Biblioterapija – liječenje duše knjigom

Dokazano je blagotvorno dejstvo čitanja tzv. svetih knjiga i svetootačke literature, molitvenika, pa čak i tzv. apokrifne duhovne literature, kaže dr. Mrđen (Ustupljeno Al Jazeeri)

U biblioteku ponekad treba ulaziti baš kao u apoteku, sa sličnom svrhom lekovitog dejstva, onog što obe nude na policama. Jer, knjige koje uzimamo u ruke radi čitalačkog interesovanja, novih saznanja, radoznalosti ili čiste zabave, mogu biti mnogo više. Bilbioterapija ili knjigoterapija, na ovim prostorima još je u začetku ali, uprkos naprednoj tehnologiji i vezanosti za ekrane, internet i društvene mreže, knjiga može biti utočište od mnogih problema. Tako bar tvrde terapeuti i lekari čija je receptura za “lečenje duše” – čitanje.

Istraživanja, naime, pokazuju da je literatura terapijski snažna podrška konvencionalnoj medicini, naravno ne kao metod koji joj konkuriše, nego je prati i dodatno olakšava. Tamo gde čovek jednostavno ne može ili teško podnosi svakodnevicu u kojoj se našao a nije se snašao, pa se odrazila na njegovo mentalno zdravlje (posledično i na somatske probleme) a “bensedini” nisu konačno rešenje. Pre svega, kod raznih vrsta anksioznosti, depresije, stresa, strahova ali i alkoholizma i drugih bolesti.

– Lečenje knjigom je deo ekspresivne terapije, u koju se ubrajaju i muzikoterapija, terapija plesom, pisanje. Literatura pomaže boljem razumevanju sebe i vlastitih tegoba koje se prepoznaju kroz probleme junaka ili likova u knjigama. Kad čitalac identifikuje ili “preslika” sopstvena životna iskustva sa likom ili situacijama iz knjiga, on shvata da nije jedini, niti usamljen u teškim okolnostima u kojima se našao kao i da postoje izlazi iz njegovih problema, objašnjava dr Aleksandar Mrđen, biblioterapeut a po struci i profesiji specijalista za kliničku farmakologiju, plućne bolesti i profesor u Medicinskoj školi “7. april” u Novom Sadu. Po rođenju je, inače, Tuzlak sa, kako kaže, “najlepšim uspomenama na detinjstvo u Bosni”. Pre nekoliko godina osnovao je Udruženje za ekspresivnu terapiju, biblioterapiju u Novom Sadu a podseća da se još u antičkoj Grčkoj verovalo da su biblioteke “mesta za lečenje duše” i da svest o lekovitosti čitanja postoji od kad je pisanih reči na pergamentima i prvim zapisima u budističkoj Indiji.

Suočavanje Meše Selimovića

Biblioterapeut nije guru, nije prosvetitelj, ne mora biti ni lekar ni književnik-  to mogu da budu i oni koji vole čitati i nisu ravnodušni prema čoveku i knjizi nego samo moderator koji mora da radi sam na sebi i koji ima jedan predložak knjiga od kojih stvori kompilaciju. Ja na te sastanke, skupove koji mogu biti uprličeni u biblioteci, knjižari, domovima za stare, bolnicama – ali i u kafani, donesem i poeziju i prozu, stranu i domaći koji bi usmerili priču u jednom smeru. Ali kad krenu „srsi“, kad krenu suze nastaje i „buđenje“.  Recimo, kad je Meša Selimović objašnjavao kako mu je trebalo 20 godina da sazri, da se suoči sa onom emotivnom traumom kad mu je streljan brat. Dotle je, procenjuju, prosečno pisao. To se dešava, mi tragamo i tražimo svoj izraz, to je život…

Poznato je da psihičke smetnje deluju i na telo čoveka, a potvrđeno je da čitanje knjiga utiče na jačanje imunološkog stistema što naravno, ne znači da biblioterapija ili ekspresivna terapija može biti zamena u primeni oficijelne medicine. Ipak, ako čovek u jednom trenutku svoje krize posegne za nekom knjigom i ukoliko ona kod njega izazove neka dublja osećanja – to je već jedno lekovito dejstvo koje se odražava i na njegovo opšte zdravlje, kaže naš sagovornik.

Na pitanje kako na biblioterapiju privući mlade, sve više podložne depresiji i anksioznosti, koji su odavno odustali od čitanja knjiga i prepuštenih zavisnosti virtuelnih života, dr Mrđen kaže da je “I čitanje posredstvom interneta, kompjutera i mobilnog – čitanje”.

– Pitanje je sadržaja pročitanog. Mladi sada jesu otuđeniji od čitanja knjiga nego prethodne generacije, ali nije tačno da ne čitaju. Oni koji čitaju su zaljubljenici u knjige i literaturu. Možemo očekivati da jedan deo od onih koji nisu zainteresovani privučemo tako što ćemo im prema iskustvu i osećaju preporučiti, za njih u tom momentu interesantne knjige. Na primer, Bulgakovljev roman Majstor i Margarita sam preporučio jednom učeniku – time što sam mu zadao, da čitajući nađe od koje bolesti će bolovati i umreti jedan lik iz romana. Učenici koja je bila pod stresom, pa joj se čak uvećala štitna žlezda, nakon što su izvršena ispitivanja i uvedeni lekovi, takođe sam dao na čitanje dve knjige – Čežnja jake žene za jakim muškarcem psihologa Maje Štorh i drugu, duhovnu, Najvažnije je biti sa Bogom arhimandrita Jovana Krestjankina.

  • Za razliku od tradicinalne medicine, u biblioterepiji ne postoji “recept” za knjige koje mogu pomoći pri pojedinim, prvenstveno psihičkim zdravstvenim smetnjama? Depresiju, kao bolest savremenog doba, upravo izdvaja nedostak pažnje i koncentracije kao jedan od vidljivih simptoma. Kakav se metod primenjuje u takvim situacijama i koju bi literaturu preporučili depresivnim osobama?

– Mislim da se ne može govoriti o specifičnoj, knjiškoj, recepturi, tj.da za istu tegobu kod različitih osoba deluje isti lek – knjiga. To nije uvek slučaj ni sa medikamentima. Dokazano je blagotvorno dejstvo čitanja tzv. svetih knjiga i svetootačke literature, molitvenika, pa čak i tzv. apokrifne duhovne literature. To znaju svi koji su opitno-verujući. Za depresivne osobe nije ni tzv. laka literatura, ni neka naturalistička, sama po sebi. Tu je izbor na vrhunskoj literarnoj umetnosti, gde stilistički artizam i sugestivna čarolija reči i kompozicija dela može suptilno da dotakne čitaoca i podstakne ga na bolje raspoloženje, nalik onome što je Flober rekao: ‘Ono što se meni čini najvišim i najtežim u umetnosti, nije ni nasmejati, ni rasplakati, niti izazvati požudu ili pomamu, već delovati kao priroda, to jest, navesti na sanjarenje’.

  • Postoji li neki prepoznatljiv obrazac u primeni biblioterapije, kao što se recimo u farmakologiji znaju grupe lekova protiv bolova? Kada bi  i za koga preporučili, recimo, određenu poeziju ili prozu. Zapravo, ima li čitanje “pogrešnih” knjiga neke kontraindikacije?

– Metodologija knjigoterapijske metode ne samo u čitanju, pa ne samo ni jedne knjige, već u čitanju i promišljanju o pročitanom kroz susretanja i razgovaranja. Na primer, opšte je mesto da je ljubavna poetska lirika nešto sa čime može da se identifikuje adolescent, ali u današnje vreme, mislim da tu treba u doživljaju i komentaru dati jednu ironijsku komponentu, kako ne bi izvor i tema pročitanog bili odbačeni kao nerealni i patetični.

“Tete pričalice” u dječijim bolnicama

Biblioterapija  nije ni kod nas ni u svetu dovoljno razvijena i afirmisana, kaže dr Mrđen i dodaje da se najviše primenjuje u severnoj Americi, Kanadi, Australiji, kao i u Velikoj Britaniji, Holandiji,i Rusiji. U Hrvatskoj se, na primer, sprovodi koncept tzv. tete pričalice koji je potvrdio važnost biblioterapije i kad je reč o deci.

“Vaspitači, studenti književnosti, pedagozi u dečjim bolnicama čitaju mališanima njima namenjenu literature, zaokupljajući im pažnju. Iako sličnih inicijativa ima i u Srbiji neophodna je sistemski i organizovana primena  i tada bi se pokazali ozbiljni rezultati, a knjiga bi dobila svoje mesto osim u mentalnom i emotivnom razvoju, i kao terapija kada zatreba”, navodi dr Mrđen.

Ili, bićete iznenađeni, ali za mene je Dnevnik o Čarnojeviću divna knjiga u kontekstu priče o depresiji. Ta jedna neverovatna bezobalna melanholija je tako korespodentna sa nekim setnim behutnim raspoloženjem, kako bi rekli u Bosni.

Da li ima pogrešnih knjiga? Podsetiću na dva istorijska primera, poznata širem auditorijumu. Geteovo delo Patnje mladog Vertera nagnale su neke mlade ljude u to vreme da oduzmu sebi život. Da li je to moć samog dela, knjige, ili je to bio samo povod za nešto čemu su izvršioci i tako bili skloni i uradili bi to svakako, ili da se uz to uzme u obzir i specifičan duh epohe? Drugi primer je Selindžerov roman Lovac u raži; primerci te knjige su u nekoliko slučajeva, pre više decenija, bili nađeni na mestima i natkasnama soba u kojima su izvršena ubistva, pa se spekulisalo da to nije puka koincidencija. Te knjige nisu proskribovane, niti za njih važi zabrana, prohibicija, kao za opojne droge i psihoaktivne supstance. Naprotiv, ceo Geteov opus, uključujući i pomenuto delo – spada u klasiku svetske baštine, a Lovac u raži je u lektiri srednjoškolaca. To znači da pojedinačni slučajevi reakcije na knjigu nisu shvaćeni kao problem njenog sistematičnog opšteg dejstva.

  • Kako i na koji način se danas mogu čitati knjige koje, na različite načine, govore o tragedijama iz ovdašnjih ratova. Mogu li se te knjige čitati u terapisjke svrhe, recimo u potrazi za samoosvećenjem i katarzom?

– Odgovor na to pitanje nam može dati, bar što se tiče tragizma naše regije, popularnost određenih knjiga savremenih pisaca kod čitalačke publike. U Srbiji tako možemo da vidimo naslove, knjige i domaćih autora, ali i autora iz Hrvatske i BiH, na primer. One najtraženije knjige nisu nužno vezane za ratne i poratne post-stresne sindrome. Ima i toga, ali i sasvim drugih tema, reminiscencija na osamdesete godine prošlog veka recimo, koja ljude danas interesuju, i u kojima nalaze zadovoljstvo čitanja i otkrivanja, dekodiranja stvarnosti i aktuelnog života.

  • Koje knjige bi, u ovim sumornim vremenima, preporučili za buđenje i podsticanje dobrog raspoloženja?

– Odgovoriću kako je, mislim, jedino iskreno i ispravno – subjektivnim odabirom i predlogom za čitanje – Vatre Margerit Jursenar; Drugi prostor Česlava Miloša; Plamenu česmu Mevlane Džalaludina Rumija; Drame Slavomira Mrožeka i njegove Zapise, crtice, sećanja; Oproštajni dar Vladimira Tasića, Najvažnije je biti sa Bogom Jovana Krestjankina; Zaratustra nasmejani prorok Ošoa – jednog od najpoznatijih i najprovokativnijih duhovnih učitelja 20. veka i Susret sa izuzetnim ljudima Georgija Gurđijeva.

Izvor: Al Jazeera