Bexheti: Makedonija je ekonomski bankrotirala

Razgovarao: Fuad Kovačević

Akademik Abdylmenaf Bexheti, profesor, doktor nauka, već 33 godine se bavi ekonomijom. Bio je direktor Uprave javnih prihoda, ministar za razvoj, pa ministar transporta… Od 1999. godine profesor je na Univerzitetu jugoistočne Evrope u Tetovu i Skoplju, a od 2012. član Akademije nauka i umjetnosti Makedonije. Bavi se privatnim biznisom.

• Profesore Bexheti, mišljenje ekonomskih eksperata u Makedoniji je različito. Jedni tvrde da je država davno bankrotirala, drugi kažu da nije, mada je, ako se nešto uskoro ne promijeni, to uskoro čeka. Kojoj se struji Vi ‘priklanjate’?

– Makedonija tehnički još nije bankrotirala, ali u ekonomskom smislu jeste. Tehnički se još drži, jer u tom smislu se kombiniraju neke sfere kako bi se preživjelo. Za sada se u tome uspijeva, a da li će doći do potpunog bankrota, naravno, zavisi od razvoja situacije u narednom periodu.

• Mislite li na politički, pa i društveni razvoj situacije?

– Jeste, upravo je najbitniji politički rasplet. Mi smo veoma mala i otvorena ekonomija. Prema indeksu otvorenosti ekonomije, u regiji smo daleko najviše otvoreni, pa smo itekako pod velikim utjecajem vanjskih snaga. Itekako smo zavisni od uvoza i, mada je izvoz dominantan prema Evropskoj uniji, to nas u ovakvim okolnostima vodi ka neodrživom ekonomskom stanju.

• Kolika je pokrivenost izvoza uvozom?

– Trenutno je 65 posto i prilično je bolji nego ranije, kada je iznosio 57 posto, što i nije loše, pogotovo što smo privukli neke strane investicije, velike kompanije, čije proizvode pravimo ovdje i stopostotno ih plasiramo u izvoz, a riječ je o vrijednostima u stotinama miliona eura. Nažalost, taj izvor prihoda stvara veoma malu novu vrijednost. To su naši problemi, jer velike kompanije ovdje koriste jeftinu radnu snagu, jeftinu energiju, jeftine sirovine… No, oni su zbog toga i došli u Makedoniju.

Ipak, zbog ovakvih poslova, platni bilans u Makedoniji je u dobrom stanju, bliži se indeksu minus 2,5 posto bruto domaćeg proizvoda, što je najniži nivo u posljednjih deset godina…

• To pomaže i da ne devalvira domaća valuta denar…

– Tako je. Upravo zbog takvog platnog bilansa sigurno neće uskoro biti devalvacije denara, a imamo dobre finansijske zalihe za narednih šest-sedam mjeseci. Naše devizne rezerve trenutno iznose blizu 2,5 milijardi eura, čime pokrivamo petomjesečni uvoz. A kritična tačka je ako imate pokriće samo za tromjesečni uvoz.

• Uprkos krizi, Makedonija ima visok ekonomski rast. Zašto je to tako?

– Mi imamo jaku, dominantnu potrošačku strukturu koja itekako utječe na ekonomski rast, koji je u odnosu na regiju najveći, blizu 3,2 posto. Ranije je bio projiciran na 3,7 posto, ali ga je Narodna banka Makedonije vratila na 3,2 posto. Bit ćemo sretni ako ova godina bude pozitivno završena.

Naš problem su kapitalne investicije, građevinarstvo i, ako nastavimo s ovakvim trendovima, za šest mjeseci ćemo biti u velikim problemima.

• Jedan od razloga za brigu je visok javni dug…

– Prema zvaničnim podacima, on trenutno iznosi 4,3 milijarde eura, a u BDP-u učestvuje sa 47 posto. Koliko on iznosi nezvanično, niko ne zna. Mnogo je spekulacija, ali je sigurno da je veći od zvaničnog, to garantiram, ali se ne mogu upuštati u tu vrstu prognoza. Mislim da to ne znaju ni oni koji kreiraju ekonomsku politiku u Makedoniji, na čelu s ministrom i Ministarstvom finansija.

U javni ulaze i sredstva, odnosno dugovi koje uzimaju lokalne zajednice, odnosno općine. One naprave put, ambulantu, školu, neki objekat… a da nisu osigurali sredstva. Država im nije garant za ta sredstva, a to bi morala, jer su i lokalne zajednice sastavni dio države. Ista stvar je i s javnim preduzećima.

Naprimjer, ako Makedonske željeznice naprave neki finansijski dogovor, a država nije dala garancije za to, onda to ne ulazi u javni dug, jer javno preduzeće ima svoj subjektivitet. No, suštinski to postaje javni dug, jer država neće moći ostaviti na cjedilu javno preduzeće, da bankrotira, pa to onda postaje javni dug. Zato država mora intervenirati.

• I onda se ulazi u spiralu dugova…

– Posljednjih pet godina javni dug Makedonije je gotovo udvostručen: 2010. godine iznosio je 2,3 milijarde eura, a sada je 4,3 milijarde eura, što je katastrofalno. Ima više teorija o povezanosti rasta i javnog duga, a ona najrealnija je da će pri slabijem rastu javni dug biti veći.

• Gdje je završio taj novac, te dvije milijarde eura? Je li makedonska ekonomija osjetila benefite iz te velike novčane mase?

– Nažalost, nije. I to je najveći problem. Da je osjetila, onda taj dug ne bi tako drastično rastao. Naprotiv, rasla bi ekonomija, srazmjer rasta i duga bio bi u najmanju ruku isti ili povoljniji u korist rasta. Nije pravljen taj dug zato što se ulagalo u investicije, primjerice, u elektroenergetski sistem…

Još prije deset godina objavili smo javni poziv za gradnju nekoliko hidroelektrana, tri velika sistema, u koje bi se investiralo od 300 do 500 miliona eura. Zamislite sada, mogli smo izgraditi te sisteme za četvrtinu-petinu novca koliko je narastao javni dug u posljednjih pet godina. S tim investicijama i proizvodom, električnom energijom, mogli smo direktno utjecati da javni dug bude znatno manji, a rast veći…

• Uprkos kvalitetnim riječnim vodotocima, slivovima i 300 sunčanih dana godišnje, Makedonija uvozi električnu energiju…

– Nažalost, uvozimo električnu energiju i energetski smo zavisni. Makedonija godišnje troši sedam teravata [miliona megavata] struje, a proizvede 4,8 do pet teravata [miliona megavata]. Dakle, uvozimo najmanje 30 posto struje.

Ako sistematski ne investirate u ekonomsku infrastrukturu, ne možete se nadati rastu. Razumijem potrebe za investiranje u druge sfere, uključujući i gradnju spomenika, ukrašavanje fasada, jer je to u funkciji razvoja turizma, dobro je i za graditeljstvo, ali to se može raditi tek kada imate kvalitetnu ekonomsku infrastrukturu. Ali, to se ne radi u vrijeme krize, i to u špicu krize, to je čisti avanturizam.

• Koliko je je košatalo ovo ‘more’ spomenika i ‘historijskih’ građevina po Skoplju?

– Zvanično 650 miliona eura, to je javno rekao ministar kulture, ali mislim da je potrošeno više od milijardu eura.

• Mogli ste napraviti za te novce nekoliko hidroelektrana…

– Najmanje četiri. I ne samo to, mogli smo napraviti željeznicu, autoputeve, bolnice, škole… Kada imate dobru situaciju, onda mislite da nikada neće doći loše vrijeme, a ova vladajuća garnitura je naslijedila suficit u budžetu. Godine 2006. smo u budžetu imali plus od 150 miliona eura.

Šta su oni, kad su došli na vlast, s tim sredstvima uradili? Otplatili su prije dogovorenog vremena dugove Svjetskoj banci, samo da bi je “skinuli sa vrata”, da bi izbjegli monitoring Svjetske banke, da se prepuste raskoši. I, što je interesantno, kada smo vratili prijevremeno dugove, morali smo platiti kaznu zbog toga, jer u takvim aranžmanima postoje uredbe i pravila koji uključuju da se dugovi vraćaju po strogim pravilima i otpalatama. Budeš kažnjen i ako kasniš s uplatom, ali i ako uraniš.

• A zna se kakve su namjere finansijskih organizacija, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, njima je u interesu da plasiraju svoj novac…

– Kada sam 2011. godine uputio kritiku predstavnicima MMF-a da “žmire”, da ćemo jednog dana u Makedoniji svi imati veliki problem, oni su rekli da je to naš problem. Tako je, rekao sam, ali će sutra to biti i vaš problem, jer će doći do tolikog duga koji više nećemo moći servisirati.

Posljednjih godina u izvještajima pišu da nema fiskalne konsolidacije, da se mora mnogo više voditi računa o tome, o javnom dugu… “Skoče” samo onda kada dođe u pitanje isplata duga prema njima, kada postane ugrožen njihov novac.

• Monetarna situacija je relativno povoljna, ko je za to zaslužan?

– Ako je nešto dobro napravila ova Vlada, onda je to stabilna fiskalna strana. Uspjeli su udvostručiti budžet na prihodovnoj strani. Ono što je loše jeste što su ta sredstva pogrešno alocirali i rezultat toga je dvostruka negativnost. Vi uzimate sredstva od privatnog sektora i raspoređujete ih na pogrešno mjesto. A ekonomska politika je jednostavna, izražava se u egzaktnim brojevima, u bilansu.

Prigovarali smo na vrijeme na takve poteze, pogotovo mi iz akademske zajednice, ali nas nikada nisu poslušali. Oni su to radili svjesno, to im je bila strategija. Oni imaju vrsnih kadrova, eksperata, ali oni rade onako kako im vrh kaže, te kriminogene strukture.

Imali smo sistem javnih nabavki, zakon o javnim nabavkama, sve do 2009. godine, da ne možete obaviti neku nabavku ako nemate osiguran izvor sredstava. Taj je zakon važio još iz perioda bivše Jugoslavije. Oni su ga ukinuli da više nemaju nikakva ograničenja, da mogu praviti ugovor za bilo koju isporuku, a da prethodno ne osiguraju sredstva i izvore finansiranja.

• A bankarski sektor, jesu li i njega uspjeli ‘načeti’?

– Banke su dobre, mada su one posebna priča. No, to nije zasluga Vlade, nego Narodne banke te što su banke u Makedoniji uglavnom u stranom vlasništvu, sasvim su nezavisne institucije.

• Je li iznenađenje što Vlada nije ‘napala’ Narodnu banku?

– Sada će oni to početi, jer je nestalo para, nema se više gdje naći i posuditi, tražit će ih tamo gdje ih ima. No, ne vjerujem da će uspjeti.

• Je li vlast slušala akademsku zajednicu, pitala Vas za savjet?

– Vlast je trošila ogroman novac, a za to nije imala pokriće. Ja sam, kao univerzitetski profesor, to javno rekao premijeru Nikoli Gruevskom, a on mi je odgovorio da sam politički motiviran. Nisam bio, ali sam rekao: Evo, i da jesam politički motiviran, recite mi jesam li u pravu. Na to mi pitanje nikad nije odgovorio.

Zamislite, da nije došlo do afere “Prisluškivanje”, ko bi njima mogao stati ukraj; da se nije saznalo šta rade, ko bi njima mogao bilo šta uraditi… Ta afera je mnogo pomogla da se vidi šta je sve urađeno u posljednjih deset godina i veoma je bitna da ljudi vide šta je sve učinjeno.

• Dakle, za sve ovo je uglavnom kriva domaća vlast. Ima li opcija da neko drugi popravi ono što je do sada loše urađeno?

– Teško onome, ko kod to bio, ko naslijedi ovu vlast. Ko god dođe, mora imati odličan program i veliku i iskrenu podršku međunarodne zajednice. Trenutno ne vidim da takvo što postoji.

• Kada biste sutra bili premijer, koji bi Vaši prvi koraci bili?

– Prvo bih pokušao pronaći i raščistiti sve dokaze o malverzacijama i natjerao sve one koji su krali, te kriminalce, da vrate novac odakle su ga uzeli. Zatim bih prekinuo s ovim avanturističkim programima, kojih ima mnogo. Pa, sada je u proceduri od 300 do 400 miliona eura za takve programe, što je za malu državu kao što je Makedonija katastrofalno. Također, što prije moramo prekinuti sve subvencije koje nisu produktivne. Zamislite, mi trošimo 140 miliona eura za subvencije za poljoprivredu godišnje, a od toga nikakve koristi nema. Ustvari, to nisu prave subvencije, to je neproduktivna pomoć, to je socijalna pomoć u ruralnim predjelima bez ikakvih rezultata.

• Novca ima, ali izgleda da je problem s njegovom raspodjelom…

– Makedonija nema više od 1,5 miliona stanovnika, a godišnje potrošimo budžet od tri milijarde eura, plus nova zaduženja, gotovo 500 miliona eura… To je ukupno blizu 3,5 milijardi eura. To je više od 2.000 eura po osobi, s tim novcem se mnogo toga može napraviti…

• Postoji li u Makedoniji ‘makedonska’ i ‘albanska’ ekonomija?

– Ne može se baš reći da postoje odvojene ekonomije, ali ipak one nisu kompatibilne, postoji neka podijeljenost. Nije do toga došlo nekom zacrtanom politikom, ali jeste došlo spontano.

• Šta je rješenje za makedonsku krizu, šta može izvući ekonomiju iz ove teške pozicije?

– Rješenje je prestruktuirati ekonomiju, i to najjednostavnije što se može, a to se može uraditi pomoću tri faktora: osloniti se na osnovne, dominatne resurse (prerađivačka industrija, poljoprivreda), koristiti prepoznatljive proizvode koje imamo, koristiti obrazovanu radnu snagu, koja je jeftina.

Nažalost, godišnje imamo odliv blizu 30.000 ljudi, oni odlaze iz zemlje, a to su uglavnom pametni, obrazovani, stručni ljudi, koji su osposobljeni za rad na razvijenim tržištima.

• Ti su ljudi vjerovatno ‘izgubljeni’ za Makedoniju…

– Teško je očekivati da će se vratiti. To govorim iz vlastitog iskustva: imam dvoje djece, kćerku i sina, koji su se školovali u Austriji, magistrirali u Londonu, pa se opet vratili da žive u Austriju. Imam veoma dobru materijalnu osnovu ovdje, mogli bi se oni vratiti kući i raditi i živjeti odlično, kao što su živjeli prije odlaska.

Ovdje su hrana i usluge mnogo jeftiniji nego na Zapadu i, ako imate 2.000 eura mjesečno, možete živjeti veoma dobro. No, oni se, nažalost, ne vraćaju. Zbog ovih tenzija ovdje, zbog tih budalaština što se ovdje prave.

Kada sam prije deset godina odveo sina da studira u Austriji, iako je evropski univerzitet na kojem predajem samo 500 metara od moje kuće, on se tome protivio, nije htio ići, htio je ostati ovdje. Kada je završio studije, ja sam htio da se on vrati ovamo, ali onda on nije htio nazad.

Stoga je teško očekivati da se ti ljudi vrate, zbog situacije u kojoj se nalazi društvo u cjelini. Ovdje je interesantno biti nekoliko dana, uživati, ali malo ko će se vratiti i ostati. Ovdje su institucije neefikasne, nezainteresirane u svakom segmentu, ne možete na jednostavan i normalan način ostvariti ono što vam treba.

• Iako situacija nije dobra, Vi još živite i radite u Makedoniji, mada možete otići gdje hoćete i kada hoćete. Dakle, ima nade…

– Tako je, uvijek ima nade i, sve dok je tako, treba se boriti.

Izvor: Al Jazeera