.

S njim se slaže i Banjalučanin koji se bavi ovim reciklažom: „Od ovoga posla se može lijepo živjeti i to je posao budućnosti. Treba samo prepisivati od naprednih zemalja. Kod nas se polako budi svijest. Penzioneri mogu uduplati svoja primanja pošto ujutro porane, prikupe papir, flaše, limenke i donesu nama na otkup. Pazite, u pitanju je mjesečno 2.000 tona komunalnog otpada u Republici Srpskoj. To je ogroman potencija kojega treba ispravno kanalisati. Nama koji trenutno zapošljavamo 30 ljudi je najteže postići kontinuitet, jer nemamo dovoljno resursa, ni tehničkih, a u posljednje vrijeme ni ljudskih. Radnici napuštaju ili ovaj posao ili zemlju uopšte“, naglašava Dragan Vukičević.

 U međuvremenu se otpad gomila, novci „cure“ kroz propuštenu zaradu, a ekološka slika i zdravlje ljudi se ozbiljno ugrožavaju. Institucije, tako brojne, nemaju vremena i prezicnih ingerencija za odgovore!

Izvor: Al Jazeera