Bećiragić: Delibašića volim iako me je istjerao iz reprezentacije

Imao sam u svom karakteru određenih anomalija, nisu mi dozvoljavale da budem još bolji igrač nego što sam bio, kaže Bećiragić (Al Jazeera)

Adis Bećiragić je bivši košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine. Godinama jedan od najvažnijih igrača u timu koji je vodio rahmetli Sabit Hadžić. Sa Avdićem, Markovićem, Firićem, Alihodžićem, činio je okosnicu nacionalnog tima koja je devedesetih godina propustila samo jedno Evropsko prvenstvo, ono u Grčkoj 1995.

Košarkom se počeo baviti u Bosni.

“Volio sam nogomet. Jednom sam izašao na teren i veliko mi je izgledalo. Vidio da to nije za mene. Rekao sam babi, hoću košarku. Ozbiljnu košarku sam počeo igrati u Bosni 6. septembra 1982. U osnovnoj školi Petar Dokić na Čengić vili u Pionirima Bosni. Već 36 godina sam na košarkaškom terenu.”

I Predrag Danilović je bio tu…

“To je sve ista generacija. Vodio nas je Mladen Maksa Ostojić. Nema nigdje na svijetu da iz jedne generacije izađe toliki broj košarkaša. To je nemoguće!  Dževad Alihodžić, Nenad Marković, Gordan Firić, Emir Halimić, Predrag Danilović, Adis Bećiragić… Svi smo igrali na vrhunskom nivou.  To nije normalno koliko je bio kvalitetan rad prije svega u Bosni, ali i dobra selekcija igrača. Kad sam počeo trenirati mlade igrače, shvatio sam koliko je Mladen Ostojić dobro radio. Sad kad izvučeš jednog igrača iz generacije, to je premija. Mi smo tada svi bili igrači i zato treba čestitati Mladenu Ostojiću.”

Utakmica protiv Jugoplastike

Debi za prvi tim Bosne urezao se u sjećanje. Prve poene postigao je kasnijem trostrukom evropskom prvaku.

“Da, itekako pamtim taj dan, sa 16 godina u velikoj dvorani Skenderija na utakmici protiv Jugoplastike dao sam svoj prvi koš. Bila je to 1985. godina. Trener ekipe je bio Mladen Ostojić. Draško Prodanović je bio prije njega, a onda je Makso preuzeo ekipu i uzeo me iz juniora. Među prvima sam iz te generacije. Dževada Alihodžića ne računam, jer je on prije svih nas bio u prvom timu. Onda su redom ulazili Neno Marković, pa Emir Halimić, Firić…”

Talenat je prepoznat. Volio je i raditi, ali je period sazrijevanja bio težak.

“Kad je Ostojić otišao iz Bosne, sa 18 godina sam igrao na dvojnu licencu u Košarkaškom klubu Sarajevo. Trenirao sam i sa jednim i sa drugima, ali sam igrao za Sarajevo. Došlo je vrijeme da idem u vojsku. U to vrijeme na  mjestu playmakera u Bosni su bili Zdravko Radulović, Radenko Dobraš  i ja, kao treći i najmlađi. Za mene nije bilo prostora tada u timu, pa sam otišao kod rahmetli Mirze Delibašića i rekao mu da hoću da idem negdje gdje ću igrati košarku, jer vidim da nema mjesta. Mirza je shvatio i rekao da idem. U međuvremenu sam upisao Mašinski fakultet, položio prijemni.  Sjećam se da sam bio ponosan na sebe jer sam bio baš dobar, položio sam matematiku bez problema. Onda sam otišao u JNA u Mostar i nakon godinu dana vratio se kući. I onda je Mladen Ostojić postao trener Željezničara. Za njega je moja karijera itekako vezana. Rekao mi je, “ne moraš svaki dan trenirati, budi na fakultetu, ali dođi nekad na trening i igraj utakmice”. I ja sam pristao. Ponovo sam počeo igrati i postao sam najbolji playmaker u Drugoj ligi. Opet su me zvali iz Bosne da se vratim, jer je Zdravko Radulović otišao u Cibonu. Radenko Dobraš je otišao u Ameriku, a ja sam postao prvi playmaker Bosne.”

Na utakmici protiv Zadra se teško povrijedio. Operacija koljena izbacila ga je iz tračnica…

“Bosna je dovela Gavrila Pajovića iz Crne Gore. Doveo ga je trener Miodrag Baletić, a ja sam se preselio u Čelik iz Zenice. Igrao sam tamo nekoliko mjeseci. Onda sam došao za Bajram kući u Sarajevo i tu sam dočekao rat.”

Ratno Sarajevo

Mogao je napustiti rodni grad zajedno sa sestrom. Sredili su mu prijatelji da ide u Niš, avionom preko Dječije ambasade, ali nije želio da ode.

“Niko nije znao šta će biti. Mislili smo da neće rat potrajati. Postao sam vojnik Armije BiH. U junu sam regrutovan u sportsku četu, a onda sam bio u Prvoj motorizovanoj brigadi na Marijin Dvoru u vojnoj policiji. Godinu dana sam proveo u ratnom Sarajevu. Iako je bilo teško, počeli smo pomalo trenirati. Počelo se pričati da bi mogli izaći iz države i igrati Evropsko prvenstvo 1993. Okupljali smo se Samir Selesković, Firić, Ilijas Mašnić… Samir Avdić je bio na Poljinama, on je bio pravi vojnik. Trenirali smo u Osnovnoj školi ‘Isak Samokovlija’. Početkom aprila izašli smo iz Sarajeva zajedno sa  selektorom Mirzom Delibašićem. Onda su nam se priključili rahmetli Sabahudin Dino Bilalović, Emir Mutapčić, Mario Primorac. Pripremali smo se dva mjeseca, a onda smo otišli na Evropsko prvenstvo.”

Eurobasket u Njemačkoj još uvijek se pamti kao najbolji rezultat reprezentacije BiH. Rahmetli Dino Bilalović je bio najbolji strijelac turnira. Mi smo igrali bez Dževda Alihodžića, Nenada Markovića, Seje Bukve i Damira Mršića, kojima FIBA nije dozvolila promjenu državljanstva, jer su tada imali hrvatske papire.

“Mislim da smo u četvrtfinalu igrali sa Hrvatskom. Da nije izvršen pritisak na Marija Primorca, jer je on iz Čapljine, pa on nije igrao tu utakmicu, ali je Gordan Firić igrao, iako su njegovi roditelji bili u Hrvatskoj. Mario nije igrao, i jako nam je falio u toj utakmici. Malo nas je bilo i izgubili smo. Da je Mario bio tu, možda bi i dobili Hrvatsku sa pokojnim Draženom. Mi smo na tom prvenstvu igrali neku čudnu košarku. Bili smo jako opasni. Svi su šutirali, sa svih strana smo bili opasni. Bilalović je bio najviši, a dao je najviše trica. Nismo imali klasičnog centra. Imali smo krilne centre koji pucaju sa svih pozicija. Igrali smo modernu košarku, ovo što se sada igra. Niko nas nije mogao čuvati. Interesantno je da taj Eurobasket nisam ni igrao, jer se rahmetli Mirza Delibašić naljutio na mene za vrijeme Mediteranskih igara. Uradio sam neke stvari koje nisam smio da uradim i on mi je zabranio da igram za reprezentaciju. Rekao mi je da me ne može vratiti u Sarajevo, ali da neću igrati na Eurobasketu. I nisam igrao. Sjedio sam sve vrijeme na klupi. Do tada sam igrao 30 minuta. Napravio sam glupost na Mediteranskim igrama i on mi je jedno jutro rekao nakon sastanka “Adise, nećeš igrati više za reprezentaciju”. Mirza rahmetli je bio takav, nikad nije puno pričao. Kratko i jasno. Bio je intelektualac, čudo od čovjeka. Ova država nažalost neće nikad shvatiti kakav je Mirza Delibašić bio. Sjećam se da je Mario Primorac tada rekao “Mirza, ako mu je zadnja utakmica, gdje mu je cvijeće.” Nisam bio ljut. Mirza je uvijek govorio da bi mene volio imati u ekipi koju bi vodio. Znam koliko me volio i cijenio kao igrača. Međutim, tada me je sasjekao.”

Po završetku prvenstva u Njemačkoj nije imao kud. Razmišljao je o povratku u opkoljeno Sarajevo…

“Kad smo završili Eurobasket, krenuli smo nazad, kući. Došli smo do granice Italije i Slovenije. Mi smo već zaratili sa Hrvatima i nismo znali gdje ćemo. Postojala je neka varijanta da se avionom UN-a iz Zagreba vratimo u Sarajevo. Sjedili smo tako negdje na granici između Slovenije i Italije, potpuno izgubljeni, nismo znali gdje ćemo. Odjednom se odnekud pojavio Bogdan Tanjević. Došao je po Mirzu Delibašića, suprugu Slavicu i sina Danku da ih vodi kod sebe u Trst. I vidio je nas igrače ispred autobusa i pitao nas šta radimo. Rekli smo mu da ne znamo gdje ćemo. I onda nas je Boša poveo sa sobom. Pozvao je nekoliko taxija, pa smo se prebacili  do nekog hotela u Trstu gdje smo bili nekoliko dana. Onda nas je prebacio vozom do Venecije. Bili smo Gordan Firić, Samir Selesković, Senad Begović i ja. Ostali smo dvije sedmice tu. Rahmetli Mira Poljo je sve to bila organizovala. Živjeli smo u nekoj vili, imali plaćenu hranu. Mira Poljo mi je sredila angažman u Tursku. Potpisao sam ugovor sa PTT Ankarom. Otišao sam tamo, igrao sam godinu dana, onda sam dobio tursko državljanstvo, pa sam onda postao domaći igrač.”

Strah od grešaka

Karijeru je završio u 31. godini. Kaže da mu je bilo dosadno da nastavi igrati košarku. Čini se da je prerano prestao, ali Adis ne misli tako. Kad se osvrne, ima se čime ponositi.

“Imao sam u svom karakteru određenih anomalija. Nisu mi dozvoljavale da budem još bolji igrač nego što sam bio. Nažalost, imao sam strah od grešaka, ali ne radi sebe lično. Kasnije sam to povezao sa kućnim odgojem. Ja nisam volio da griješim, da ne bi naudio ekipi. Kasnije kad sam ostario, shvatio sam da je to bio moj najveći problem.  Kad god bih pogriješio, bio sam jako ljut na sebe. I onda sam uvijek kočio sebe, da ne bi naudio svojoj ekipi. Nisam trošio lopte onoliko koliko sam mogao, koliko sam imao talenta da trošim. Mislim da nisam iskoristio svoj talenat samo zbog takvog  kućnoog odgoja. Trebam sam biti bezobrazan, da me baš briga šta će biti. Ali sve s mjerom. Ali mi smo i kući, i u Bosni bili tako odgojeni. Recimo, Neno Marković nije mogao to prihvatiti, on je lider, on je tako gazio sve.”

  • Period karijere na koji je posebno ponosan je onaj reprezentativni. Reprezentacija, generacija Marković, Firić, Avdić, Alihodžić… Jeste li mogli više?

“Mislim da smo, ne znam zašto, igrali jako dobro kvalifikacije, ali kada odemona Evropsko prvenstvo, sve bude drugačija… Ne znam, čudno je to, ti turniri. Mora se potrefiti da sve bude dobro ta prva tri dana. Mi smo uvijek na Eurobasketu gubili.  Mislim da smo mogli bolje, a zašto nismo, to ne bih mogao kazati. “

  • Šta posebno pamtite?

“Zapravo najviše pamtim naše glupiranje. Mi smo bili banda, takva banda da to nije normalno (smijeh).  Ali smo zahvaljujući tome što smo bili banda, igrali dobro. Što se tiče utakmica, zaista su one sa Hrvatskom posebne. Ono je bilo posebno. Da čovjek živi da bi doživio takav momenat da mu bude toliko lijepo, kao što je nama bilo lijepo. Nikad prije i nikad poslije nisam doživio takvu emociju. Da izađem na teren i zakucam s dvije ruke na prvom ulazu pod koš, ja koji nisam mogao zakucati, ali tad su proradili neki hormoni za koje nikad nisam znao. To se jednom doživi i nikad više.”

Nakon prvenstva u Njemačkoj, BiH je preskočila ono dvije godine kasnije…

“Nismo igrali Eurobasket 1995. u Grčkoj, jer nismo htjeli igrati pretkvalifikacije sa tadašnjom SR Jugoslavijom u Bugarskoj.”

Željko Obradović nedavno se u jednom intervjuu prisjetio tog događaja, koji je za njega bio emotivan, susreta sa bivšim saigračima, rivalima, sa Mirzom…

“To je malo druga dimenzija, Željko, Mirza… Mi smo tek počeli nešto da gradimo u životu, a oni su već bili zvijezde, pogotovo Mirza… Oni nas nikad ne mogu razumjeti. Nije niko od njih živio pod granatama, bez struje i vode, da vidiš svakog trenutka da ti komšija, brat, sestra ili roditelj može poginuti ili su ginuli. Mi smo imali negativne emocije prema svakom ko nas nije razumio.”

  • Kako je izgledao, recimo, Vaš susret sa Sašom Danilovićem?

“Mi smo se sa Sašom viđali i prije, u Italiji 1993. Saša je naš prijatelj iz djetinjstva. To je drugačiji odnos. Ove druge, iskreno, nisam nešto volio. Meni su oni predstavljali nekog ko je htio da me ubije. Tako sam ja lično osjećao, ako mene pitaš. Bila je tu jedna distanca. Ali sa Sašom nisam mogao biti na distanci, jer smo živjeli zajedno… Nije mi to ostalo u lijepom sjećanju. Taj period mog života, kontakti sa tim drugim stranama.”

‘Nikad nisam volio one koji hoće da nas dijele’

Adis govori iskreno i otvoreno, pa čak i o onim najtežim temama. Ratnim.

“Sa Sašom sam bio izuzetno dobar drug. Bez obzira šta on misli. Ja njega volim i uvijek ću ga voljeti. Međutim, drugi s kojima nikad nisam bio drug, nisam ih mogao voljeti. Nisam mogao protiv sebe. Neko ko je živio u Sarajevu, zna o čemu govorim… Nisam imao toliko široko srce. Nemam ga ni danas. Ne mogu ja to tako ‘bilo pa prošlo’. Boga mi, zna se ko je ovdje ubijao, ko je klao i ko je koga krh'o. Moj odnos prema svemu tome je jasan. Ne mislim o tome ko u šta vjeruje. Govorim o političkoj situaciji. Imale su dvije strane, mi ovdje koji volimo da živimo zajedno onako kako jeste i da nam bude lijepo, i oni koji hoće da nas stave u torove. Hrvati, Bošnjaci, Srbi… Mi smo ovi dobri ljudi, da budemo iste ovdje u jednom toru. Nikad nisam volio one koji hoće da nas dijele, ne volim ni danas, zato što nas je Bog stvorio različite, dao nas je takve, a ti sad hoćeš da kažeš da je neko  bolji jer je drugačiji. To je protiv Boga.”

  • Jeste li nostalgični za tim vremenima? Boša Tanjević jeste…

“Nisam! Prihvatam stvari onakvima kakve jesu i odnosim se prema njima tako da bude ono što treba da bude. Jedina stvar što čovjek treba da uradi jeste da organizuje sebe u datoj situaciji. Bio je rat, mene niko nije pitao. Ja sam igrao lopte na ulici kada su 2. maja prošli tenkovi kroz Valtera Perića, i počeli pucati lijevo-desno. Dakle, rat je, mene niko ne pita. Šta sam mogao biti, onaj koji ubija ljude, ili onaj koji brani čast ljudskoj života bez obzira kako se neko zove. Ja sam izabrao da budem čovjek koji će braniti čast ljudskog života i da svi živimo zajedno, da ne gledamo kako se ko zove. Ovi drugi koji su došli da pucaju po nama, oni su htjeli da se podijelimo kao ovce. Tako da nisam nostalgičan ni za čim. Jedino mi može biti krivo ako sam uradio nešto pogrešno u tom momentu.”

“Znam Bogdana Tanjevića više nego mnogi. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu, jer sam mu bio pomoćnik šest godina. To je gospodin i jedan od najvećih ljudi koje je ovaj grad vidio. Ja imam veliku čast da sjedim s njim, da mogu da uđem u njegovu kuću i da me njegova supruga Jasna voli. Počastio me Bog s poznanstvom lijepih ljudi. On je takvog kova, ja nisam. Ali, uvijek kad ga vidim, ustanem i poljubim ga u ruku. To je poštovanje bez granica.”

U Turskoj je trenutno angažovan kao trener Muratbey Uşak Sportif.

“Prije nekoliko dana sam se sreo sa Željkom Obradovićem. To je veliki trener, dobar čovjek. Nemamo neki odnos, ali mogu da kažem da je on Tito u ovom poslu. Kad mi on pruži ruku, meni je drago. Eto kakav odnos imamo.”

  •  Da li ste znali da ćete biti trener?

“Ja sam uvijek bio trener. Bio sam trener na terenu. Ja sam mogao sve ove ‘bandite’ iz reprezentacije da kontrolišem, a to možda niko ne zna. Ipak je to teško bilo. S jedne strane Avdija, s druge strane Neno, pa Firke, Dževdo koji uvijek hoće nešto… Ja sam uvijek mogao svima i opsovati, da mi niko nije mogao ništa kazati. Imao sam tu karakternu crtu. Mogao sam narediti, kao pravi playmaker. To su karakteristike trenera. Volim da prenosim znanje i umijem da prenosim znanje. Tanjević kad je prvi put s tribina gledao moj trening, prišao mi je i rekao ‘mali, ti si dobar trener’. Ja sam tada trenirao kadete tadašnjeg  Ulkera, a on me gledao, a da ja to nisam znao.”

Šest godina je bio asistent Bogdana Tanjevića u Turskoj.

“Boša je pametan čovjek. On je okupio sve nekadašnje playmakere u Turskoj i učinio ih svojim pomoćnicima. Orhun Ene, Nihad Izić, Levent Topsakal, Adis Bećiragić… Ja sam ostao najduže. Tanjević umije da prepozna talenat, da vidi ko će biti trener. Rad sa Tanjevićem mi je puno pomogao, to se ne može procijeniti. Ja sam imao talenat, ali na to imaju još dvije stvari, rad i znanje. Ja sam kupio znanje, i dan danas ga skupljam gdje god stignem, jer je znanje izgubljeno blago vjernika. Išao sam u Ameriku kod Boba Knighta. Bio sam mjesec dana kod njega, to mi je sredio Haris Mujezinović. Htio sam da vidim kako on radi. Tražio sam znanje na svakom koraku. Bio sam u Ulkeru, pa u Galatasarayu. Jedini sam u historiji turske košarke koji je imao ponude sva četiri najveća kluba u zemlji da budem pomoćni trener, da bi mi se kasnije otvorilo da budem prvi.  Odbio sam sve ponude, jer sam želio odmah da budem prvi trener. Tanjević mi je to nudio u Fenerbahceu, ali sam odbio. Oktay Mahmuti me zvao u Efes, ali sam odbio, kao i Galatasaray i Banvit. Eto, uspio sam da postanem prvi trener. Uvijek sam imao trnovit put, ali to je moja sudbina…”

  • Koji trener je ostavio najveći utisak na Vas?

“Čovjek se rodi talenatovan za nešto. Ako je radan, kad primi informaciju, ako hoće da bude trener, on tu informaciju mora provući kroz svoje srce. Kad to uradi, onda ta informacija zvuči potpuno drugačije. Ja sam puno naučio od Boše Tanjevića, Knighta i drugih. Ja sam bio mjesec kod jednog od najboljih trenera na svijetu Knighta na Texas Tech univerzitetu. Sad kad čovjek dođe tu, očekuje da vidi svemirske brodove. Ali nećeš to vidjeti. Ti ćeš čuti dvije rečenice, koje će tebi promijeniti dimenziju u kojoj živiš. Ja sam vidio jednu ili dvije stvari, koje su mi promjenili život. Tako i Boša Tanjević, on kaže jednu rečenicu i to je to, samo je treba prepoznati. Ljudi trebaju zahvalni kad ti neko pokaže novo, nešto što nisi znao, neke stepenice na drugi sprat, koje nisam do tada znao.”

  • Imate li trenerskih ambicija?

“Ma ne… Moja jedina ambicija je kad umrem, da dobijem knjigu u desnu ruku. Da budem dešnjak, a ne ljevak. Ovo govorim iskreno. Želim da Allah dragi kaže, robe moj. To je moja ambicija.”

  • Kako gledate na stanje u vašem bivšem klubu Bosni?

“Bosna je moja ljubav. Pratim je, znam gdje se nalazi. Ja sam predložio rješenje i započeo akciju, koja nije uspjela, a sve je povezano sa hakom i sa pravom. Bosna je zbog lošeg vođenja , došla u ovu situaciju, to svako treba da zna. Ko je vodio klub u određenom periodu, taj je kriv. Najkritičniji trenutak za Bosnu je bio kad je otjeran trener Mensur Bajramović. Nakon toga Bosna više nije bila Bosna. Ja sam dolazio da gledam utakmice Bosne pred punom dvorano, gdje smo pobjeđivali Partizan, Cibonu sa 30 koševa razlike, a ista ta Cibona nekoliko dana prije u Euroligi dobije npr. Barcelonu. E, takva je bila Bosna sa Mensurom Bajramovićem. Onda se dogodi nešto, što bi rekao Draško Prodanović ‘malo mačku teleća glava’, dogodi se primitivizam kod ljudi, gdje nisu zadovoljni s Mensurom, nego ga smijene i dovedu klub do ovog stanja. Tako je meni izgledalo spolja, možda se neko neće složiti. Ali onaj ko vodi klub je zaslužan i za uspjeh, ali i za neuspjeh. Rješenje je bilo jednostavno: neka svi daju po hiljadu maraka i skupićemo milion. KK Bosna je razlog, pa ja i dan danas zarađujem pare. Ja sam tu počeo, naučio košarku, prije zarađivao i sada zarađujem pare, jer sam naučio košarku u KK Bosni. Osnovna stvar lijepog ponašanja je da nikad ne zaboraviš ko te je čemu naučio. Ja sam sve ovo naučio u Bosni. Taj klub ima pravo da traži nešto od mene. Ja znam da je klub loše vođen, ali ja neću da klub zbog primitivaca nestane. Svi ljudi koji su prošli kroz ovaj klub, nek daju po hiljadu maraka, skupili bi dosta novca i riješili dobar dio problema. Ali, to su željeli učiniti samo njih pet. Ostali nisu bili svjesni tog prava. Isto kao kad ti majka traži novac, a ti kažeš da nemaš. Stani malo… Pa da nje nema, ili oca, ne bi ni tebe bilo. Bez obzira kakav je njihov odnos prema tebi. Ali, nažalost nismo uspjeli.”

  • Da li ćete ikad biti selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine?

“Da. Bio bih selektor. Ne sada, jer imam posao, ali nekad… Kad je Mulaomerović postao selektor, bio sam kandidat, ali nisam mogao tada. Kad je Dule Vujošević bio kandidat, ja sam htio. Jer sam tada mogao. Sigurno ću se vratiti da budem selektor. To mi je obaveza. Ne znam kad, ali će biti. To će se desiti, Bog zna kad.”

Izvor: Al Jazeera