Bespotreban odgovor Ive Josipovića

Piše: Miroslav Filipović

Ne događa se svugdje, a ni često da se predsjednici država upuštaju u javne polemike i zamalo svađe s nogometašima. U Hrvatskoj je, eto, i takvo što moguće jer ovdje ni država nije kakva bi trebala biti niti je nogomet u njoj ono što bi trebao biti – samo nogomet iliti najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Znate već, radi se o polemici između predsjednika Ive Josipovića i bivšeg reprezentativca i još zakratko kapetana nacionalnog prvaka Dinama Josipa Joea Šimunića. Onoga koji je reprezentativnu karijeru neslavno okončao one večeri u studenome prošle godine na stadionu u Maksimiru nakon pobjede nad Islandom kojom je Hrvatska osigurala nastup (pokazalo se – neslavan) na Mundijalu u Brazilu. Šimunić se, podsjetimo, po završetku utakmice dohvatio mikrofona pa sve četiri pristojno popunjene tribine pozdravio uzvikom “Za dom!” na što mu je s njih četiri puta otpozdravljeno “Spremni!”. Iako su taj ustašluk kasnije opravdavali njegovim velikim domoljubljem i emotivnim pražnjenjem kakvo uslijedi nakon velikih pobjeda, pa čak i neukošću, sam je Šimunić ubrzo objasnio kako je učinio “ono što je oduvijek želio”. Dočekala ga je stroga i očekivana reakcija FIFA-e čija je stopa tolerancije na nacionalističke, fašističke i rasističke ispade jednaka nuli pa je gorostasnom australskom Hrvatu otcaparena kazna od deset utakmica neigranja u nacionalnom dresu, što je značilo i izostanak s Mundijala. To je svjevrsna pretpovijest ove priče.

‘Silazak’ na teren

Šimunić se, naime, ovih dana osjetio pozvanim komentirati odgovor predsjednika države Ive Josipovića na prozivku predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Davora Šukera da mu je žao što ne dolazi na utakmice reprezentacije. Josipović je Šukeru uzvratio da će “vrlo rado doći na utakmicu” kada mu on i HNS ispune obećanje, odnosno kada “srede stanje u organizaciji i da svima koji dođu na stadion bude ugodno”. Pritom je mislio upravo na govor mržnje i uzvike poput onog “Za dom – spremni”. E, tada se Šimunić valjda osjetio prozvanim i pozvanim uključiti u javnu raspravu.
“Zašto je vama predsjedniče Republike Hrvatske neugodno doći na stadion?

Je li to zbog domoljubnih pozdrava “U boj, u boj” i “Za dom” ili vam je neugodno zbog paljenja hrvatske zastave u prisustvu, sad već bivšeg, ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića? Je li i on slao krivu poruku svojim dolaskom na utakmicu Srbija-Hrvatska u Beogradu 6.9.2013.”, priupitao je Šimunić predsjednika. Pa ga prozvao i zato što nije reagirao na “incidente u Vukovaru za vrijeme europskog košarkaškog prvenstva za juniore i kada je vođa “vukovarskih Grobara”, ali i djelatnik vukovarske policije išarao autobus GNK Dinama”. Još ga je priupitao hoće li regirati na skandiranje srpskih navijača “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata” na utakmici Srbija-Albanija. Sve mu je to spočitao u otvorenom pismu objavljenom na Facebooku. I sve bi ostalo na razini usputnog skandala da Josipović – koji je, ne zaboravimo, usred prilično žive i žustre pretkampanje za novi predsjednički mandat – nije odlučio replicirati Šimuniću. Poručio mu je da “očito ne čita novine i ne gleda televiziju kada postavlja takva pitanja” i podsjetio ga na nenadoknadivu štetu “koju je učinio Hrvatskoj kao državi, našem nogometu, reprezentaciji onim sramotnim ponašanjem na stadionu”.

Isprva sam pomislio isto što je, vjerujem, pomislila i većina: što bî predsjedniku države da se upušta u javno prepucavanje s jednim nogometašem? No, potom mi je postalo jasno da je nogomet ovdje “više od igre”, jedna od emanacija politike. Njezin nastavak drugim sredstvima. Zapravo me ne iznenađuje toliko Josipovićev silazak “na teren” već Šimunićev uspon do svečane lože, tamo gdje ga – ako si ovdašnje društvo predočimo kao pun stadion za vrijeme još jednog “povijesnog” derbija – u poretku stvari najmanje očekivali. Šimunić, pouzdani branič koji će kao onomad u Beogradu za “viši cilj” brutalno faulirati protivnika (Miralema Sulejmanija, naime) svjestan da potom ispada iz igre; igrač zadatka i zapovjednik obrane (Josipović je vrhovni zapovjednik oružanih snaga!) naučen da slijepo provodi trenerove taktičke zamisli odjednom se upušta u solo-dribling preuzimajući mjesto u špici napada. Kao slučajno!

Ono oko čega se verbalno koškaju Šimunić i Josipović prastare su, ali uvijek svježe ideološke rasprave na koje nikako da netko stavi točku i zaključi ih jednom za svagda. Ako se onomad na Maksimiru nakon pobjede nad Islandom iz Šimunićevog grla spontano, nepromišljeno, pa i bedasto izlilo njegovo u dijaspori formatirano domoljublje, moguće da je sada shvatio kako pred kraj igračke karijere, a bez puno izbora u drugim vansportskim sferama, može kapitalizirati svoj herojski imidž kojeg je one večeri zacementirao među domaćom desnicom. Rasprava s Josipovićem nagovještava Šimunićev angažman nakon što objesi kopačke o klin: nova ikona desnice, mobilizator navijačkih masa i “nogometaš s najsupravnijom kralježnicom” – kako ga je ovih dana netko ocrtao na nekom internetskom forumu. Igrač za posebne zadatke koji će na pred skoru kampanju za predsjedničke izbore odigrati “flaster” na Josipoviću kako bi ovaj zabio što više autogolova, dok će predsjednička izabranica izbornika Kovača i njegovih momaka tresti Josipovićevu mrežu. Uh, kakav scenarij!

U tome je, čini se, suština ove naizgled bizarne epizode: duela predsjednika države na zalasku prvog mandata i nogometaša na zalasku karijere: iskoristiti taj prizemni nogometni milje za obračun u visokoj politici. Kada nema rezultata u ekonomiji, kad nema investicija ni reformi, kada nema novih radnih mjesta a kamoli nove društvene pravednosti s kojom je, kao šupljom parolom, Josipović  osvojio prvi mandat, itekako je dobrodošao nogomet s primjesom kvazihistorije.

Negdje je nogomet spektakularni šou, drugdje surovi biznis, a najčešće je šoubiznis. U Hrvatskoj, a i šire na ovim prostorima, nogomet je instrument političke borbe. Ako mislite da pretjerujem i da je polemika Josipovića i Šimunića doista toliko bizarna, okrenite se na drugu stranu pa pogledajte što se zbiva između službenog Beograda i Tirane nakon prekinute kvalifikacijske utakmice Srbije i Albanije u Beogradu! Je li prepucavanje srbijanskog premijera Vučića i albanskog Rame preko Twittera nakon te utakmice išta manje bizarno od ovog “intelektualnog” okršaja Josipović-Šimunić začetog na Facebooku? Ne bih rekao.

Politika i nogomet

Dok se predsjednik Josipović upušta u niškorisnu javnu svađu s isluženim nogometašem, njegova najozbiljnija protukandidatkinja na skorim predsjedničkim izborima, HDZ-ova Kolinda Grabar Kitarović, druži se s hrvatskim nogometnim reprezentativcima. Uoči prošlotjedne kvalifikacijske utakmice Azerbajdžanom u Osijeku bila je na misi u društvu predsjednika HNS-a Šukera, izbornika Nike Kovača i igrača, a u Vukovaru je izvela početni udarac na finalnoj utakmici Memorijalnog turnira Blago Zadro. Nogometaši su uvijek poželjna i upadljiva značka na odijelima domaćih političara. Njihov politički angažman više je od golog marketinga. Sjetimo se samo bliskosti bivšeg hrvatskog selektora Ćire Blaževića i pokojnog predsjednika Tuđmana. Ili kada je aktualni izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač u kampanji uoči parlamentarnih izbora 2007. godine, tada još kao aktivni igrač i kapetan reprezentacije, srčano agitirao u svoje i u ime “svog brata Roberta također” za Sanaderov HDZ. Nije nogomet taj na kojeg se kao parazit zakačila politika. Ovdje je nogomet najčešće sam po sebi politika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera