Oglasi

Bezdušno uništavanje kulturnog nasljeđa

Tokom posljednjeg rata u BiH srušeno je 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 1.425 vakufska objekta, 90 turbeta, 15 tekija...

Piše: Enver Imamović

Rat koji je vođen u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, pored ogromnog broja ljudskih žrtava, također je desetkovao njeno kulturno-historijsko nasljeđe. U najvećem postotku stradali su vjerski spomenici, prvenstveno oni koji su pripadali bošnjačkom narodu i islamskom graditeljskom nasljeđu. Ovu činjenicu ne treba zanemariti kada se govori o karakteru proteklog rata, tim više što se to dešavalo na kraju 20. stoljeća i u srcu Evrope. Prema nekim evidencijama, srušeno je 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 1.425 vakufska objekta, 90 turbeta, 15 tekija... što jasno govori koja je ideologija i politika iza toga stajala i ko su bili  naredbodavci po čijim je direktivima to učinjeno.

U najvećem postotku stradali su vjerski spomenici, prvenstveno oni koji su pripadali bošnjačkom narodu i islamskom graditeljskom nasljeđu. 

Bezdušno uništiti toliko blago posmatrajući to samo s materjalnog aspekta, čija se vrijednost mjeri stotinama miliona dolara, a onda sa aspekta njihovog kuturno-historijskog značaja, koji se ne može novčano iskazati, djelo je koje ima daleko širu i dublju dimenziju nego je to puko iskazivanje materijalne štete. S kakvim je intenzitetom i mržnjom to rađeno može se navesti slučaj Banje Luke.

Ideologija po kojoj su rađeni ti zločini nije od jučer. Korijeni joj sežu još od sredine 19. stoljeća. Napadi na muslimane i njihovu imovinu počinju već od sredine 19. stoljeća. Austrija je, međutim, kao napredna i pravno uređena država, tokom svoje četrdesetogodišnje vladavine u Bosni i Hercegovini tu ideologiju držala pod kontrolom. Nakon Prvog svjetskog rata i uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, položaj bosanskih muslimana se temeljno mijenja na njihovu štetu. Otimaju im se imanja, vrše se napadi na njih, prisiljava ih se na iseljavanje... a sve sa znanjem i prikrivenim odobrenjem tadašnjih zvaničnih vlasti.

Pod raznim izgovorima

Iako se ta politika manje-više provodila posvuda u Bosni i Hercegovini, u Banjoj Luci je to uvijek bilo najizraženije, što se vidi po intenzitetu uništenih vjerkih objekata. Do završetka Prvog svjetskog rata u Banjoj Luci je bilo 38 džamija, od kojih su neke bile sagrađene još u 16. stoljeću. S rušenjem se počelo odmah po uspostavljanju Kraljevin Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavilo se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Od 1919. do 1930. godine, dakle u mirnodopskom razdoblju, pod raznim izgovorima, srušeno je osam džamija.

Do završetka Prvog svjetskog rata u Banjoj Luci je bilo 38 džamija, od kojih su neke bile sagrađene još u 16. stoljeću.

Ali, ono što je u tom bosanskohercegovačkom gradu učinjeno s Bošnjacima i njegovom kulturnom baštinom u ratu 1992-95. godine besprimjerno je u historijskim analima. S ubijanjem i protjerivanjem Bošnjaka, paralelno su rušeni njihovi vjerski objekti. Uništavano je sve što je imalo bošnjački i islamski predznak, i to u tolikoj mjeri i s tolikim fanatizmom da su preoravani čak i mezarja i grobovi.

Način i intenzitet rušenja spomenika islamske kulture u Banjoj Luci tokom proteklog rata besprimjeran je u historiji suvremenog ratovanja i po svim kriterijima spada u najteže zločine. Prvo, to je učinjeno u zoni neratnih dejstava, jer u tom gradu nije apsolutno bilo ratnih sukoba. Drugo, rađeno je planski, po naređenju vlasti, s instrukcijom da se uzoru i temelji srušenih objekata, kako bi se izbrisao svaki trag da su tu ikada živjeli Bošnjaci i da je bilo džamija i drugih islamskih obilježja. Zastrašujuća ideologija u zemlji u kojoj od njenog postanka žive razni narodi raznih vjera.

Ni kamen nije ostao

S rušenjem džamija počelo se u proljeće 1993. godine. Nimalo slučajno baš tada. Bilo je to u vrijeme kada su Armija Bosne i Hercegovine i bošnjački narod bili dovedeni u krajnje nepovoljnu situaciju naspram višestruko jačeg agresora i kad se mislilo da je došao trenutak da se konačno realiziraju ideje velikosrpske politike. Zastrašivanja su počela već 1992. godine bacanjem bombi i ispaljivanjem zolja na džamije, da bi se u proljeće 1993. godine počelo sa sukcesivnim rušenjem svega bošnjačkog i islamskog.

Kada se završilo s rušenjem džamija, počelo se s rušenjem ostalih objekata islamske kulture.

Da je rađeno planski i organizirano govori podatak da je džamija Ferhadija minirana u tri sata ujutro, za vrijeme policijskog sata, što se dešavalo i s ostalim objektima. Tokom dana bageri su "dorađivali" ono što se miniranjem nije do kraja uspjelo, a "radilo" se mašinama gradskog preduzeća. Za to vrijeme policija nije dozvoljavala pritup članovima Odbora Islamske zajednice, koji su molili da sačuvaju barem jedan kamen sa tih ruševina.

Kada se završilo s rušenjem džamija, počelo se s rušenjem ostalih objekata islamske kulture. Petnaestog decembra 1993. godine minirana su turbeta koja su se nalazila uz džamiju, među kojima i turbe graditelja Ferhad-pašine džamije. Iza toga bagerom su sravnjeni šadrvan ispred džamije, česme, Sahat-kula...

Zločin bez zastare

Naredbodavci i izvršioci tog zločina nisu vodili računa da je kulturno-umjetničko i historijsko blago zaštićeno posebnom međunarodnom konvencijom i da se njihovo oštećenje ili uništenje tretira kao teški ratni zločin bez zastarjevanja. Oštećena strana (Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini) je blagovremeno evidentirala i prijavila rušenje kod međunarodnih institucija, počev od ICOM-a (Internation Council of Museum), do UNESCO-a. Za svaki porušeni objekat izrađen je eleborat s procjenom materijalne i nematerijalne počinjene štete, što predstavlja nezaobilazan materijal pri donošenju konačne sudske presude o kvalifikaciji i težini počinjenog djela.

IZ u BiH je 2000. godine je podigla tužbu protiv RS-a i Grada Banje Luke za nadoknadu štete. Osnovni sud u Banjoj Luci je donio presudu kojom se nalaže RS-u i Gradu Banja Luci da IZ u BiH isplate na ime odštete za rušenje 16 vjerskih objekata 64.762.347 konvertabilnih maraka. Na ovu presudu tuženi se žalio Okružnom sudu, koji je u novembru 2009. godine poništio presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci. IZ u BiH je potom tražila reviziju sudskog postupka na Vrhovnom sudu RS-a, ali je prošlog mjeseca žalba odbijena, s obrazloženjem da je slučaj zastario. Sud nalaže IZ u BiH da na ime sudskih troškova plati iznos od 48.375 KM. Slučaj nije završen, jer je IZ u BiH podnijela žalbe Apelacionom sudu, a ako on potvrdi presudu Vrhovnog suda RS-a, žalit će se Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Presuda Vrhovnog suda RS-a je cinična i licemjerna, jer se rušenje dogodilo prije 20, a ne prije 200 godina, pa da se podvede pod zastaru.

S obzirom da se uništavanje kulturno-historijskog nasljeđa u ratu po međunarodnom pravu tretira kao ratni zločin bez zastare, jasno je da presuda Vrhovnog suda RS-a ima političku pozadinu, kao i to da se „kupi vrijeme“, jer je evidentno da će Međunarodni sud za ljudska prava poštovati međunarodne konvencije o zaštiti kulturnog nasljeđa u ratnim okolnostima. To je i mišljenje predsjednika Helšinskog komiteta za ljudska prava RS-a, koji je nedavno izjavio da je presuda Vrhovnog suda RS-a cinična i licemjerna, jer se rušenje dogodilo prije 20, a ne prije 200 godina, pa da se podvede pod zastaru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.