Beba silovanja

Uspješna studentica britanskog Univerziteta Salford, gospođica Damon, provukla je prste kroz kosu, malo se nakašljala i osmjehnula se novinarskoj ekipi. Ova buduća pravnica, svojim držanjem niti jedne sekunde ne pokazuje koliko joj je teško. Ima 25 godina, iz sjeveroistočnog Londona je i “pod njenim nogama svijet stoji”. Na koncu konaca, ona je ta koja govori istinu, koja putuje po svijetu i koja je već sada uradila toliko, da ako ćemo pravo, ne mora se više truditi.

I opet, još jednom se nakašljala. Tek da se otjera drhtavicu iz glasa:

“Ja sam beba silovanja. To je ono što sam ja. To je grozan termin, i to su dvije riječi koje nikada ne biste željeli staviti u jednu rečenicu… Ali to je realnost”.

Novinari šute. Čuju se koraci u pozadini. Neko krupno diše. Pitanja nema. Pred ovim riječima nijemo se i bezupitno stoji.

Upoznajte Lejlu Damon, britansku studenticu, djevojku od 25 godina. Upoznajte dijete ratnog Sarajeva. Upoznajte bebu silovanja.

Bojim se da ću udaviti sopstveno dijete

Lejla je rođena je na božićni dan 25. decembra 1992. godine. Majku su joj srpski vojnici silovali u logoru u Foči u proljeće te godine, prije nego je razmjenom stigla u Sarajevo, gdje je rodila Lejlu, kako navodi Eleanor Rose za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN).

Njena majka Safa je tog ljeta zajedno sa desecima Bošnjakinja doživjela najužasnije torture od strane četnika uključujući i sistematska višestruka silovanja. Sada zamislite bijes, mržnju i nepatvorenu odbojnost silovane žene prema neželjenom i prezrenom plodu utrobe svoje. Zamislite taj razdor majčinskog instinkta i gađenja u isto vrijeme.

Da, nezamislivo je. Nedokučivo. Toliko zastrašujuće da je Safa kao posljedicu silovanja i neželjene trudnoće dobila uz PTSP i Parkinsonovu bolest i epilepsiju.

I onda ne čude njene riječi iz 1992. godine kada za svoju bebu kaže da je ne može niti gledati, a kamoli držati u rukama, jer se boji da će je zadaviti. Možete li promisliti o kakvoj se oluji u čovjeku radi?

Uprkos tome, Safa je bila i ostala heroj. Imala je dovoljno razuma da bi bebi obezbijedila doslovno drugu životnu šansu. Dala je djevojčicu na posvajanje.

Bog, sreća ili neko proviđenje, tek mala Lejla je posvojena od strane britanskih novinara. Sian i Dan Damon su djevojčicu uz dozvolu bh. vlasti preko Mađarske prebacili za Englesku. Sian i Dan su Lejlini odistinski roditelji. Njeni anđeli čuvari, ali i ljudi koji su je vaspitali i od nje stvorili ČOVJEKA.

Odrasla je Lejla u velikom bijelom svijetu. Nije naučila bosanski, ali se iznova i iznova interesovala za svoje porijeklo, za svoje korjene. I njeni posvojitelji nisu krili istinu. Ni ko je, ni šta je, niti odakle je, niti kako je došla na ovaj svijet.

Ima jedan trenutak, iz dokumentarca Lejla's Story kada Lejla gleda video snimak svoje biološke majke, koja u koševskoj bolnici kaže: “Samo sam čula da je zaplakalo i rekla sestrama da mi ga ne pokazuju, jer ako mi ga pokažu…”

E u tom momentu, mlada djevojka Lejla koja posmatra sve na ekranu, samo se stresla, udahnula, izdahnula, rekla: “Nisam baš srećna” i naslonila se na rame svog oca-posvojitelja Dana Damonda. Kako li je Lejli bilo u tim sekundama, ne može nebo pojmiti.

Ali, Lejla, to najneželjenije od sve neželjene djece moje zemlje htjela je sve. Htjela je upoznati svoju biološku majku. Htjela je provjeriti ima li u majci još mržnje prema plodu utrobe njene.

Oktobar 2017.

Lejla je nervozno gledala u vrata ispred sebe. Kvaka, mutno zatamnjeno staklo. Sve u izmaglici. Sa ruku joj se okapavao znoj. U svojih 25 godina života nije bila nervoznija. Pocupkivala je. Ne, nije mogla ući. Barem ne prva. Sa druge strane bila je njena istina. Njen uspon ili pad. Njen konačan odgovor i kraj potrage. Njena majka. Safa.

Tu iza tih vrata.

Siam i Dan Damon su prvi ušli u prostoriju, zatim Lejlina prijateljica, i na kraju Lejla.

“Jednostavno sam oklijevala… Onda sam je vidjela, uzela mi je ruku, pa me je zagrlila. To je bio jedan takav trenutak da smo uklonili te barijere koje sam gradila deset godina, otkako sam saznala odakle potičem”, kaže Lejla za N1 prisjećajući se da je dugo sjedila s majkom pokazujući fotografije.

I tako u momentu, dijete je našlo majku, a majka dijete. Dijete je oprostilo majci, a majka prihvatlia dijete koliko god ono neželjeno bilo. Jer, upamtite, nisu djeca kriva!

Lejla se danas čuje sa svojom biološkom majkom. Pomaže joj koliko može. Nakon svega, nakon nezamislive traume u kontaktu su. Ovi mali segmenti jedne ogromne priče, tjeraju nas iz sekunda u sekund da se zapitamo – kako bi mi postupili?

Tjeraju nas na moždana iskakanja. Kako je biti majka, kako je biti kćerka, kako je biti neko sa strane, a kako je biti dio familije? To se naš mozak poigrava i preispituje ponaosob ljudskost, humanost i moralne vrijednosti.

A, kako je zaista biti u koži Lejle, ili Safe, ili posvojitelja Sian i Dana, većina nas, na svu sreću nikada neće saznati.

Možemo samo reći da su i Lejla i Safa životni heroji.

Apendix

Ono što MORAMO znati je da je silovanje zločin. Silovanje se MORA promatrati i tretirati kroz prizmu prevencije nasilja i zločina, a ne kroz nekakve seksualne konotacije. To je zločin koji osim fizičkog i emotivnog konetskta, sa sobom nosi i transgeneracijsku traumu. To je zločin koji se ne smije stigmatizirati, niti gurati pod tepih!

A upravo zbog stigmatizacije mi NE ZNAMO koliko je silovanih žena tokom rata u BiH. Procjene su zastrašujuće i kreću se između 25.000 i 50.000 žena. Promislite samo koliko žena nikada nije niti prijavilo ratna silovanja.

“Moram se pomiriti s tim… Ne kažem da se nekada ne osjećam istrošeno – užasno je govoriti o silovanju, genocidu, nasilju nad ženama… To je tako teško i tako vas potroši… Ali ako neću ja govoriti o tome, ko će?”, kaže Lejla Damon za Balkansku istraživačku mrežu.

“Ja sam beba silovanja. To je ono što sam ja”, kaže opet Lejla Damon.

I ta “beba silovanja” je uradila više od svih nas na otkrivanju istine. Ta “beba silovanja” je izrasla u odličnog čovjeka, koji će svojim znanjem i obrazovanjem pomoći ovoj napaćenoj zemlji više od svih nas.

A šta mi radimo? Kako mi otkrivamo i širimo istinu?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera