Bespilotne letjelice i potpuni nadzor

Mnogi zakoni u Sjedinjenim Američkim Državama se krše pod izgovorom zaštite građana i 'rata protiv terorizma'.

SAD, Bespilotne letjelice, Špijuniranje
Postoji najmanje 10.000 zgrada širom SAD-a koje sudjeluju u tekućem nadzoru svih onih koji žive na teritoriji te zemlje [AP]

Piše: Saskia Sassen

Velika priča zakopana u svim komentarima o politici Sjedinjenih Američkih Država o bespilotnim letjelicama je ta da stari algoritam liberalne države više ne važi. Fokusiranje na bespilotne letjelice bi bilo skoro distrakcija da nije velikog broja muškaraca, žena i djece koje su te letjelice pobile u samo nekoliko godina.

Ono na šta bi se trebali usredotočiti jeste dublje stanje koje omogućava politiku korištenja bespilotnih letjelica i još štošta, a to je oštar porast u korištenju izvršne vlasti koja nikom ne odgovara, bez obzira koja stranka se nalazi na vlasti.

Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća su bile svjedoci donošenja zakona koji su tražili od izvršne vlasti da poštuje osnovne principe podjele vlasti i odgovornosti prema građanima. Mnogima su ovim zakonima uskraćene ovlasti i moć.

Tokom mandata Ronalda Reagana, Billa Clintona i posebno u doba dvojca George W. Bush - Dick Cheney, mnogi od tih zakona su prekršeni uz opravdanje vanrednog stanja zbog "rata protiv terorizma".

Fokusiranje na bespilotne letjelice bi bilo skoro distrakcija da nije velikog broja muškaraca, žena i djece koje su te letjelice pobile u samo nekoliko godina.

Ono s čim se sada suočavamo je duboka degradacija liberalne države. Ubistva počinjena bespilotnim letjelicama i nezakonita zatvaranja su na jednom kraju tog spektra degradacije, a porast vlasti, ekonomska razaranja i neodgovornost finansijskog sektora su na drugom kraju spektra.

Masivni aparat za nadzor izgrađen tokom posljednjih 10 godina je domaći kompanjon prekomorskih ubistava bespilotnim letjelicama. To je jedan od ishoda ovog dubokog propadanja liberalne države. Iako se malo zna o jednom ili drugom, znamo dovoljno da prepoznamo potencijal za ogromnu zloupotrebu.

Veliki nadzor

Ono što je poznato jeste da postoji najmanje 10.000 zgrada širom SAD-a, s velikom koncentracijom u Washingtonu, koje sudjeluju u tekućem nadzoru svih onih koji žive na teritoriju SAD-a. Za procese nadzora i antiterorizma je uposleno oko milion profesionalaca s odobrenjem za tajne od najveće važnosti. Jedna od procjena kaže da se svakodnevno prati preko dvije milijarde e-mailova. I tako dalje, u tom maniru.

Osnovna logika koja leži iza takvog sistema nadzora kaže da smo svi mi, kao građani ove zemlje, nadzirani, ili bi mogli biti nadzirani, zbog naše vlastite sigurnosti. To znači da logika ovog sistema tvrdi da bi se u startu trebalo smatrati da smo svi mi osumnjičeni, da bi se omogućila naša sigurnost. Ko smo mi onda kao građani postali, ili u šta smo se pretvorili? Jesmo li mi novi kolonisti?

Za procese nadzora i antiterorizma je uposleno oko milion profesionalaca s odobrenjem za tajne od najveće važnosti.

Izvor te prekomjerene izvršne vlasti je temeljno iskrivljenje u samom srcu liberalne države. Liberalna država nikad nije trebala omogućiti jednake mogućnosti i potpuno priznanje svih članova političke zajednice. Nejednakost je u njenoj srži od svog početka - između vlasnika sredstava za proizvodnju i onih koji su mogli samo sebe kao radnu snagu ponuditi na tržištu.

Ali, čak i tako, takozvano kenezijansko razdoblje, na većini Zapada je dovelo do prosperitetne radničke klase i širenja skromne srednje klase. To je bila djelomična demokratizacija privrede. Ovo se počelo raspadati tokom 1980-ih. Tokom 2000-ih, skoro sve liberalne demokratije su bile u strmom padu, s rastućim nejednakostima, oslabljenim sindikatima, osiromašenjem skromne srednje klase i ogromnim prisvajanjem državnih prihoda od strane gornjeg sloja kompanija i domaćinstava.

Nova faza

Sve ovo se može primijetiti u brojkama popisa stanovništva u SAD-u: 1979. godine jedan posto onih s ostvarenim najvećim prihodima u gradu New Yorku su zaradili 12 posto ukupne zarade svih uposlenih u gradu, što je prihvatljiva nejednakost u kompleksnoj ekonomiji kao što je ekonomija grada New Yorka. (U ovaj udio nisu uračunate prihodi koji nisu ostvareni na osnovu vlastitog rada, kao što su kapitali dobici, nasljedstva...)

Godine 2009. tom jednom procentu onih s najvećim zaradama je pripalo 44 posto ukupne zarade - što je nivo nejednakosti koji ne može biti dobar za ekonomiju grada.

U svom najekstremnijem obliku, ova kombinacija ogromnog nadzora i divljačke nejednakosti možda pokazuje novu fazu u dugoj historiji liberalnih demokratija, onu u kojoj izvršna vlast dolazi do moći djelomično zahvaljujući svojim rastućim međunarodnim aktivnostima.

Ova kombinacija ogromnog nadzora i divljačke nejednakosti možda pokazuje novu fazu u dugoj historiji liberalnih demokratija.

Tokom posljednjih 20 godina, pa i više, ovaj početni internacionalizam je bio angažiran u podržavanju razvoja globalne ekonomije i vođenja "rata protiv terorizma", tako da se u spašavanju velikih banaka ne radi toliko o "povratku jake nacionalističke države" kao što neki misle, već se više radi o korištenju izvršnog nacionalnog zakonodavstva i korištenju državnog novca poreskih obveznika za spašavanje globalnog finansijskog sistema.

Ovo je vrsta internacionalizma. Šteta je što se koristi za ovo. Moguće je da se ove nove internacionalne mogućnosti izvršne vlasti mogu reorijentirati ka mnogo važnijim ciljevima - klimatskim promjenama, globalnoj gladi, globalnom siromaštvu i mnogim drugim ciljevima koji zahtijevaju nove vrste internacionalizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.