Oglasi

Beskonačna krvava igra na Kavkazu

Ukoliko Turska ne pošalje veću vojnu podršku Bakuu, onda će Rusija ponovo uskočiti kao glavni medijator.
Kršćanska Armenija i muslimanski Azerbajdžan vode povijesne bitke oko teritorija za koji i jedni i druge tvrde da su njihova baštinaReuters

U studenom 2019. godine boravio sam desetak dana u Armeniji. Zemlja koja je doživjela nečuvenu demokratsku tranziciju u svibnju 2018. godine izgledala je tada vrlo optimistično. Opozicijski lider Nikol Pashinyan je tada izabran za premijera, nakon nekoliko tjedana masovnih prosvjeda protiv vlade Republikanske stranke, što je izazvalo ostavku dotada beskompromisnog vladara stranke i države Serzha Sargsyana.

Dolaskom Pashinyana na vlast, u Jerevanu je došlo do velikih političkih promjena i novih vanjskopolitičkih pogleda. U razgovoru s nekima od njih u studenom prošle godine, osjećao sam veliki optimizam, govorkalo se o novim skladnim odnosima i s Moskvom, i s Washingtonom, poboljšanim vezama s Europskom Unijom, ali ponajviše i o tajnim razgovorima s Turskom, s kojom Armenija nema nikakvih diplomatskih veza.

Naravno, Pashinyan je dao i nove ideje oko razrješenja statusa Gorskog Karabaha, ili Artsakha, kako ga Armenci zovu, formalno azerbajdžanskog teritorija koji je u rukama Armenaca. Prije nepunih mjesec dana u Zagrebu sam razgovarao s nekim armenskim političarima i diplomatima. U manje od godinu dana srušile su se mnogobrojne nade. Od razgovora s Turskom nema ničega, Rusi svojim prisustvom i dalje štite Armeniju kao svog saveznika, jedina granica gdje nema nikakvih problema jest s Islamskom Republikom Iran, a na pomolu je i sveobuhvatni rat s Azerbajdžanom.

Sporadični sukobi bez prestanka

U rano jutro 27. rujna azerbajdžanske snage su ispalile rakete na vojne i civilne ciljeve po cijelom Gorskom Karabahu, uključujući glavni grad regije Stepanakert. Armenija je izvijestila da je 16 osoba poginulo, a više od 100 je ranjeno. Azerbajdžanski predsjednik Ilham Aliyev je rekao samo da ima žrtava među vojnicima i civilima, a napad Bakua je opravdao kao kontraofenzivu i odgovor na vojne provokacije.

Azerbejdžansko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je 24. rujna popis koraka koje je nazvalo provokativnim, a koje je armenska strana poduzela otkako je premijer Nikol Pashinyan došao na vlast u Armeniji. Sljedeći dan Aliyev je zatražio da Armenija predstavi raspored za kada povući će svoje snage iz Gorskog Karabaha i okolnih teritorija, korak za koji je Baku znao da će Armenci odbiti.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U središtu spora između dviju zemalja je Gorski Karabah, teritorij koji je međunarodno priznat kao dio Azerbajdžana, ali kojeg armenske snage kontroliraju od početka 1990-ih. Azerbajdžan pokušava vratiti kontrolu nad teritorijom, kao i nad nekoliko okolnih regija koje su okupirale armenske snage. Područjem upravlja Republika Artsakh, de facto neovisna država s armenskom etničkom većinom, osnovana na temelju Gorsko-karabaške autonomne oblasti Azerbejdžanske Sovjetske Socijalističke Republike. Azerbajdžan nije vršio političku vlast nad regijom od pojave pokreta Karabah 1988. godine.

Od završetka rata na Gorskom Karabahu 1994. godine, predstavnici vlada Armenije i Azerbajdžana održavaju mirovne pregovore, uz posredovanje OESS-ove skupine iz Minska, o spornom statusu regije. Unatoč tome, sporadični sukobi su se nastavili. Većina međunarodnih rezolucija poziva Armence na obustavu vojne okupacije područja (Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1416 iz 2005. godine i 2085 iz 2016. godine; rezolucije 7/34-P i 10/11-P iz 2007. i 2008. godine. Organizacije islamske konferencije; rezolucija 62/243 Opće skupštine Ujedinjenih naroda iz 2008. godine; rezolucija Europskog parlamenta iz 2010. godine).

Korist Armenije od 'statusa quo'  

U nekoliko navrata su se predsjednici Armenije i Azerbajdžana susreli i razgovarali o ovom teško rješivom problemu, ali uzalud. U travnju 2016. azerbejdžanske i armenske snage ponovno su se sukobile u regiji. Armensko Ministarstvo obrane tvrdilo je da je Azerbajdžan pokrenuo ofenzivu kako bi zauzeo teritorij u regiji. Ovaj Travanjski rat odnio je više od 200 života na obje strane.

Današnje borbe nadovezuju se na međusobne oružane napade u srpnju ove godine, kada je, među ostalima, poginuo i jedan azerbajdžanski general. I dok su drugi sporadični sukobi bili koncentrirani na Gorski Karabah,  novije su se bitke vodile na međunarodnoj granici između Armenije i Azerbajdžana, gdje je posljednjih godina bilo povremene razmjene vatre, ali od 1990-ih nije se vodila ozbiljna borba.

Granica ostaje uglavnom nenadgledana, bez nezavisnih izvora informacija ili provjere. Kada se prekrši prekid vatre, sumnja obično pada na Azerbajdžan, jer Armenija ima malo koristi od narušavanja statusa quo: njezine snage kontroliraju teritorij u središtu sukoba, Gorski Karabah, kao i nekoliko okolnih okruga međunarodno priznatih azerskih teritorija. Ali s obzirom na to da su ljetne borbe započele na granici s Armenijom, a ne na liniji dodira s Karabahom, ta je logika manje primjenjiva: Azerbajdžan ima manje koristi od borbi u samoj Armeniji.

Okidač bi mogla biti nova postaja koju su sagradile armenske oružane snage, što bi Armeniji dalo taktičku prednost na tom području i koje su azerbajdžanske snage pokušale uništiti. S druge strane, Azerbajdžan je možda imao geopolitičke motive za ispitivanje međunarodne granice kako bi testirao ugovorni aranžman koji Armenija ima s Rusijom.

Bitka na više razina

I doista, potrebno je sagledavati ove bitke na dvije, a možda i tri razine. Prva je razina međusobnog armensko-azerbajdžanskog spora oko naslijeđa, povijesne uvjetovanosti i identitetskih protivljenja. Kršćanska Armenija i muslimanski Azerbajdžan vode povijesne bitke oko teritorija za koji i jedni i druge tvrde da su njihova baština. U zalog tome, Armenci su srušili većinu džamija na rubovima Gorskog Karabaha i raselili 600.000 Azera, a Azeri su uništili silinu armenskih križeva (hačkara) u području Nahičevana, koji je dio Azerbajdžana, iako odvojen od matične države uskim područjem koje povezuje Armeniju s Iranom.

Ovaj sukob je dugotrajan i ne nazire mu se kraj osim kroz raskidanje ciklusa nasilja i mržnje, potrebe za pravdom i fantazijama osvete, na koju se umjesto pronalaženja sigurnog prostora i prihvaćanja činjenica, razumijevanja korijena sukoba, te kretanjem prema pomirenju, koristi narativ dobra protiv zla, opravdava se agresija u ime samoobrane, te se ponovno dolazi do nasilne borbe umjesto mogućnosti pomirbe. U tom procesu valja uključiti cijelo društvo, što također ima svoje poteškoće, uslijed kolektivnih narativa i generacijskih učenja u Armeniji i Azerbajdžanu, nestabilnosti vlasti u Jerevanu i autoritarnoj vlasti u Bakuu.

Na višoj razini radi se o regionalnom propitivanju snaga. Armenija je dio Organizacije povelje kolektivne sigurnosti (CSTO), regionalne sigurnosne arhitekture koju je stvorila i vodi Rusija. Ubrzo nakon što su započeli sukobi u ljeto ove godine, iz Jerevana je upućen apel Moskvi da pokrene mehanizme CSTO-a, no organizacija nije intervenirala već je samo izdala priopćenje u kojem se poziva na poštivanje primirja.

Kakvu bi akciju CSTO zapravo mogao poduzeti u ozbiljnom sukobu između Armenije i Azerbejdžana, uvijek je bilo pitanje; organizacija nije uspjela intervenirati kada je druga država članica, Kirgistan, 2010. doživjela ozbiljno nasilje i od tada pati od problema s vjerodostojnošću. No, možda je ta neaktivnost zapravo tihi odgovor Moskve na tzv. Baršunastu revoluciju u Armeniji 2018., kada su u armenskoj politici zasjale i proturuske političke zvijezde, okrenute više suradnji sa Zapadom.

Velike ruske isporuke oružja

Posebno se ovdje ističe uloga Turske. Nakon sukoba u srpnju sudjelovanje Turske postalo je mnogo dublje nego što je bilo prije, s do sada neviđenom ratobornom retorikom iz Ankare. Čini se da Ankara armensko-azerbajdžanski sukob vidi kao još jedno poprište u kojem se mogu ostvariti rastuće vanjskopolitičke ambicije, dok se apelira na nacionalistički, antiarmenski blok u turskoj unutarnjoj politici.

Krajem srpnja, Turska i Azerbajdžan su proveli zajedničke vojne vježbe u Azerbajdžanu, sa zrakoplovima i helikopterima u prvom planu. Potom je sredinom rujna armenski ministar vanjskih poslova Zohrab Mnatsakanyan posjetio Egipat, zemlju koja je u zavadi s Turskom, gdje je izjavio da Turska radi protiv mira i stabilnosti u regiji. Turska je oštro nastupila protiv tih izjava, a među izjavama turskih političara jest i da Kurdistanska radnička partija (PKK) naoružava Armence.

Čini se da Ankara armensko-azerbajdžanski sukob vidi kao još jedno poprište u kojem se mogu ostvariti rastuće vanjskopolitičke ambicije, dok se apelira na nacionalistički, antiarmenski blok u turskoj unutarnjoj politici. Čvršći zagrljaj Turske zauzvrat je Bakuu dao povjerenje da zaoštri stav prema Rusiji, najbližem savezniku Armenije u sukobu, ali koja održava bliske veze s obje zemlje. Azerbajdžan je javno objavio (još uvijek nije potvrdio) izvještaje o velikim ruskim isporukama oružja u Armeniju neposredno nakon borbi, a predsjednik Ilham Aliyev osobno se požalio ruskom kolegi Vladimiru Putinu.

Drugi - također nepotvrđeni - izvještaji objavljeni u provladinom azerbajdžanskom tisku optužili su Gruziju da je srpskim pošiljkama oružja dopustila tranzit preko teritorija na putu prema Armeniji. Bez obzira je li bilo koje od ovih izvještaja točno ili ne, činilo se da je strategija uspostavljanje diplomatskih komplikacija za Armeniju radi opskrbe oružjem.

Pod egidom „dva naroda, jedna nacija“ Ankara nastoji ostvariti vanjskopolitičke dobiti preko Azerbajdžana, a tu se krije i međusobna islamska podrška. U toj podrški, međutim, nedostaje azerbajdžanskim šijitima sličan Iran. Islamska Republika ima značajno azersko stanovništvo (oko 25 posto iranskog stanovništva čine Azeri, a i sam Vrhovni vođa je azerskog porijekla), no istovremeno Teheran ima odlične odnose s Armenijom.

Plitka podrška Turske

Teško je očekivati da će Iran reagirati u ovom sukobu, ali je zasigurno da neće zauzimati strane isključivo na islamskom načelu.

Borbe koje već tri mjeseca traju na Južnom Kavkazu sada imaju potencijal prerastanja u veći sukob. Nekoliko dana nakon što su započeli okršaji ovoga ljeta, u Bakuu je nakon sprovoda vojnog časnika ubijenog u bitci izbila masovna demonstracija bez presedana koja zahtijeva rat. Demonstracije, s desecima tisuća Azerbejdžanaca koji su skandirali proratne parole, iznijele su na otvoreno široko rasprostranjeno nacionalističko, antivladino raspoloženje u zemlji.

Mnogi Azerbajdžanci krive svoju vladu što je puna razgovora kada je u pitanju povratak Karabaha. Azerbajdžanska autoritarna vlada ne podnosi neslaganja, ali je također duboko osjetljiva na javno mnijenje. Srpanjske borbe donijele su i pomak u osjetljivoj geopolitici sukoba. Iako je Turska uvijek bila pristaša Azerbajdžana, ta je podrška bila relativno plitka; Azerbajdžan je i dalje većinu oružja dobio iz Rusije.

Ukoliko Ankara neće poslati veću vojnu podršku Bakuu, a za to zasada nema velikih najava, onda će Rusija ponovno uskočiti kao glavni medijator u beskonačnoj krvavoj igri na Gorskom Karabahu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.