Bez predsjednika bi se u Hrvatskoj uglavnom moglo

Svaki puta kada se bliži kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, pretendenti za ‘stolovanje’ na Pantovčaku izjašnjavaju se i govore o raznim temama, ponajviše o onima o kojima kao predsjednici zbog uskih ustavnih ovlasti uopće ne bi mogli odlučivati. 

Neki od njih i prije službene kampanje pred predstojeće izbore s time su već počeli – primjerice, ekonomist s Princetona Dejan Kovač u jednom je televizijskom gostovanju secirao probleme hrvatskog gospodarstva, a Miroslav Škoro upitan vezano i uz Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) – čiji je šef Milorad Pupovac na meti kritika zbog usporedbe moderne Hrvatske s NDH – izjavio da bi ako bi se za to stvorili svi potrebni uvjeti, pokretao i postupke zabrane stranaka, a zalaže se i za proširenje predsjedničkih ovlasti.

Teme u skladu s ovlastima biračima nezanimljive

No, ni jedan ni drugi kao eventualni predsjednici, unatoč legitimitetu zadobivenom izravnim biranjem, odnosno glasovima većine birača, o pitanjima koja su tematizirali ne bi mogli odlučivati – iako, unatoč vrlo ograničenim ustavnim ovlastima, ističu neki stručnjaci, predsjednik nije posve bez utjecaja.

I bez naročitih ovlasti, ulog nije malen

Ključna razlika u ovlastima predsjednika RH prije i poslije promjena Ustava nakon smjene vlasti 2000. godine, navodi Čerepinko, ogleda se u tome da predsjednici izabrani nakon promjene nemaju mogućnosti utjecaja na politike vlade, izuzev vrlo slabih ovlasti u pitanjima vanjske, odnosno sigurnosne politike. Do ustavnih promjena vlada je, uz parlament, odgovarala izravno i predsjedniku države pa je on imao mogućnost utjecaja na njezin rad ili čak i smjenu. Također, mogao je biti član, uključujući i poziciju predsjednika, političke stranke, što bi mu omogućavalo i kontrolu nad radom stranke u parlamentu.

Danas predsjednik ima ovlasti u upravljanju sustavom obrane i određene ovlasti u slučaju kriznih stanja, kada parlament nije u mogućnosti donositi odluke. Sve predsjedničke odluke u takvim situacijama, međutim, naknadno mora potvrditi parlament. No, s obzirom da je izabran na neposrednim izborima, kaže, predsjednik ima legitimitet komentirati rad institucija sustava i prema potrebi ukazivati na probleme društva za koje smatra da su im institucije vlasti nedovoljno posvećene ili ih ne rješavaju na pravi način. Vlada i saborska većina mogu ga, ali i ne moraju čuti.

Sve u svemu, ne čini mu se izglednim da će se vodeće stranke odreći mogućnosti da imaju sebi blisku osobu na poziciji predsjednika, čak i kad nema naročite ovlasti.

“Predsjednik još uvijek ima značajan utjecaj na društvene procese, ima pristup informacijama i utjecaj na zapošljavanja na pojedinim pozicijama. I kao takav, može pomoći stranci koja ga je kandidirala i kojoj je, na određeni način, dužan. A to u društvu premreženom korupcijom i interesima, bez snažnog pravosuđa i sa slabom demokratskom kulturom, nije malen ulog”.

Analitičar Darijo Čerepinko sa Sveučilišta Sjever u Varaždinu navodi da kandidati otvaraju one teme za koje vjeruju da su važne njihovim potencijalnim biračima, da će ih motivirati da izađu na birališta te im ujedno predstavljaju politike za koje će se, ako dođu na funkciju, zalagati ili ih poticati.

“Što ne znači i da će u tome biti uspješni jer je u gotovo svim pitanjima izvršna vlast u rukama vlade koja svoj legitimitet dobiva u Saboru. Predsjedničke kandidatkinje i kandidati stavljeni su, nažalost, u tu poziciju, jer kada bi govorili o svojim stvarnim ustavnim ovlastima, razlike u stavovima gotovo nikoga ne bi zanimale niti bi birači zbog njih izlazili na izbore”, kaže Čerepinko.

Stoga se, navodi, osim smjene generala koju je poduzeo Stjepan Mesić i uključivanja Kolinde Grabar-Kitarović mimo dobre demokratske prakse u sastavljanje prve vlade HDZ-a i Mosta, može reći da je uloga predsjednika u sadašnjem sustavu, zadnjih 20-ak godina, bila takva da se bez njega/nje moglo.

Gotovo ceremonijalna funkcija

No, kod tematiziranja pitanja, ističe, nisu problem kandidati nego sustav koji je postavio izravne izbore za gotovo ceremonijalnu funkciju – radi se o nedovršenoj tranziciji u parlamentarnu liberalnu demokraciju.

“Kao i u mnogim drugim stvarima, ovo rješenje ostalo je negdje između, stvarajući potencijal za nestabilnosti, pa čak i za potencijalnu opstrukciju samog sustava. U tom smislu, kandidatkinje i kandidati iznose svoje stavove po nizu društveno važnih pitanja, stavljaju ih u fokus javnosti pa se neka od njih, sjetimo se samo pitanja blokiranih građana na kojem je kampanju gradio gospodin [Ivan Vilibor] Sinčić, eventualno i riješe pod pritiskom i očekivanjima javnosti”.

No, kada se gledaju ovlasti, svaki lokalni izbori važniji su za kvalitetu života građana od ovakvih predsjedničkih na što kandidati, navodi, nemaju utjecaja pa pokušavaju voditi kampanje koje barem u nekoj mjeri bude interes građana i pretvaraju ih u potencijalne birače.

S druge strane, sve su teme, ističe legitimne ako ih kandidati zagovaraju i nakon što budu izabrani, kao što je legitimno zahtijevati i ustavne promjene i povećanje ili smanjenje ustavnih ovlasti.

Lijepe želje i vizije

“Treba, međutim, jasno naglasiti da je riječ o nizu lijepih želja i eventualne vizije budućnosti zemlje, a ne o klasičnim obećanjima jer za njihovo ostvarivanje predsjednik nema baš nikakvih ovlasti. Ali ako takva vizija dobije potporu građana i kandidat postane predsjednik, svaka iduća vlada morala bi tako iskazanu volju birača uzeti u obzir”.

Relković: Lažno predstavljena funkcija

Relković smatra da je hrvatski smjer kancelarsko-parlamentarni sustav sličan onom u Njemačkoj, unatoč tome što mnogi kažu da građanima ne treba oduzeti pravo da izravno biraju predsjednika.

“Biramo izravno – malo ću slobodnim rječnikom reći – lažno predstavljenu funkciju. To nije dobro za demokraciju, to nije dobra poruka biračima da su važni. Mi ih varamo, kažemo ‘vi birate izravno nešto vrlo važno’, a zatim to nešto vrlo važno… Osvrnimo se na pet godina Kolinde Grabar-Kitarović ili na pet godina Ive Josipovića – što su to takve krucijalne stvari koje su se događale koje je prelamao predsjednik države izravnije od, recimo, predsjednika vlade koji je biran neizravno? Ništa tako snažno”.

Takav sustav, smatra, onemogućio bi i rasplamsavanje sukoba između Pantovčaka i Banskih dvora, kakvi su bili, primjerice, u slučaju Ive Josipovića dok je tražio veću ‘vidljivost’ i proširenje ovlasti pred kraj mandata i tadašnjeg premijera Zorana Milanovića.

“To bi se moglo događati i sada i u slučaju pobjede Kolinde Grabar-Kitarović. Tada imamo problem – imamo sukob institucije koja je kolektivna i dolazi kroz parlament, to je Vlada, i imamo individualnu instituciju, personaliziranu, koja nema nikakvu potrebu bilo kome polagati račun jer jedino što polaže je biračima nakon pet godina, a u slučaju drugog mandata čak ni to jer nema trećeg mandata. To jest po meni vrlo škakljivo i opasno štetno za državu”.

Smatra da bi za Hrvatsku s demokratskom kulturom kakvu ima bilo bolje da se predsjednika dodatno razvlasti te da se bira u parlamentu, dok bi se u slučaju povećanjaovlastimorala povećati i predsjednička odgovornost i uvesti mehanizmi za smjenu jer ovako kako je to sada definirano Ustavom, navodi, predsjednik je praktički nesmjenjiv.

“Nema nikakvih razloga da se predsjednik ne bira u parlamentu, uz dvotrećinsku većinu, pod uvjetom da mu se skrešu ovlasti u sukreiranju politika koje danas ima i da se sve to vrati pod potpunu kontrolu vlade. Na koncu, postoji niz pozicija koje se biraju sličnim mehanizmom u Saboru. Nažalost, nema nikakve garancije da bi zastupnici birali bolje kandidate od ovih koje imamo danas, ali bi se izbjegle potencijalne nestabilnosti i sukobi koji nisu uvijek vođeni idejom općeg dobra i javnog interesa, nego često upravo suprotno”, zaključuje Čerepinko.

Relković: Neposredno biranje besmisleno

Politički analitičar Ivica Relković navodi da kada bi kandidati za predsjednika, koji je ustavno prva osoba u državi, ali nema težinu u ovlastima, poštivali ono što jesu ustavne ovlasti, građani lako došli do zaključka da su neposredno biranje predsjednika i kampanje u vezi tih izbora besmisleni.

“Što bi naši birači razumjeli o tome da je jedino o čemu se govori vojska, SOA i vanjska politika? O vojsci i SOA-i bi rekli ‘pustite nas, nismo više u ratu’, a tajne službe neka budu profesionalne i nek se ne miješaju u ostali dio društva, a onda bi nam ostala samo vanjska politika – ‘pretanko’ za biračko tijelo da na toj temi opravdate zašto se ide u kampanje uopće, zašto se troši novac za predsjedničke izbore i zašto se poslije izbora drži tu osobu kao praktično broj jedan u državi”.

Širenje tema u predsjedničkoj kampanji je, kaže, svjesno laganje birača popularnijim temama na kojima se podiže ‘temperatura’ da bi se dobili glasovi, s istom sviješću da ne mogu provesti ono što govore.

“Kad prođu izbori, kad birači budu pitali i silni građani ‘a sad napravi to’, taj netko tko je pobijedio će reći ‘ali to nisu moje ovlasti’. Nitko od kandidata nije neupućen koje su im ovlasti i to jest taj problem – mi ne idemo u iskrene kampanje kada su u pitanju predsjednički izbori. Naše kampanje jesu populističke, za sve kandidate, čak i one koji dolaze iz potpuno nepopulističkih, možda čak i centrističko-liberalnih pozicija”.

Mamić: Sve teme relevantne

Stručnjakinja za komunikacije i politički marketing Ankica Mamić naglašava da osoba na funkciji predsjednika može utjecati na sve teme – u okviru svojih ovlasti može otvarati raspravu o ključnim temama u društvu, sazivati sjednice vlade te, kaže, ovlasti predsjednika nisu tako male. Stoga smatra da je legitimno da predsjednički kandidati otvaraju i teme poput mijenjanja ovlasti predsjednika, a ako građani podrže takvu agendu to je u redu. U skladu s tim su i sve teme relevantne za predsjedničke izbore.

“Kandidati mogu inicirati i nametati razne teme te poticati javne rasprave te stručnjake iz raznih područja da govore o temama koje zanimaju građane Hrvatske. S obzirom na ovlasti predsjednika u području vanjske politike ili obrane, mislim da ozbiljnim kandidatima neće manjkati tema u ovoj kampanji”.

Proširenje ovlasti predsjednika ili čak neki eventualan povratak na polupredsjednički sustav, smatra, u Hrvatskoj ne bi imalo bitan utjecaj na političke procese jer je, kako kaže, presudna stranačka poslušnost.

“Iako smo mi parlamentarna demokracija, imamo samo mali broj zastupnika koji su izabrani preferencijalnim glasovima. Većina primarno želi zadovoljiti šefa svoje stranke, a ne birače i na izbornu listu ne dolaze zaslugom i radom te odnosom s biračima, nego sa šefom stranke. Stoga mislim da uvođenje primjerice polupredsjedničkog sustava ne bi donijelo štetu”.

S druge strane, biranje predsjednika u parlamentu, smatra, ne bi bilo dobro upravo zbog spomenute poslušnosti.

Predsjednik kao ‘kočničar’

Stoga osobno zagovara biranje predsjednika u parlamentu s dodatnom korekcijom ovlasti, iako i polupredsjednički smatra prihvatljivim, ali ističe da Hrvatska ne ide u smjeru povratka na takve modele.

“Mi smo imali daleko veći prijelaz i rez nego što bi bio taj. Imali smo prijelaz iz polupredsjedničkog sustava za vrijeme pokojnog predsjednika [Franje] Tuđmana u ovaj sadašnji i taj prijelaz je bio daleko veći jer mi smo imali sustav u kojem predsjednik zaista jest bio nadležan za Vladu, a sad on više nije nadležan ni za što izravno bitno, nema operativne, stvarne ovlasti. U tom smislu nema problema za opravdati taj dosljedniji prijelaz iz jednog ‘francuskog modela’ u ‘njemački model'”.

U Hrvatskoj je, navodi, već bilo situacija da predsjednik može postati ‘kočničar’ određenih stvari.

“Ako ste vlada – opet se priča o potencijalnoj mogućoj ekonomskoj krizi – i ako morate vući određene i restriktivne i pomalo nepopularne poteze, nećete dobiti pljesak birača, a ako predsjednik stane na stranu građana, on i nešto što je bitno provesti da ne odemo još dublje u potonuće može spriječiti svojom javnom popularnošću, uz njega stanu građani, mediji i tako dalje, a nema nikakvu odgovornost što su kola otišla nizbrdo”.

Biranje u parlamentu i ‘jači’ zastupnički mandati

Ono što pritom ističe kao bitno jest da se time, tvrdi, ne uskraćuje parlamentarizam, već se uklanjanjem te razine biranja i ovlasti predsjednika mogu ojačati izborni mehanizme za parlament, odnosno da zastupnici imaju ‘jači’ mandat u smislu da on bude možda i teritorijalno jasan pa da se točno zna tko je zastupnik kojeg dijela Hrvatske.

“A ne da mi uopće ne znamo, nemamo nikakav mehanizam da, osim manjinskih i dijelom dijaspore za koje nekako znamo koga zastupaju, za bilo koga drugog osim njihove stranke i političke opcije ne možemo reći da netko zastupa, primjerice, Split i okolicu, netko Varaždin, netko Zagreb, netko Sisak. Mi toga nemamo. Bez obzira što je netko bio na listi u toj izbornoj jedinici, on je mogao na tu listu doći, a da nikad tamo živio nije, iz bilo koje druge jedinice, samo zato što ga je stranka tako stavila”.

Za kvalitetnu raspravu i promjenu izbornog zakonodavstva – jer treba, navodi, mijenjati cijeli izborni paket, a ne samo jednu točku – potrebna je viša razina konsenzusa i saborske dvotrećinske većine, što se, ističe, može dogoditi.

“Nastavkom pada snage HDZ-a i SDP-a, da oni nemaju kapacitet za formirati vladu, da se dogodi situacija da moraju u veliku koaliciju, tada počinje njihov strah od daljnjeg gubljenja glasova. Može se dogoditi da ih strah natjera u raspravu o novom izbornom modelu”, zaključuje Relković.

Izvor: Al Jazeera