Berza zlata bi uvela red na tržište BiH

Sead Sofić: Porodična tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno i ljubomorno čuva. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Nada Salom

Samo su ulice u starom dijelu Sarajeva u svom nazivu zadržale imena davno zaboravljenih zanata. A prvi se pominju u najstarijem poznatom katastarskom defteru iz 1489. godine: kovači, sabljari, čizmari, sarači, čebedžije, halači, pa mesari, pekari, buzadžije…

Kasnije će se pojaviti nalbanti, nalčadžije, bravari, dunđeri, dogramadžije, aščije, mutabdžije, kazandžije, ćurčije, papudžije, sarači, zildžije, pa zvonari, kantardžije, sahadžije, jorgandžije, abadžije, češljari…

Na ruci Angeline Jolie

„Znamo li cijeniti istinsko blago. Naše blago. 14 od ukupno 4 miliona predmeta koje za nas, i za one koji će tek doći čuva Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Kad ga nosimo, malo nam je bliže“, bilježi Sofić uz replike nakita nastalog od 4. stoljeća prije nove ere do 12, 14, 19. stoljeća.

Kaže kako je u početku išao na najinteresantnije komade koji se mogu danas nositi. Da ne budu preteški, da ne budu preskupi, „jer tu ima komada koji bi koštali basnoslovno“; te da je to lijepi nakit sa područja cijele BiH.

„Nisam išao samo na Sarajevo, već i na Prijedor, Livno, Banja Luku, Ljubuški.. BiH je moja država i ja je volim, i borim se za nju na ovaj način, promoviram je… Dabogda nas bilo više! Svima bi nam bilo bolje“, kaže, ističući saradnju sa prijateljima, ljudima sa kojima ima iste ili slične ideje, i čija je „zajednička misao promocija naše kulture“, među kojima je posebno Miro Purivatra, „sa Sarajevo Film Festivalom, najvećim brendom u BiH, slagao se neko s tim ili ne“.
Prva izložba ovog nakita se pripremala od oktobra 2008. do maja 2009. Uz svakodnevni posao odvajali su vrijeme za izradu novih komada. „Moj brat Senad, koji je vrhunski majstor, zaslužan je da se moja ideja sprovela u djelo. Svaki od ovih komada morao je da ručno napravi, da pronikne u način na koji je napravljen…“

Danas „belenzuke“, prsten kralja Tvrtka, dugmad za košulje sa replikom Tvrtkovog novca, naušnice iz 14. stoljeća… nose i mnoge slavne ličnosti, među kojima su Mickey Rourke, Gillian Anderson, kraljica Rania, Sharlota Rampling, Angelina Jolie, Brad Pitt… I priznanje SFF-a Srce Sarajeva, po ideji Agnes B, izlazi iz radione Sofić. Uz nakit i drugi predmeti, poput srednjevjekovnog bosanskog novca, često se kao zvanični pokloni u ime države BiH predaju šefovima drugih država, kao i njihovim zvaničnicima.

Ko je čuo za Baščaršiju, zna i danas za Kujundžiluk i Zlatarsku ulicu. I pored službenog naziva, Gazi Husrev-begova ulica, zbog brojnih zlatarskih radnji u njoj, u narodu je bila i ostala zlatarska. Na broju 39 nalazi se zlatarsko-juvelirska radnja Sofić.

Almasli grana za pokazivanje

Priču o višedecenijskoj porodičnoj tradiciji Sead Sofić počet će kazivanjem o nani Behiji Sofić, sestri Hajrudina Novalije, „u to doba uz Kenana Zlatara i Abdulaha Kasumagića, vodećeg zlatara“. Nana Behija je i sama savladala filigransko umijeće u izradi belenzuka, narukvica, naušnica, broševa, privjesaka, teperluka (ukrasi za ženske kape), pafti (kopče za pojas)…

„Nakit se radio po ‘dizajnu’ majstora. Pravljen je isključivo nakit ručne izrade, koji je, ustvari, i najljepši. To su najljepši primjerci dijamantnog nakita, poznate almasli grane, koje su se radile za specijalne prigode. Oni koji su to sebi mogli priuštiti, donosili su materijal, zlato, šorvan i slično, nabavljalo bi se dijamantno kamenje i onda se po veličini tog kamena ‘dizajniralo’. Almas je dragi kamen koji je brušen, dijamant obrađen sa tri, četiri… do osam ploha, dok današnja industrijska obrada dozvoljava mnogo više i daje jedan sasvim drugi izgled tom kamenu…“

• Može li se danas nabaviti/napraviti almasli grana?

„Danas se više ne traži. To je porodična tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno i ljubomorno čuva. Prije su žene almasli grane nosile prilikom svečanosti, mevluda tehvida, ili vjenčanja… Pričamo o kasnim tridesetim godinama prošlog stoljeća i familijama koje imaju  tradiciju izrade nakita. U sklopu naše kuće je bila jedna mala radiona gdje smo moj brat i naši rođaci učili zanat od malih nogu. Dodavali, prenosili, odnosili popravke u radnju. I kako smo odrastali, tako smo sve više zavoljeli taj posao kojim se i danas bavimo“, kaže Sead Sofić, uz napomenu da su svi fakultetski obrazovani (inženjeri građevine, stomatolozi, ekonomisti…).

Ljubav prema ovom poslu  je prevladala, tako da Sead i njegov brat Senad danas vode radionu u kojoj je zaposleno nekoliko mladih ljudi.

• Iako je zlatarski zanat kod nas najočuvaniji, kad se prođe ovom vašom ulicom po sve brojnijim i sve većim natpisima, ima se utisak da zlatari samo otkupljuju zlato, srebro, platinu, a i da je među nakitom najviše serijskog, a najmanje ručno rađenog?

„Još  ga familije koje sam na početku spomenuo rade, ali došlo je i do ekspanzije ovog drugog nakita. Uz to, posljednjih 4-5 godina, ako ne i sedam godina, došlo je do velikog skoka cijena i to je razlog zašto se sve više otkupljuju plemeniti metali. Cijene stalno rastu! Na primjer, zlato se godinama držalo na cijeni 285 do 300 dolara po unci (31, 1 gram čistog zlata). Danas je ta cijena  oko 1.800 dolara. Srebro se kretalo oko 160 dolara za kilogram, danas oko 830 dolara. Ogromne su to razlike koje su dovele do toga da se zlatarske radnje nisu bavile proizvodnjom i nisu pružale zlatarske usluge. U posljednje vrijeme zlatari se sve više vraćaju svom poslu, iako ima dosta istog nakita, ima i onih koji pružaju usluge održavanja i čišćenja, a ostali su i oni koji se i dalje drže ručne izrade sopstvenog nakita.“

Žara i konzerva za prsten

• Je li, kao što se kaže, sigurnost u zlatu. Da li biste umjesto u nešto drugo, ulagali u zlato?

„Nisam broker. Zlato uvijek ima svoju cijenu, ali, pokazalo se da u ratu u Sarajevu nije pomoglo. Jedino onome ko je izašao i sa sobom uspio iznijeti zlato, jer je vani i dalje imalo cijenu. Ovdje je ni zlato, ni novac nisu imali. Šta ste mogli kupiti? Za vrijedan prsten žare ili konzervu!
Sada je enormno visoka berzovna vrijednost zlata. Nažalost, mi u BiH nemamo berzu zlata i srebra, dok je svi u Evropi imaju. Vi u Hrvatskoj ili Sloveniji možete slobodno kupiti pločicu zlata. To je kod nas nemoguće, ni banke, niti institucije za tako šta ne postoje. Mislim da bi se uvođenjem berze zlata – kad kažem zlata, mislim na plemenite materijale – uveo red na tržištu. Ovako su neravnopravni uslovi, neko otkupljuje po jednoj, a neko po drugoj cijeni. U manjim sredinama po znatno nižim cijenama od realne i stvarne vrijednosti.“

• Znači li to da i zlatari „kupuju“ zlato na ulici, pijačnoj tezgi?

„Ponavljam, mi nismo zakonom regulisali otkup zlata. Znači mi kao zlatari, filigrani, ljudi koji rade sa plemenitim metalima, koji imaju svoje radnje, mi smo primorani da otkupljujemo zlato s ulice, jer ne postoji drugi način.“

Lični podaci pri kupovini

• A šta ako je to ukradeno zlato? Nerijetko se događa da vam usred dana na ulici neko otrgne lančić sa vrata i proda ga onom ko otkupljuje zlato?

„Kad vi donesete svoje lomljeno zlato, dukatić, zubno zlato, ja ću ga izvagati, uzeti podatke iz vaše lične karte. Svi smo se morali i istrenirati da prepoznamo da li ste vi možda lopov, a što nije uvijek moguće. Ja sam  prošle godine otkupio zlato od momka koji ničim nije odavao da se radi o nepoštenoj osobi. Naprotiv! Ali, nakon 3,4 dana policija ga je uhapsila u Višegradu i i ja sam bio pozvan na suđenje. Nije bila velika količina zlata u pitanju, ali je sreća da sam imao otkupni list kojim sam dokazao da sam kupio, platio, ali otkud sam mogao znati da se radi o lopovu, i to diplomiranom psihologu! Za nas, koji se bavimo zlatarskom proizvodnjom, a ima nekoliko manjih pogona i u Sarajevu, hendikep je što nismo u mogućnosti da nabavljamo repromaterijal kao sav ostali normalan svijet. Da je BiH članica EU, to bi sve bilo davno regulisano. Ovako, ja sam sad spriječen da radim seriju, da odem, recimo, na sajam u Italiju i ponudim ovaj svoj nakit, jer ne mogu materijalno odgovoriti na te zahtjeve. Ako bi mi oni slali zlato kao repromaterijal, on bi morao preći granice, pa bi zbog raznih taksi jedan prsten koštao i do 80 posto skuplje. To su stvari o kojima razgovaram, ali ovdje niko ne vodi računa o tome, jer očito nije nikome drugom interesantno.“

• Ono što je nesporno interesantno jeste vaša kolekcija starog nakita. Radi se o replikama iz riznice Zemaljskog muzeja BiH. Kako ste došli na ideju da ponudite ove jedinstvene primjerke koji sjedinjuju i staro, i novo, i buduće?

„Brat Senad i ja smo poslije rata krenuli u proizvodnju nakita po sopstvenom dizajnu, od bijelog zlata. Pa smo širili malo po malo radionu, zapošljavali nove ljude. Nastajale su nove ideje i novi proizvodi, a da bismo odgovorili na sve veće zahtjeve za autentičnim suvenirima, počeli smo izrađivati zvekire, sebilje, banjalučku tvrđavu, mostarski most, višegradsku ćupriju… objekte sa UNICEF-ove liste. Ustvari, ono što predstavlja našu kulturno-istorijsku baštinu. Tako sam došao na ideju da napravimo replike starog bosanskog novca, zato što većina stranaca nastanak Bosne poistovjećuje sa Dejtonskim sporazumom, a naša zemlja ima hiljadugodišnju tradiciju. Onda sam za jedan tender, prije sedam-osam godina, na kom je Parlamentarna skupština tražila neki adekvatan poklon, a da ne bude skup, ponudio repliku Povelje Kulina bana (1189.g.). Išao sam na to da se uradi u malo luksuznijem izdanju, sa kožom, sa prevodom na engleski, sa transkriptom, da ljudi mogu razumjeti. To je bila prekretnica u razmišljanju. Pa sam krenuo da se bavim novcem bosanskih kraljeva, napravio sam replike uz pomoć literature do koje sam došao, da bih se sa prijateljicom, profesoricom engleskog jezika, dr. Amirom Sadiković, izuzetno kreativnom osobom, obratio direktoru Zemaljskog muzeja. Zašto ne bismo sarađivali, zašto ne bismo pomogli Muzeju (od svakog prodanog primjerka ovog nakita 25 posto ide Muzeju); zašto ne bismo ljudima uz davanje certifikata o originalnosti replike objasnili da mogu otići u Muzej? Jer, teško je kad se krovna kuća kulture u BiH zatvara. To je poražavajuće! Šta mogu očekivati mali ako kuća, koja čuva najveći dio naše tradicije, istorije i kulture, zatvara vrata za javnost! To je nešto što se ne bi smjelo desiti. Radeći s njima saznao sam da mjesecima ne dobijaju plate, da ne mogu ovjeriti knjižice da odu doktoru… Muzej, koji je izgrađen 1913. godine, ustvari ima u svom sastavu četiri muzeja, i po sistematizaciji trebalo bi da u njima radi 168 ljudi raznih profila. A svelo se na šezdesetak, što je minimum ispod kojeg ne mogu dalje. Uz pomoć SIDE, švedske organizacije, uspjeli smo otvoriti suvenirnicu, ali Muzej je pred zatvaranjem!“

• Našli ste se i pred „zatvorenim vratima“ Srednje škole primijenjenih umjetnosti?

„Još se nadam da će se ‘otvoriti’. Obratio sam se direktoru i zamolio ga da odredi dvoje nadarenih učenika, ili onih kojima treba pomoći, na praksu i stipendiju u našu radionu. Da vidimo, i mi i oni, da li mogu odgovoriti zahtjevima filigrana. Željeli smo da škola odabere učenike kojima bismo kasnije ponudili i stalni posao. Dobili smo odgovor: Odlično! I… ništa!?“

Izvor: Al Jazeera