Bez Predsjedništva bi u Bosni i Hercegovini bilo mnogo manje svađa

Gromes: 'Garant Dejtonskog sporazuma jesu međunarodne organizacije ili institucije, a ne susjedne zemlje' (hsfk.de)

Društvene podjele nisu zauvijek uklesane u kamen, a postojeće razlike mogu izgubiti na značenju, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Balkans Thorsten Gromes, viši istraživač i voditelj projekata na Institutu za istraživanje mira u Frankfurtu te predavač na nekoliko univerziteta u Njemačkoj, upitan je li Bosna i Hercegovina “nepovratno podijeljena natroje”.

Taj politolog, koji se bavi istraživanjem nacionalnih i etničkih konflikata, objavio je niz radova o raspadu Jugoslavije, a stručnjak je za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Nedavno je objavio članak u kojem je analizirao predizbornu kampanju za opće izbore u Bosni i Hercegovini, a zaključak mu je da je i ova kampanja još jednom pokazala koliko je Bosna i Hercegovina podijeljena zemlja, i to prema etnonacionalnim kriterijima.

  • Nedavno ste rekli da treba ukinuti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, “koje je nepotrebna institucija, a ovlasti Predsjedništva mogu se lako prenijeti na Vijeće ministara i predsjedavajućeg Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine”. Smatrate li da bi trebalo ukinuti i poziciju predsjednika i njegovih zamjenika u bh. entitetima Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine? Na koji način? Je li to moguće u trenutnim političkim okolnostima u Bosni i Hercegovini?

– Mnogi naučnici koji istražuju demokratiju jako kritično gledaju na političke sisteme u kojima predsjednici imaju veće nadležnosti. Tu predsjednici, kao i parlamenti, imaju demokratski legitimitet. Ako su dvije strane u konfliktu, lako dolazi do ustavnih kriza, koje mogu naštetiti demokratiji. Ustavni konflikti koji su nastali sukobom predsjedništva i parlamentarne većine dogodili su se 1997–1998. u RS-u i nakon izbora 2000. u institucijama Bosne i Hercegovine. Protiv predsjedništava na državnom i entitetskom nivou govori i činjenica da ona dodatno novčano napuhuju obimne političke institucije i djelomično zastupaju dodatne interese konstitutivnih naroda i entiteta, što parlamenti već garantiraju.

Zbog toga bih prenio nadležnosti predsjedništava na vlade i predsjedništva parlamenata. Time bi se uklonila diskriminirajuća izborna pravila kad je riječ o Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, a koje je kritizirala i presuda “Sejdić–Finci” iz 2009. godine. Opala bi i količina materijala za svađu koju vidimo nakon izbora Željka Komšića [za člana bh. Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda]. Za smanjenje ili uklanjanje različitih predsjedništava trenutno ne vidim velike mogućnosti. Veliki broj političara nema interesa u tome da se smanji broj političkih pozicija.

  • Je li Bosna i Hercegovina “nepovratno podijeljena natroje” u institucionalnom, ali i društvenom smislu?

– Ustavni poredak na bazi Dejtonskog sporazuma dijeli Bosnu i Hercegovinu duž entitetskih linija i duž linija tri konstitutivna naroda. Ustav se potrebnom većinom može izmijeniti, kako je navedeno u članu X.1 Ustava. U principu bi time bilo moguće revidirati institucionalnu podjelu, ali se u praktičnom smislu za to, zbog spora o zajedničkoj državi i njenom poretku, ne ocrtavaju dovoljne većine.

Čini se da se suštinska izmjena Ustava čini lakom kada to uporedimo s namjerom da se eliminiraju društvene podjele. Ne doprinosi tome samo Ustav, koji osnažuje konflikt između konstitutivnih naroda društvenim podjelama. Obrazovni sistem, vjerske zajednice, pokušaji podjele jezika, koji je nekad bio zajednički, i male mogućnosti da se stupi u kontakt s pripadnicima drugih naroda dodatni su pokretači podjela. Ipak, društvene podjele nisu zauvijek uklesane u kamen. Razlike se mogu otkloniti, a postojeće razlike mogu izgubiti na značenju. Zbog toga veliki broj ljudi u centru Evrope ne može razumjeti da su njihovi preci 400–500 godina vodili rat za religiju.

  • Izbor Željka Komšića kritizirali su vladajući, ali i dio opozicije, u Hrvatskoj, a u nekim bh. općinama proglašen je personom non grata. Kako gledate na njegov izbor? Jesu li kritike opravdane?

– Komšić je legalno izabran u Predsjedništvo. Veliki broj Hrvata misli da je taj izbor nelegitiman jer smatraju da su glasači iz reda Bošnjaka, a ne Hrvati odlučili o izboru člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Ustav Bosne i Hercegovine snažno je obilježen idejom podjele vlasti, a zbog demografskih odnosa, Hrvati su u najvećoj opasnosti da drugi biraju za njih. Nakon izbora 2006. i 2010. Komšić je trebao znati da će njegova kandidatura isprovocirati veliki broj Hrvata. Morao je računati na to da će to potaći Hrvatsku demokratsku zajednicu Bosne i Hercegovine da vodi politiku pored izabranih institucija.

Sve to, ipak, ne opravdava napuštanje ustavnog poretka. Iz ugla njegovih protivnika, HDZBiH s takvom politikom predstavlja opasnost za Bosnu i Hercegovinu. Tako ti protivnici na kandidaturu Komšića mogu gledati kao na način samoodbrane. HDZBiH također nema monopol na definiciju toga ko je Hrvat. Ukratko, vidim greške na obje strane.

  • Kako komentirate činjenicu da se zvanični Zagreb, predvođen tamošnjim HDZ-om, miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine iako to po Dejtonskom mirovnom sporazumu ne bi smio?

– Osim Republike Bosne i Hercegovine, [tadašnja] Savezna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska potpisale su 11 članova Okvirnog sporazuma iz Daytona. Susjedne zemlje za sebe govore da su garanti tog sporazuma. Ne bavim se međunarodnim pravom, ali, po mom viđenju, zadatak garanta sporazuma imaju samo međunarodne organizacije ili institucije, kao što je Ured visokog predstavnika [međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini]. Uplitanje Zagreba moglo bi kod velikog broja bošnjačkih i multietničkih stranaka izazvati jače protivljenje kad je riječ o promjenama ustavnog poretka, koje želi veliki broj Hrvata. Mnoge Komšićeve pristalice vjerovatno misle da su zbog tog miješanja u pravu. Ne žele da Zagreb, preko ‘hrvatskog mjesta’ u Predsjedništvu, također vlada u Bosni i Hercegovini.

  • Čelnik HDZBiH Dragan Čović uvjetuje formiranje vlasti u pojedinim kantonima i na nivou Federacije BiH usvajanjem Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, a članovi HDZBiH bojkotiraju sjednice vlada. Kako bi se politika HDZBiH mogla odraziti na političku klimu u Bosni i Hercegovini?

– To je uzorak koji se uvijek vraća, da se HDZBiH, kad izgubi vlast ili se boji da će je izgubiti, oslanja na politiku van legalnih i izabranih političkih institucija. To se dogodilo nakon izbora 2000. u formi tzv. hrvatske samouprave i nekoliko godina nakon toga ponovnim oživljavanjem Hrvatskog narodnog sabora. To bi se moglo nastaviti nakon nedavno održanih izbora. Politika koja se vodi mimo ustavnopravnih struktura rijetko se pozitivno odrazi na političku klimu u zemlji.

Takva politika približila bi ih razmišljanju [aktuelnog predsjednika RS-a i novoizabranog člana bh. Predsjedništva iz reda srpskog naroda Milorada] Dodika i drugih srpskih političara, koji Bosnu i Hercegovinu rado predstavljaju kao nefunkcionalnu i nemoguću državu, a Federaciju BiH kao entitet koji lošije radi. Produbila bi nepovjerenje između bošnjačkih i multietničkih stranaka i najvažnijih hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini. Opet prijeti institucionalna kriza. Na kraju krajeva, Bosna i Hercegovina dosad se pokazala stabilnom kad je riječ o osjetljivosti na krize.

  • Kako komentirate izbor Dodika, političara koji svojim akcijama ne doprinosi stabilnosti u Bosni i Hercegovini i konstantno omalovažava njene institucije, u Predsjedništvo te zemlje?

– Dodik je dobio daleko više glasova od svih svojih protivkandidata zajedno. Zbog toga se može zaključiti da program koji on zastupa i njegov politički stil imaju najveću podršku u RS-u. Isto tako može ukazati na to da se pritiskom na birače postigao zadani cilj. Dodik je pristalicama opozicije prijetio posljedicama, kao što su gubici radnih mjesta. Od 2006. profilira se radikalnom retorikom protiv Bosne i Hercegovine. Rado se obraća tonom koji bi za veliki broj učitelja bio neprihvatljiv kad je riječ o njihovim učenicima.

U proteklih nekoliko godina istakao se kroz autokratsku politiku i prijetnje novinarima. Odlikovanjem osuđenih ratnih zločinaca uznemirio je žrtve tih djela i veliki broj ljudi u inozemstvu. Kada se sve to uzme u obzir, onda Dodikova izborna pobjeda nije dobra poruka za demokratiju i stabilnost u Bosni i Hercegovini. Sada treba vidjeti hoće li na novoj poziciji nastaviti putem stalnih provokacija ili će voditi konstruktivnu politiku. Opcija konfrontacije čini se vjerovatnijom, pogotovo nakon izbora Komšića, s kojim se u izbornoj kampanji verbalno sukobio. Ipak, ne želim isključiti ovu konstruktivniju opciju.

  • Makedoniju čeka trnovit put do novog imena iako je Sobranje glasalo za pokretanje procesa ustavne promjene imena države, u skladu sa Sporazumom iz Prespe. Šta bi konačna promjena imena te zemlje značila za zapadni Balkan?

– Promjena imena u Republika Sjeverna Makedonija otvorila bi toj zemlji vrata za članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji, ali do članstva u Uniji Makedonija bi još morala preći dug put. To se sve zna. Zbog toga bih izdvojio jednu tačku – promjena imena bila bi hrabar kompromis kad je riječ o pitanju nacionalnog i jezičkog identiteta. Takav kompromis u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije rijetkost je, a ne pravilo. U velikom broju konflikata uključene strane pokazuju manjak želje i sposobnosti za kompromis. Ako Sporazum o promjeni imena bude proveden, to se neće negativno odraziti na Vladu Zorana Zaeva, a bio bi moćan znak za to da drugačiji politički stil od onog koji trenutno postoji može biti uspješan. To bi u drugim zemljama ojačalo snage koje se oslanjaju na politiku kompromisa.

Izvor: Al Jazeera