Behaudin Selmanović, velikan bh. slikarstva

Piše: Saida Mustajbegović

Prvi naučni skup, o jednom od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara Behaudinu Selmanoviću Selmanu (Pljevlja, 1915. – Sarajevo, 1972.), održan je povodom stogodišnjice njegovog rođenja u Bošnjačkom institutu. Značajno je istaći da su tim povodom u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine i Bošnjačkom institutu organizirane izložbe većine Selmanovih slika gdje je većina slika ovog umjetnika za koje se znaju vlasnici. S obzirom na ornamentiku koja dominira na njegovim djelima, značajno je istaći da ona “čuvaju” renesansu i barok ovdašnje umjetnosti koja je bila “na” ili “u” predmetima svakodnevno korištenim u bosanskim kućama (tkanje, vez, drvorez izd.).

Ko je bio Selmanović? Samozatajan i povučen, smatra se jedinstvenim jer je na svojim platnima uspio spojiti elemente zapadne umjetnosti (poput francuskih umjetnika Matisaa i Cézanna) i istočne (poput minijature iz prezijske umjetnosti); karakterističan je i zbog boja koje je sam pravio izučavajući tehnike starih majstora – uglavnom francuskih, koje ni nakon pola decenije nisu izgubile na intezitetu.

Njegovo plošno, dvodimenzijalno slikarstvo, nema direktnih sljedbenika u bosanskohercegovačkom slikarstvu, ali u užem smislu neki stručnjaci ocjenjuju da ni on nije sljedbenik nekog osobitog slikarskog stila.

“Praznina ili tišina, kako bi se drugačije moglo prepoznati jedna od karakteristika Selmanovićeve umjetnosti, jeste ono što mi danas gledamo kao jednu od pozitivnih karakteristika u njegovom djelu. To je ono na čemu se temelji moderna umjetnost. Ali stratezi socijalističkog realizma i režimske kritike, vrlo opsesivne stvarnosti u tome su vidjeli samo negativno”, kazao je historičar umjetnosti Zvonko Maković, naglašavajući da se Selman bavio čistom umjetnošću.

Školovanje na zagrebačkoj Akademiji

Selmanović se školovao na zagrebačkoj Akademiji u periodu 1937. – 1943. godine. Prošao je kroz slikarske škole Krste Hegedušića, Joze Kljakovića i Marina Tartaglie, inače velikana hrvatskog slikarstva. “Od ovog posljednjeg, kod kojeg je bio i na specijalki, upamtio je najviše pouka, od kojih se one, da uvijek treba slikati pred motivom, držao cijelog života”, napisali su kustosi Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.

Ono što nije zapisano, a još prepričavaju rijetke osobe koje su ga poznavale kao i njegovu porodicu, jeste žrtva koju je begovska pljevljanska porodica Selmanović dala kako bi iškolovana Behaudina. Nepoznanica je kada se Selman po prvi put susreo sa slikarstvom.

No, njegov talenat otkrili su zagrebački profesori kada je otišao da upiše arhitekturu, ali je polagao i prijemni na slikarstvu. Kasnije je sreo profesora koji ga ja na Akademiji testirao i koji ga je provokativno upitao kada je čuo da se ipak opredijelio za arhitekturu: “Zar si kukavica?” S obzirom da je bio religiozan, Selman se obratio tadašnjoj ulemi za savjet. Odgovor se može razlučiti iz činjenice da je upravo slikarstvu posvetio život.

“Nekad su znali jesti šljive sa hljebom da bi njega školovali, što govori da su itekako bili svjesni značaja tog čina”, kazao je jedan od prijatelja porodice.

Treba uzeti u obzir i historijski kontekst: u to vrijeme nije bilo muslimana na ovim prostorima koji su se školovali na likovnim akademijama. Historičar umjetnosti Irfan Hošić kaže da ‘prvom fazom’ moderne u Bosni i Hercegovini došlo posredstvom stranaca-umjetnika kao što su Leo Arndt, Ewald Arndt Tscheplin, Ivana Kobilca i Maximilian Liebenwein u okviru udruženja Sarajevoer Maler Club, dok je ‘stvarna’ bosanskohercegovačka moderna pokrenuta tek krajem prve decenije 20. vijeka, povratkom naših umjetnika sa studija iz inostranstva – Karlo Mijić, Petar Šain iz Minhena, Lazar Drljača, Gabrijel Jurkić, Atanasije Popović, Adela Ber i Lujza Kuzmić iz Beča, Pero Popović, Todor Švrakić, Branko Radulović iz Praga i Jovan Bijelić i Petar Tješić iz Krakova.

Pomenuti animozitet unutar muslimanskog kulturalnog korpusa u Bosni i Hercegovini vidljiv je po nacionalnoj strukturi umjetnika naše ‘stvarne’ moderne.

Neuklopljen u ideološke vizure vremena

Pa ipak neuklopljen u ideološke vizure tog vremena Selmanović se povukao u samoću, odrekao sigurnih primanja (rijetko školovan radio je nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata u Prosvjeti), često svoja djela uništavao je u loncu – otkuhavajući platna da bi na njima ponovno slikao.

Kada su se odlučili na organizaciju naučnog skupa, u Bošnjačkom institutu suočili su sa nekoliko problema – malo je ljudi koji su poznavali Selmanov rad i koji o njemu mogu govoriti, monografija nikad nije urađena, slike – dobar dio njih – nisu decenijama čišćene i restaurirane ali ni izlagane u javnosti…

Restaurator Sanjin Lugić, uprkos činjenici da je slušao urbane legende o Selmanovićevoj boji bio je iznenađen njenim intezitetom i svježinom nakon čišćenja. Iznenadilo ga je da na njima nema krakelura (sitne mreže pukotina u boji) karakterističnim za slike stare posla stoljeća.

Za života Selman je imao dvije samostalne izložbe, a sudjelovao je kolektivnim koje su organizirane uglavnom mimo Bosne i Hercegovine. Historičar umjetnosti Irfan Hošić na navedenom skupu istakao je: “Među prvima se našao na udaru kritike jer se nije uklapao u obrasce socijalističkog realizma. Već 1949. godine bio je među odbijenima na VII izložbi likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, čime je de facto krčio nove staze u pravcu umjetničkog osamostaljenja u vremenu ideološki impregnirane umjetnosti. Njegovao je ‘drugačiji’ likovni izraz od onog koji je u tom trenutku bio politički ili tržišno poželjan”.

Iz Bošnjačkog instituta pak kažu da je iza Selmanovića ostalo monumentalno umjetničko djelo koje, osim velike retrospektivne izložbe koju je uradila historičarka umjetnosti Meliha Husedžinović 1986., i nekoliko manjih predstavljanja, javnost nije imala priliku vidjeti.

Stoga je značajno što  su u sklopu naučnog skupa prestavili njegova djela nakon trideset godina, a neka i po prvi put. To su djela u vlasništvu Selmanovićevog bratića Abdulmedžida. Dio izložbe koji će biti postavljen u Umjetničkoj galeriji će biti slike u vlasništvu Umjetničke galerije BiH, muzeja, galerija i samostana iz BiH (Muzej Sarajeva, Muzej grada Zenice, Međunarodna galerija portreta Tuzla, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci, Franjevački samostan sv. Anto u Sarajevu i Založba kralja Tomislava iz Čapljine), te Meliha Husedžinović.

“Njegov stvaralački opus trebao bi da se nađe na listi zaštićenih nacionalnih spomenika pokretne kulturne baštine BiH, kao jedinstven primjer čiste likovnosti i slobodnog i studioznog umjetničkog istraživanja i izražavanja u vrijeme dominacije socijalnog realizma i zadanih normi i sadržaja nametnutih od strane vladajućih struktura”, napisala je u tekstu povodom stogodišnjice rođenja Selmanovića, historičarka umjetnosti Bošnjačkog instituta Merima Memić.

Podsjetila je da je Selmanović ostao dosljedan sam sebi uprkos činjenici da ga je likovna kritika u BiH nazivala ‘dekadentnim slikarem’, a njegova djela okarakterisala kao modernistički kič. “Njegovo djelo je izvanredan primjer saživljavanja raznorodnosti u jednoj kompaktnoj i harmoničnoj sintezi osnovnih likovnih elemenata, kao što su linija i boja”, istakla je Memićka.

‘Blistava jednostavnost’

Slikar Edo Numankadić, u dokumentarcu “Blistava jednostavnost Behaudina Selmanovića”, koju je svojevremeno Ivan Kordić uradio za TVSA, prisjetio se njegovih posjeta ovom velikanu u radnom prostoru. Opisao je Selmanovića kao jednog veliko usamljenika ali i profesionalca koji se svojoj umjetnosti u potpunosti predavao.

Drugujući sa Edom Numankadićem često mu je znao govoriti da je velika zabluda “ova tamna gama prisutna na paletama slikara starije i mlađe generacije. Tako joj uporno daju patetičnu dimenziju tragičnog i tamnog vilajeta.” 

A on je u Bosni vidio toplinu pejzaža, kitnjasto šarenilo bosanskih bašči, nostalgiju narodne poezije. Edo Numankadić u navedenom dokumentarcu objašnjava da kada je Selman pred smrt, dobio neki časopis iz Pariza u kojem su bile reprodukcije Matissove prokomentirao je: “Meni kažu da sam matissovac a pogledaj… Ne shvataju da je Matiss išao na Magrib da otkrije svjetlost, da otkrije boju. A ja to sve nosim u sebi”.

Affan Ramić 1973. godine na posthumnoj izložbi Behaudina Selmanovića na Slovu Gorčina, između ostalog kazao je: “Behaudin je bio fasadno opori razgovrno škrt i tvrd, ali je zaista bio izgubljen, čudesno i divno izgubljen u svojoj opsesiji, svojoj umjetnosti, suzdržanoj, rafiniranoj paleti, svome traženju neobičnog neba, istočnjačke forme ibrika, njegovog bakrenog zvuka i šare na zidu obične stambene sobe.”

“Smatramo važnim da što se o Selmanovićevoj umjetnosti po prvi put progovorilo na javnom skupu, na kojem su učestvovati stručnjaci i kulturni djelatnici iz zemlje i inostranstva. I treća komponenta programa je studentska konferencija i izložba, čije će se aktivnosti realizirati dijelom u ovoj, a dijelom u idućoj godini. Namjera nam je da se studenti upoznaju bolje sa Selmanovićevim djelom, da ih inspirira i potakne na daljnja istraživanja, analize, interpretacije, te da svoj kreativni izraz predstave na studentskoj konferenciji u februaru 2016. godine. Zbornik radova i katalog ćemo izdati u postprodukciji, sa namjerom da dosadašnji objavljeni radovi i eseji, kao i radovi iz ovog zbornika budu podloga za monografiju o Behaudinu Selmanoviću, koju je ovakav umjetnik već odavno trebao i morao imati”, kazala je  direktorica Bošnjačkog instituta Amina Rizvanbegović Džuvić.

Izvor: Al Jazeera