Bh. mediji na udaru bahate vlasti

Novinarima i dalje ostaje da se snalaze kako znaju i umiju (Klix.ba)

Piše: Željko Raljić

Izgleda da nikada javno izgovorena istina nije skuplje koštala njene promotore nego danas. Koliko god informacije, stavovi i mišljenja, zahvaljujući napretku tehnologije i novim medijima, brže stizali do krajnjih konzumenata, još su jači pritisci onih kojima je stalo da javnosti predoče neku svoju istinu. Nikada se medijske slobode nisu toliko promovisale i nikada nije bilo toliko udara na njih.

Čak i u doba komunizma, u vrijeme koje se današnjim generacijama predstavlja kao mračno doba ljudskih sloboda druge polovine 20. vijeka, medijska slika Bosne i Hercegovine, pa i okruženja, nije bila tako jadna. Na rad medija svuda u svijetu, pa tako i kod nas, najviše uticaja imaju visoka politika i krupni kapital, koji nerijetko otvoreno stoje iza medijskih kuća, a novinarima u manjim sredinama daleko je teže oduprijeti se pritiscima nego njihovim kolegama u većim gradskim centrima. Gdje je novinara više jača je i solidarnost, pa se grupišu i vrše zajednički medijski pritisak kako bi se oduprli negativnim uticajima. Čak i u slučajevima kada ostanu bez posla, u većim sredinama novinarima je, po zakonu tržišta, lakše da nađu novi.

Iako je građansko novinarstvo kod nas skoro nepoznanica, društvene mreže i internet omogućavaju brzu razmjenu podataka i nude veliki prostor za svakog ko želi da javnost obavijesti o bilo čemu.

Sve rečeno se može podvesti pod razloge zbog kojih dobar dio novinara u Bosni i Hercegovini, umjesto angažovanog, češće pribjegava novinarstvu koje bježi od vrućih političkih i tema koje se dotiču krupnog kriminala. A kod nas su te dvije pojave gotovo neraskidive. Politika i kriminal idu rame uz rame i gotovo da nema nijedne veće afere čiji akteri nisu na visokim političkim funkcijama. Ako nisu, onda su samo dobro prikriveni, jer iza milionskih pljački, po pravilu, stoji krupna politička glava. Mediji, kao četvrti stub klimave demokratije u Bosni i Hercegovini, podijeljeni su po entitetskim i nacionalnim linijama, pa samim tim i novinari. Mali je broj nezavisnih novinara-istraživača koji, premda svjesni rizika kojem se izlažu, kopaju i istražuju i više nego što bi im logika lične koristi dopuštala.

Osim njih, najveći doprinos iznošenju podataka o kriminalu, korupciji i nepotizmu daju novinari-građani. Iako je građansko novinarstvo kod nas skoro nepoznanica, društvene mreže i internet omogućavaju brzu razmjenu podataka i nude veliki prostor za svakog ko želi da javnost obavijesti o bilo čemu. Danas svako ko ima mobilni telefon može da bude i novinarski mač istine, što naši političari nikako da shvate. I dalje u novinarima vide glavnu opasnost, nesvjesni da su građani na internetu odavno ustali protiv njih i da je pitanje dana kada će se ta do skora amorfna masa artikulisati i ujediniti protiv njih. Bez obzira na to iz kojeg entiteta dolazili i kako se nacionalno izjašnjavali, svi imaju zajednički interes – da neodgovornu i bahatu vlast, koju godinama predstavljaju gotovo isti ljudi, pošalje na otpad istorije. Ako im je suditi po djelima koja govore umjesto njih, bolje nisu ni zaslužili.

Razbijanje ‘ogledala istine’

Ipak, dok se to ne dogodi valja istrajati i svakodnevno se suočavati sa pritiscima, koji, kako se bliže koji izbori, redovno dobijaju na snazi. Jedan od najvećih problema je to što u Bosni i Hercegovini imamo situaciju da su političari i njihovi partneri iz svijeta biznisa često i vlasnici najvećih medijskih kuća, pa otvoreno i bez zazora kreiraju javno mnijenje po vlastitom ukusu. Sami biraju sa kim će se obračunavati, koga će promovisati u pozitivnom svjetlu, koga reketirati…

Veoma je mali broj nezavisnih medija i uglavnom su to manje medijske kuće, koje nemaju dovoljno snage da se nametnu kao značajniji faktori u smislu prisutnosti u javnosti, ali njihov uticaj, ipak, jača srazmjerno stepenu nezadovoljstva građana. Njima građani, čitaoci, slušaoci i gledaoci jesu i jedina stvarna podrška. Druge, organizovane, gotovo da i nema. A i ona se manifestuje kroz sporadičnu podršku nevladinog sektora. Gotovo svaki pokušaj tih malih medija da se nametnu kao ogledalo istine na nož dočekuju mediji pod kontrolom vlasti. I prijete u njihovo ime.

U bh. entitetu Republika Srpska u službi vladajućih političkih struktura pojavljuje se Udruženje novinara RS-a, koje, umjesto da se bori za zaštitu novinarskih sloboda, promoviše ideju o medijima koji zloupotrebljavaju te slobode.

Otud, barem u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, na djelu su prijetnje novim zakonom o medijima, koji bi tretirao internetske portale. Ne slučajno, jer su to najdostupniji i najjeftiniji mediji. Ovdje se, nažalost, u službi vladajućih političkih struktura pojavljuje Udruženje novinara RS-a, koje, umjesto da se svim silama bori za zaštitu novinarskih sloboda, promoviše ideju o medijima koji zloupotrebljavaju te slobode. A zloupotrebljavaju ih upravo time što svojim radom razotkrivaju njihove političke mentore i finansijere. Udruženje novinara RS-a nije se usprotivilo kada je Vlada RS-a svojevremeno portalu Press.rs dodijelila novčanu pomoć od 50.000 konvertabilnih maraka (blizu 25.000 eura), iako internetski portali, po važećem Zakonu o javnom informisanju RS-a, uopšte ne mogu da budu registrovani kao javno glasilo.

Predsjednik Udruženja novinara RS-a je Dragan Jerinić, zamjenik direktora NIGP Dnevne nezavisne novine, što, uz činjenicu da je inicijativa za formiranje ovog udruženja dolazi iz vrha Saveza nezavisnih socijaldemokrata, dovoljno govori čije interese zastupa. Ovo udruženje, koje pretenduje da bude jedini reprezent novinarstva u RS-u, službene prostorije ima u okviru Administrativnog centra Vlade RS-a, od koje je dobilo i finansijski podsticaj za zapošljavanje sekretarice udruženja.

Kako znaju i umiju

Udruženje novinara RS-a okuplja uglavnom novinare iz medija bliskih vlasti i to po principu inercije i nezamjeranja, a nastalo je udruživanjem nekadašnjeg Udruženja novinara RS-a, koje je predvodio Brane Božić, dopisnik beogradskog NIN-a, sa Nezavisnim udruženjem novinara RS-a, koje je, opet po partijskom zaduženju, osnovao Dragan Jerinić. Jedina konkurencija u RS-u im je Udruženje/ udruga BH novinari, koje je osnovalo svoj klub u Banjoj Luci i koje nastoji da se drži evropskih standarda u podršci novinarima. Mnogo bolja situacija nije ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje egzistira veći broj udruženja, ali gdje je efekat njihovog djelovanja, takođe, minoran.

Pritisci koji dolaze od strane vlasti u osnovi imaju jedan cilj – da spriječe slobodno informisanje i reakciju javnosti, koja bi mogla da se okrene protiv njih.

Novinarima i dalje ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, trgujući informacijom kao jedinom robom kojom raspolažu. Bilo bi nam daleko lakše da imamo partnere u institucijama čiji je zadatak da štite opšte slobode građana, zakone i Ustav i da se bore protiv društvenih anomalija. Logično bi bilo da novinari, iako imaju pravo na zaštitu izvora, tamo gdje je u pitanju opšti interes jednako informišu i javnost i institucije. Međutim, danas se dešava da su upravo institucije glavna prepreka u pristupu informacijama, što se ispostavilo i kod usvajanja Zakona o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine.

Pritisci koji dolaze od strane vlasti u osnovi imaju jedan cilj – da spriječe slobodno informisanje i reakciju javnosti, koja bi, razotkrivanjem činjenice da se socijani bunt u Bosni i Hercegovini redovno pokušava preusmjeriti na etnički teren, mogla da se okrene protiv njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera