Betonska grozota crnogorske obale

Betonska grozota crnogorske obale tek je početak procesa u kojem je trenutno bezakonje postavljeno kao vrhovni princip. (Al Jazeera)

Nije lako naći, ali ako se čovjek potrudi, može se: ima i gore nego kod nas.

Eno vam Grčka. Neki je genije, sve slijedeći takozvane važeće zakonske propise, dao dozvolu za izgradnju desetospratnog hotela u atinskoj Falirou ulici. Deset spratova u centru grada. Svuda po svijetu hoteli su i veći od toga. U čemu je problem, reći ćete.

Problem je u tome što je hotel zaklonio Partenon. Staneš pod Akropolj i pogledaš gore – umjesto drevne a neiscrpne inspiracije za stubiće u avlijama širom Balkana, vidiš samo fasadu hotela. Popneš se na krov neke od okolnih zgrada. Gledaš lijevo, gledaš desno, ali džabe. Nema ni hrama ni brda. Samo glanc novi hotel, „de luhe“ novogradnja.

Stvar nije usporediva sa nama, jer kod nas nema ničega što je usporedivo sa Partenonom. Zazidali su jednu od najpoznatijih građevina na svijetu – to je kraj, kapitalističko varvarstvo za sada nije otišlo dalje od toga.

Preko toga bilo bi jedino da Partenon sruše i na tom mjestu sagrade istoimeni shopping mall. Ili da na vrhu Akropolja sazidaju hotel-tridesetspratnicu a da zastakljeni, mobilijarom od bambusa opremljeni Partenon služi kao hotelska kafana.

Što je ne samo moguće, nego i vjerovatno. Biće i to, samo ne još neko vrijeme. Šta ćete, progres jeste nezaustavljiv, ali ga usporavaju brojne prepreke, na primjer sklonost nekih ljudi da brane nekakve antičke ruševine kao da su im  babovina.

Bezakonje kao vrhovni princip

Svakodnevno slušamo poklike kako „nije sve na prodaju“. I još češće svjedočimo primjerima kako, nažalost, ipak jeste. Sve je roba, pa tako i prošlost. Naročito ona.

Ova se civilizacija kreće na sagorijevanje prošlosti. Naša vozila pokreće nafta, ostatak milionima godina mrtvih bića. Prastara smrt u obliku uglja i prirodnog gasa grije naše gradove. Je li bilo civilizacije tako potpuno ovisne o smrti? Povrh svega, ovaj svijet neprekidno sagorijeva negdašnje ideje i uvjerenja, u ime napretka i profita (napretka profita) sve pređašnje spaljuje kao nepotrebno, prikrivajući pritom svoju ovisnost o uništavanju svega što je bilo hiperinflacijom proglasa o vlastitoj tehnološkoj i etičkoj superiornosti.

Ono što smo spalili zaslužilo je da bude uništeno, jer smo ga, vele, etički prevazišli.

Čak je i pitanje zaklonjenog Partenona tek pitanje profita. Pogled na Partenon nije pitanje kulture, nego turističke industrije, stoga se pitanju pogleda na spomenik pristupa iz istog registra kao i pitanju lokacije i spratnosti hotela koji ga je zaklonio. Jer i kultura je svedena na pitanje industrije (kulturne industrije) i profita (turističkog profita).

Ako je tako, kad je tako, betonska grozota crnogorske obale tek je početak procesa koji će postati civilizovaniji i primjereniji duhu vremena, dakle još brutalniji.   

U fazi koja kod nas još traje, bezakonje je postavljeno kao vrhovni princip. Svako je mogao zidati gdje je, kad je i kako je htio. Volu je bilo dozvoljeno isto što i Jupiteru. Time je kupljen socijalni mir.

Bespravno (treba li to uopšte pomenuti?) podignute kuće na državnom zemljištu i dalje niču. To je ne samo nepresušni izvor mita za državne i opštinske službenike i rukovodioce. Time što im je dozvoljena otimačina državne imovine i bespravna gradnja podmićeni su, od strane države, i oni koji grade. Od njih se očekuje da uvaže sljedeću logiku: ako je tebi dozvoljeno da kradeš, i ti kradeš, nećeš se buniti što oni iznad tebe kradu više od tebe. Korupcija nije odstupanje od sistema: ona je sistem sam.

Srušena jedna bespravna kuća

Kada je, prije neki dan, crnogorski premijer poručio da „ne želi divlju gradnju na pjenu od mora“, na šta je mislio? Možda da je ne želi na Kubi ili u Australiji. Jer crnogorska obala je, od Bojane (na kojoj, od stotina objekata, ne postoji niti jedan koji je legalan, niti jedan koji nije podignut na državnom zemljištu) „pa do nakraj Boke“, prekrivena divljom gradnjom. 

Da bi pokazale da sa državom nema šale, inspekcije su srušile jednu bespravnu kuću. Preostalo im je da sruše još samo nekoliko hiljada – i premijerova želja biće uslišena.

Kuću koju su srušili, bez dozvole je podigao Albanac iz Preševa, koji živi u Švajcarskoj, saznali smo kasnije.

Kako je, uopšte, došlo do toga da strani državljanin bespravno podigne kuću na pjeni od crnogorskog mora, pitanje je svih pitanja. Da li bi vama palo na pamet da podignete bespravni objekat u stranoj državi – na primjer na obali Ciriškog jezera?   

Ne bi, naravno. No njemu na um jeste palo, zato što kućama kakva je njegova nema broja. Zato što on, bespravno zidajući, nije prekršio načelo, nego djelovao u skladu sa njim. Osim toga je, možete biti sigurni, podmitio tamo gdje je trebalo, sojski i čojski, nesumnjivo.

Kada Crna Gora napokon postane pravna država, bezakonje će prestati biti dostupno za puk. Biće rezervisano samo za ugledne, velike investitore. Koji neće kršiti zakone, kao do sada, nego će zakoni biti donešeni shodno njihovim potrebama – stoga to što čine, formalno, i neće biti bezakonje.

Njihova će gradnja biti legalna, baš kao što je posve legalno podignut i hotel koji je zaklonio pogled na Akropolj. Koji zbog toga što je legalan nije manje bezakonit, niti manje bezuman.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera