Bezgranična privrženost Hrvoja Horvata bolesnoj supruzi

'Dunja i ja smo jedno drugome obećali da ćemo biti zajedno u dobru i zlu', ističe Horvat (Ustupljeno Al Jazeeri)

Proslavljeni hrvatski rukometaš stoljeća Hrvoje Horvat (71) hrabro i s mnogo ljubavi brine se o supruzi Dunji, njegovoj vršnjakinji, koja je oboljela od Alzheimerove bolesti 2014. godine.

I vrhunski sportisti, kao i obični ljudi, nisu pošteđeni životnih problema, a nekadašnja rukometna legenda Horvat pokazuje ljudsku veličinu jer, iako sigurno ima mogućnosti, ne želi smjestiti u dom Dunju, s kojom je 49 godina u sretnom braku i s kojom provodi svaki trenutak, nastojeći joj biti najveći oslonac kao što je ona bila njemu tokom dugog zajedničkog života.

Nije važno biti samo prvak i kolekcionar trofeja – najvažnije je biti veliki čovjek, poput Hrvoja Horvata, koji to iz dana u dan potvrđuje pažnjom prema bolesnoj supruzi.

Školska ljubav

Horvat, osvajač zlatne olimpijske medalje s Jugoslavijom 1972. u Münchenu i titule evropskog prvaka u dresu bjelovarskog Partizana iste godine, svakog dana vodi računa o terapiji koju Dunja, penzionisana profesorica matematike i fizike, uzima kako bi se usporilo napredovanje teške bolesti.

Sav je posvećen njezi supruge. Hrani je, presvlači i vozi u invalidskim kolicima u Bjelovaru, gdje stalno žive, i Staroj Novalji na moru, gdje povremeno borave. U mladosti je Dunja važila za jednu od najljepših djevojaka u Bjelovaru; nakon pojave bolesti Hrvojeva privrženost ženi ostala je ista, pa tako Dunja malo lakše podnosi tešku situaciju.

S Horvatom, koji se rado odazvao našem pozivu, razgovarali smo, između ostalog, o životnim iskušenjima, teškoj bolesti supruge, nekadašnjem rukometašu i dobrom prijatelju Goranu Čengiću, koji je ubijen za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Dotakli smo se poređenja tadašnjeg i današnjeg rukometa, lige nekadašnje zajedničke države i 13. Evropskog prvenstva, koje je na rasporedu od 12. do 28. januara 2018. u Hrvatskoj.

“Dunja i ja smo školska ljubav. Išli smo u isti razred u bjelovarskoj gimnaziji, četiri godine bili smo u vezi i sa 22 godine se vjenčali, tako da smo 53 godine zajedno. I Dunja je igrala rukomet u Bjelovaru, gradu rukometa, pa nas je i to povezalo. Mislim da je normalno da se brinem o njoj nakon toliko zajedno provedenih godina, jer davno smo si obećali biti zajedno i u dobru i u zlu”, kaže Horvat.

“Smatram da bi Dunja imala odgovarajuću njegu i da je smještena u bilo kojem bjelovarskom domu, ali sigurno ne takvu kakvu joj ja pružam kod kuće. U domovima se moraju brinuti za 15-20 ljudi i normalno je da se ne mogu potpuno posvetiti jednoj osobi, svakom od bolesnika. Ja to mogu jer meni finansijski uvjeti i zdravlje dozvoljavaju da svu pažnju mogu posvećivati iz dana u dan moji dragoj Dunji.”

Horvat, rekorder po broju nastupa za reprezentaciju Jugoslavije, za koju je odigrao 231 utakmicu i osvojio dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima 1970. i 1974. u Francuskoj i Njemačkoj, sjetio se trenutka kada je kod Dunje ustanovljena Alzheimerova bolest.

“Dunji je bolest dijagnosticirana 2014. po našem povratku iz Njemačke. Razumljivo je da je to bio šok za sve nas. Doktor nam je objasnio da je to njena reakcija na stresove koje smo imali zadnjih godina u obitelji. Stizali su jedan za drugim tragični događaji. Prvo je umrla mama Dragica, potom zet Iztok Puc, poznati rukometaš. Zadnjih mjesec dana Dunja je doživjela obiteljske tragedije u Americi, gdje je pomagala kćerki Jasenki, koja se nije mogla sama nositi s takvom situacijom. Naša mlađa kćerka Vanja razvodila se od drugog zeta, Zorana Mamića. Nakon 22 godine života u Njemačkoj, gdje sam radio kao trener u više klubova, vratili smo se kući. Kćer Jasenka i unuk Borut ostali su živjeti u Americi bez pravih materijalnih uvjeta. Sve to je negativno djelovalo na zdravstveno stanje supruge.”

Dunja kaže pokoju riječ

Na pitanja je li Dunja svjesna suprugove prisutnosti i šta za njega predstavlja ljubav legendarni rukometaš odgovorio je:

“Mislim da je Dunja svjesna što se događa s njom i oko nje. To zaključujemo po nekim reakcijama. Istina, nemamo pravu povratnu informaciju jer Dunja u zadnje vrijeme ne govori, tu i tamo kaže pokoju riječ, i to vrlo rijetko. Međutim, to ne utječe na moj odnos prema njoj, koji se nije promijenio.”

Ljubav je zajedništvo, poštovanje, tolerancija, koja dolazi do pravog izražaja upravo u ovakvim situacijama kad moraš pokazati voljenoj osobi koliko znači za tebe i tvoju porodicu.

Popularni Cveba, po struci diplomirani pravnik, svojevremeno je radio kao sudija za prekršaje u Bjelovaru. Dodatnu snagu i energiju da istraje u humanoj akciji u vezi s brigom za bolesnu suprugu daje mu velika podrška njihove djece, kćerki Jasenke i Vanje, te sina Hrvoja.

“Djeca pomažu puno, koliko mogu i koliko im to njihove redovne obaveze dozvoljavaju. Oni imaju obitelji, žive izvan Bjelovara, ali smo svakodnevno u kontaktu. Pomažu u nabavci lijekova, traže stalno nove mogućnosti kako da se pomogne mami i dolaze često u posjetu. Pošto nismo prepušteni sami sebi, to nam olakšava ovu tešku situaciju.”

Hrvoje je bio prijatelj s tragično nastradalim rukometašem Goranom Čengićem, koga su ubile srpske agresorske snage kad je pokušao spriječiti Veselina Vlahovića Batka da iz stana na Grbavici odvede komšiju Husniju Ćerimagića.

“Iskreno mi je žao što sportska dvorana na Grbavici nije dobila ime po Goranu Čengiću. Opredijeljenošću da pomogne komšiji u nevolji, svojim ljudskim činom, zaslužio je da mu se oda priznanje posthumno. Poznavao sam Gorana od mladih dana, igrali smo zajedno za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Iz Sarajeva su bili on, Miro Dumić i Izet Benco. Goran je bio odličan rukometaš, vanjski pucač, jake tjelesne građe, a lijep kao Apolon. Poslije smo se puno puta sretali na ligaškim susretima i svaki susret s njim bio je ugodan.”

Naš sagovornik povukao je paralelu između rukometa koji se igrao u njegovo vrijeme i sadašnjeg.

“Razlika između tadašnjeg i današnjeg rukometa prvenstveno je u brzini igre. Sadašnji rukomet je u stalnom tempu, guranje u leđa protivniku i po svaku cijenu natjerati ga da nema mira i ne vrši izmjene igrača u obrani i napadu. To rezultira s mnogo tehničkih grešaka, koje u rukometu u moje vrijeme nisu bile toliko izražene. U današnjem rukometu akcent je na napadu, a kod nas je osnov bila obrana i sve je kretalo od odlične, sigurne obrane”, govori naš sagovornik.

Golmani bitan faktor

S Partizanom iz Bjelovara bio je višestruki prvak bivše SFRJ, čije je prvenstvo bilo temelj jakog klupskog i reprezentativnog rukometa, što su potvrdili brojni uspjesi i medalje na međunarodnoj sceni.

“Jugoslavenska liga bila je u svoje vrijeme najjača liga na svijetu, ono što je danas njemačka liga. Između njih bila je bitna razlika u tome da su u našoj ligi igrali samo domaći igrači, dok u Njemačkoj igraju vrhunski igrači iz cijelog svijeta”, ističe Horvat.

Pitali smo ga očekuje li da Hrvatska osvoji zlatnu medalju na predstojećem Evropskom prvenstvu, čiji će biti domaćin od 12. do 28. januara 2018, i tako upotpuni kolekciju zlatnih odličja jedinim trofejom koji joj nedostaje s velikih takmičenja.

“Bit će iznimno teško osvojiti zlatnu medalju. Uza sve, treba imati i puno sreće, a hoće li sreća biti na našoj strani veliko je pitanje. Bit ćemo dobro spremni, dobro vođeni i motivirani. Nadam se da će nam poći za rukom da osvojimo zlato.”

Na prvenstvu Starog kontinenta nastupit će i selekcije Srbije, Slovenije (osvajač bronzane medalje sa Svjetskog prvenstva 2017. u Francuskoj), Makedonije i Crne Gore.

“Sve reprezentacije s ovih prostora su kvalitetne i to su dokazale izborivši plasman na prvenstvo. Odlučivat će detalji, dnevna forma. Vrlo bitan faktor su golmani, jer bez vrhunskih golmana nema velikih rezultata. To znači da svi imaju šansu, svatko je kovač svoje sreće. Želim im svima uspješno prvenstvo, da se dobro provedu u Hrvatskoj, za čiju ću reprezentaciju držati palčeve”, naglasio je Horvat.

Izvor: Al Jazeera