Bh. dokumentarni film: Između kreativnog uspona i sistemskog pada

Izmaglica Srebrenice se smatra najuspješnijim autorskim filmskim djelom o srebreničkoj tragediji (Ustupljeno Al Jazeeri)

Sveopšta popularnost dokumenantarnog filma u svijetu tokom posljednje decenije, uzrokovana oslobađanjem ovoga filmskog roda uslovljenosti od novčane zarade i iznimno hrabrim eksperimentisanjem dokumentarista u kreiranju novih formi i narativa, svakako je osjetna i u bh. kinematografiji.

Broj snimljenih dokumentarnih filmova u BiH je u konstantnom porastu, mladi filmski autori se sve više okreću ovoj autorskoj formi, a tu su i redovna učešća na renomiranim festivalima. Tako su na ovogodišnjem izdanju najvažnijeg regionalnog festivala dokumentarnog filma – Zagrebdox, prikazana dva bh. filma u glavnoj konkurenciji, „Neprijatelji“ Seada Kreševljakovića i Emira Zumbula Kapetanovića te „Undercovered“ Nejre Latić-Hulusić i Sabrine Begović-Ćorić, a dokumentarni projekat „Heretik“, ove dvije mlade autorice, osvojio je nagradu ZagrebDox Pro Online Mentor. Također, na Zagrebdox-u je prikazano i novo ostvarenje jednog od najvažnijih bh. autora kreativnog dokumentarca, Nedžada Begovića, naslova „Svukuda“, dok nove nagrade širom svijeta i dalje prikupljaju dokumentarci, „Scream for me Sarajevo“ Tarika Hodžića i Jasenka Pašića te „Izmaglica Srebrenice“ Samira Mehanovića. Ipak, za razliku od većine država regije i Evrope, koje su prepoznale aktuelnost dokumentarnog filmskog roda te njegovu važnost za kulturu i društvo, u BiH su autori prepušteni sami sebi, te je tako bh. dokumentarizam trenutno zatočen na raskršću između kreativnog uspona i novog sistemskog pada.

Umjesto uspona, idemo nizbrdo

Kakav je, dakle, trenutno položaj bh. dokumentarnog filma u regionu i da li se može govoriti o njegovom eventualnom usponu savremenog i rađanju nove „Sarajevske škole“, koja će u budućnosti zauzimati važno mjesto u regionalnoj kinematografiji?

„To lijepo zvuči, ali nažalost ne dijelim s vama to oduševljenje, jer zaista ne primjetim nikakav uspon, a kamo li nešto poput SŠDF. Šta više, izuzmemo li povremene kreativne uspjehe pojedinaca,  idemo  nizbrdo. Jedan od osnovnih problema je što BiH nema festival nacionalne produkcije. Postoji nešto što se zove „Bh. film“ u okviru SFF-a, ali to je smotra svega i svačega. Tu se relativno malobrojnoj publici, u dubokoj sjeni drugih selekcija i glamura Sarajevo Film Festivala,  prezentuje sve što je napravljeno u prethodnoj godini i stiče se lažni dojam da se u BiH godišnje proizvede 40-50 filmova. Dakle, moramo za početak imati ozbiljan nacionalni filmski festival, pa da, što kaže naš Mustafa Mustafić Pujdo `vidimo gdje smo`“, kaže u izjavi, priznati bh dokumentarista Sead Kreševljaković.

Slično mišljenje dijeli i selektorica Takmičarskog programa za dokumentarni film SFF-a, Rada Šešić: „Svake godine se u BiH proizvede nekih 20-ak dokumentarnih filmova od kojih je pola napravljeno u polu-profesionalnim uslovima, ostali su više reportaže, a tek neka 3-4 filma su pokušaji autorskog kreativnog dokumentarca. Bh. autori su nažalost samo sporadično prisutni na platformama kreativnog dokumentarnog stvaralaštva u Evropi i to je zapravo zasluga pojedinaca, a ne nekog organizovanog produkcijskog dokumentarističkog zamaha. Sve dok bh. autori ne dobiju fond gdje bi svake godine svoj projekat mogli prijaviti na konkurs za pomoć, teško je govoriti o mogućim primijetnim pomacima dokumentarne bh. scene.”

Šteta, jer potencijal postoji

S druge strane, selektorica Šešić dodaje da je šteta što je ovakva situacija u bh. dokumentarizmu, s obzirom da u BiH postoji veliki pripovjedački talenat te uzbudljive i neobične priče, a da je publika u BiH željna dobrog, relevantnog dokumentarnog filma potvrđuju pune sale za vrijeme SFF-a: “Moramo se trgnuti iz uspavanosti i pronaći način kako omogućiti 30 posto pomoći svakom dobrom projektu u BiH, jer je to osnova da autori idu dalje i traže druga sredstva izvan svoje zemlje. Omogućiti im time da se povežu sa svijetom koji pruža ruku našim dokumentaristima i poziva ih da izađu van svog kruga sa zanimljivom idejom, kao što je to bio slučaj sa filmom `Undercovered` Nejre i Sabrine“.

Također, „veliko poštovanje prema svim autorima koji imaju potrebu da u ovoj formi reaguju na vrijeme i prostor u kojem žive“, iskazuje i reditelj Nedžad Begović: „Znam da je na prošlogodišnjem BH festivalu bio rekordan broj filmova, uglavnom dokumentarnih, ali ja to ne bih pripisao sistemu, nego volji autora i savremenoj tehnologiji koja omogućava da se za male ili nikakve pare realizuju filmovi. Mi živimo u prostoru u kojem, ne da čekamo `Godota`, nego čekamo Becketta, da se pojavi, pa tek da napiše `Godota`, a to je odličan prostor za umjetnike. Utoliko mislim da se ima šta reći, ideje su opipljive, a autora zasigurno ima.

Vjerujem nadolazećim autorima“. Filmski reditelj koji je već „stigao“ jeste rođeni Tuzlak sa škotskom adresom, dobitnik nagrade BAFTA te autor ostvarenja „Izmaglica Srebrenice“, Samir Mehanović koji također smatra da uprkos „iznimno malim sredstavima, bh. dokumentarni film postiže uspjehe i da mladi filmski autori veoma uspješno pariraju na renomiranim Evropskim festivalima“. „Svi problemi društva kroz koje mladi ljudi rastu i sazrijevaju u BiH stvara jednu dobru platformu da se prave dobri dokumentrani filmovi. Iz kvantiteta će se neminovno izroditi kvalitet“, tvrdi Mehanović. 

Najvažniji film o srebreničkoj tragediji

O aktuelnosti dokumentarizma u svijetu i njegovoj trenutnoj društvenoj i historijskoj važnosti u odnosu na igranu formu, svjedoči i Mehanovićeva „Izmaglica Srebrenice“, kao jedini film bh. autora koji je nagrađen na festivalu IDFA, ali i najuspješnije autorsko filmsko djelo o srebreničkoj tragediji, koje se pridružilo kultnim ostvarenjima o agresiji na BiH i opkoljenom Sarajevu, poput naslova: „Palio sam noge“ (1993), „Planeta Sarajevo“ (1994), „Djeca kao i svaka druga“ (1995), „Crvene gumene čizme“ (2000), „Sjećaš li se Sarajeva?“ (2002)…

„Ovaj film, prije svega, pripada žrtvama, a možda još više preživjelim ljudima jednog stravičnog događaja kao što je Srebenički genocid. Kada je film premijerno prikazan na SFF-u 2015. godine, 90% gledalaca je bilo u suzama i svi su stajali na nogama, poklonivši se na kraju junacima filma s aplauzom od nekoliko minuta. Ta katarza je najveći uspjeh filma, kao i to da ostaje jedan zapis suludog vremena kao važan dokument, ali i opomena budućim generacijama čovječanstva. Mislim da se danas u svijetu rađaju nove mračne sile i čovječanstvo mora da uči na vlastitim greškama, kako se one ne bi ponovile: NIKAD NIKOM! Nažalost, mi na Balkanu kroz historiju uvijek vodimo ratove i svetimo se jedni drugima, ali ako se ne suočimo sa proslošću i ne dođe do izvinjenja i oprosta, neke nove generacije će se nastaviti osvećivati. Heroji filma, preživjeli Srebreničani su `veliki`, jer u sebi ne nose mržnju, već oprost i samo traže pravdu. Vjerovatno je osim umjetničke vrijednosti, film i zbog toga nagrađen na prestižnom IDFA festivalu, a prikazuje se već tri godine širom svijeta, od Los Angelesa do Seula. Predstavljen je čak i u Beogradu, u Jugoslavenskoj kinoteci u okviru festivala Slobodna Zona, što je također bio veliki događaj“, izjavio je Mehanović.

‘Stara’ i ‘nova’ škola

Da je aktuelna bh. dokumentaristička scena generacijski i stilski izrazito raznolika potvrđuju upravo filmovi Mehanovića i Begovića, kojima se odlučno priključuju ostvarenja novih rediteljskih naraštaja.

Na pitanje, „na koji način su njegovi dokumentarci povezani sa stvarnošću 21. stoljeća, a kako se ona ogleda u djelima novih generacija, npr. njegove kćerke, Sabrine“, Begović kaže: „Za mene je prekrupno stavljati moje filmove u kontekste stoljeća. Ja ili eksperimentišem sa formom dokumentarnog filma ili `stavljam` filmove u kontekste ličnih priča ljudi koji na šarmantan i duhovit način znaju ispričati vlastito iskustvo. I to je moj okvir za koji sam se opredijelio i u kojem se snalazim. Drugo, kolegica Sabrina Begović-Ćorić je predaleko od moga osjećaja i stila. Sve što mene zanima, Sabrinu ne zanima, i obrnuto. Ona sa svojom generacijom promišlja i problematizira i ljudska prava i savremeni politički ambijent i nasilje i kreirane stereotipe… A ja to ništa“.

Nauprot njega, Sabrina Begović-Ćorić smatra da se „nije desila velika promjena unutar generacija bh. dokumentarista, već da su samo teme usklađene sa novim društvenim i političkim dešavanjima“: „Dokumentaristi su autori i autorice koji reflektiraju aktualnu stvarnost, govore o vremenu i prostoru u kom žive. Polako se odmičemo od tematiziranja ratne stvarnosti iako mnoge teme i dalje proizilaze iz svega onoga što je rat prouzrokovao“.

AJB DOC festival kao odlična vijest za dokumentariste

Kao pozitivan korak naprijed, Begović-Ćorić, između ostalog, navodi i „dolazak televizije Al Jazeera Balkans na naše prostore, s kojim su se povećale šanse domaćih autora da imaju profesionalnu saradnju pri televizijskom prikazivanju dokumentarnih filmova, restruktuiranje Fondacije za kinematografiju koje je dovelo dokumentarne filmove u poziciju da se na konkursima rangiraju paralelno sa igranim te festivalske platforme u programu Sarajevo Film Festivala, Pravo ljudski Film Festivala, ali i nedavno pokretanje Festivala AJB DOC“, koji će se održati u Sarajevu od 21. do 25. septembra 2018. godine.

„To je  izuzetno lijepa ideja i dobra vijest za autore i produkcije koje se bave dokumentarnim filmom. Al Jazeera Balkans je i ranije podržavala više ili manje mnoge regionalne festivale dokumentarnog filma. Uvijek smo koristili slogan `prijatelji filma`, tako da je i AJB DOC jedan prijateljski gest prema autorima i ljubiteljima dokumentarnog filma. To je festival za istinske ljubitelje dokumentarnog formata prilagođenog televiziji i kino salama kojem je osnovni cilj staviti fokus na dokumentarne filmove i ljude koji ih vrijedno stvaraju, a često ostanu neopravdano neprimjećeni u sjeni `važnijih događaja`. Koncipiran je kao internacionalni festival, ali naravno da će najviše od njega imati koristi ljudi iz regije i bh. publika“, rekao je Kreševljaković, inače jedan od pokretača Festivala AJB DOC.

Studenti u ‘dokumentarističkim vodama’

Na spomenuti festival, svoj prvi dokumentarac planira „prijaviti“ i student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, Adi Selimović koji je, kako kaže, „uživao tokom njegovog snimanja i montiranja, jer se kroz ovaj filmski rod može osvijestiti prostor i ljude koji vas svaki dan okružuju, a samim tim kopate po sebi da bi došli do onoga čime želite da se bavite“.

Njegov dokumentaristički prvijenac nosi naslov „Zima u Ante Babića“, a riječ je o svojevrsnoj posveti ulici u kojoj je odrastao. „To je priča o ljudima u jednoj ulici, koji su zbog vremenskih okolnosti natjerani da vrijeme provode u zatvorenim prostorima. `Ante Babića` je ulica u kojoj živim cijeli svoj život tako da je to vjerovatno glavni razlog zbog kojeg sam uživao u procesu. To su priče ljudi koje znam oduvijek, one su različite, a opet ih nešto spaja. Svi imaju jaku želju da se njihova priča ispriča i da izađu izvan te ulice, posebna je i lična, ali i univerzalna“, kaže Selimović dodajući da „planira `putovati` sa svojim filmovima pa makar ih nosio i na DVD-u i dijelio ljudima kojim će biti zanimljivi, jer to je za njega svrha festivala.“

Izvor: Al Jazeera