Bauk sunitsko-šiitskog sukoba

Napad na jednu od najstarijih šiitskih džamija u Kuvajtu je aktuelizirao problem sektaštva u muslimanskom svijetu (Getty Images)

Piše: Muhamed Jusić

Tokom mog nedavnog boravka u Kuvajtu desio se strašan teroristički napad na šiitsku džamiju Imam Sadik u kojem je ubijeno 27 ljudi, a 227 ranjeno. Napad se desio 26. juna 2015. za vrijeme džume-namaza u centru grada ne tako daleko od moga hotela. Samo noć prije s prijateljem sam prošao pored te džamije. Iako nešto slično nije bilo neočekivano s obzirom da danas nijedna država ne može ustvrditi da je sigurna od terorizma, ovaj napad je došao kao šok za sve Kuvajćane.

Jednostavno, u ovoj mirnoj i prosperitetnoj monarhiji, koja naravno ima brojne političke i društvene izazove, ipak nisu navikli na slične napade kakvi su u njihovom okruženju skoro pa svakodnevnica. Od iračke invazije na Kuvajt nije bilo terorističkih napada sa velikim brojem žrtava.

Posljednji takav napad bio je 1983. kada je prošiitska milicija iz Iraka s navodnim vezama s Iranom izvela bombaški napad u kojem je ubijeno pet, a ranjeno 90 ljudi. U dvijehiljaditim bilo je više napada na strane državljane, nekoliko hapšenja militanata povezanih sa Al- Kaidom, ali ništa ovakvih razmjera.

Tradicionalni centar

Odgovornost za napad je preuzela Islamska država Irak i Levant, tačnije njen ogranak koji se naziva Imaret en-Nedžd ili provincija Nedžd (kao administrativna jedinica hilafeta i ID) koja je objavila i poruku napadača u kojoj objašnjava zašto je izveo napad na ono što on naziva da je „šiitski hram“. Ista organizacija je preuzela i odgovornost za dva napada na šiitske džamije u većinski šiitskim regijama Saudijske Arabije krajem maja ove godine u kojima je ubijeno 26 ljudi. U međuvremenu su zaprijetili da će nastaviti s napadima na šiite u Nedždu, tradicionalnom centru iz kojeg se proširio selefijski pokret, posebno u susjednom Bahreinu s ciljem destabilizacije „nevjerničkih režima i osvete odmetnicima od vjere koji sunite ubijaju u Iraku, Siriji i Jemenu.“

Nešto oko pola sata nakon napada vladar Kuvajta, emir Sabah Al-Ahmad Al-Sabah, koji ima preko osamdeset godina, posjetio je mjesto napada. Kamere su zabilježile njegove suze i to kako je dok su mu govorili da mjesto nije osigurano insistirao da uđe u džamiju uz riječi „hadol ajali“ili „oni su moja porodica“. Ova reakcija vladajuće porodice i način na koji su državni mediji izvještavali, naravno nije slučajna, i  govori o tome koliko su svi bili svjesni o kako opasnom napadu se radi i koji je njegov konačan cilj. Odnosno, kako je malo potrebno da se Kuvajt destabilizuje. Prema nezvaničnim podacima skoro trećina Kuvajćana su šiiti i tenzije su već dugo, na političkom ali i društvenom planu, vrlo visoke. Mnogi šiiti se osjećaju marginaliziranim i obespravljenim dok pozamašan broj sunita u njima vidi tek „petu kolonu iranskog homeinijevskog režima“ koji želi da destabilizuje region i izvozom „islamske revolucije“ proširi svoj utjecaj. Ne treba tu zaboraviti ni historijsku netrpeljivost između Arapa i Perzijanaca koja se lahko instrumentalizira i koja sve šiite Arape želi prikazati kao sluge Fursa ili Perzije.

Nije malo onih koji su nakon napada ustvrdili da od ovakvog razvoja događaja korist može imati samo ISIL i Iran. ISIL koji je u tim danima želio da skrene pažnju sa svojih gubitaka na Sjeveru Sirije na granici sa Turskom i koji želi da po modelu Iraka i Sirije kroz unutarmuslimanske sukobe oslabi centralnu vlast, stvori anarhiju koju će onda popuniti svojim modelom vladavine i diktature terora. Prema takvom tumačenju dešavanja Iranu odgovara da se zaljevske zemlje sa značajnom šiitskom populacijom destabilizuju kako bi se oni pojavljivali kao jedini zaštitnici šiita i kako bi time sebi stvorili prostor za uplitanje u unutrašnje probleme zaljevskih država, te ih na taj način kaznili zbog zajedničkog napada na husijune i lojaliste svrgnutog predsjednika Ali Abdullaha Saleha u Jemenu.

Sijanje nepovjerenja

Kakogod, napad na jednu od najstarijih šiitskih džamija u Kuvajtu je aktuelizirao problem sektaštva u muslimanskom svijetu i sijanja nepovjerenja umjesto promocije ideja dijaloga među različitim muslimanskim sljedbama. Tolerisanje govora mržnje, huškanja na nesitomišljenike i nepostojanje unutarmuslimanskog dijaloga se pretvorilo u ozbiljan problem koji otvara prostor da se unutarmuslimanske razlike politiziraju, što u konačnici neminovno vodi unutarmuslimanskim sukobima.

Danas je pitanje „nacionalnog jedinstva svake države“ ali i muslimana kao pripadnika jedne duhovne zajednice ili Ummeta postalo ključno za očuvanje stabilnosti ne samo Kuvajta nego skoro svih bliskoistočnih, pa time i muslimanskih država. Bauk sunitsko-šiitskog sukoba koji će razoriti muslimanska društva iznutra se nadvio nad muslimanskim svijetom.

Čini se da je vladajuća porodica, ali i apsolutna većina Kuvajćana, prozrela tu opasnost i učinila sve da napadači ne postignu svoj cilj i da u Kuvajtu ne ostave prostora sektaškim sukobima. U Velikoj džamiji, u kojoj se okupljaju suniti i koja je centralna džamija države Kuvajt, organizovano je zajedničko iskazivanje saučešća za sve žrtve, emir je osigurao privatni avion koji je prevezao one žrtve čije su porodice izrazile želju da budu ukopani u iračkom Nedžefu ,svetom mjestu za sve šiite u svijetu“. Ovaj petak organizovana je zajednička džuma- namaz za sunite i šiite u Kuvajtu, ali i u obližnjem Bahreinu gdje su sunitsko-šiitske podjele još više ispolitizirane. Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih identiteta u njoj, postala je gorući problem muslimanskog svijeta.

Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom istoku nije rat za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunita i šiita. Radi se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.

Posrednički ratovi

Danas se u tom dijelu svijeta vode posrednički ratovi između Zapada i Rusije, Irana i Saudijske Arabije i brojnih drugih koji ne žele da vide da tim svojim ratovima uništavaju arapska društva i da ih razdiru iznutra. Ničije maslo tamo nije za ramazana, a cijenu plaćaju nedužni.

Muslimanski narodi i drugi u tom dijelu svijeta sada u rat ulaze navodno zbog vjere, a vrlo lahko bi, kao i Evropljani nekada, iz njega mogli izaći bez vjere koja će kroz stravične zločine i manipulaciju izgubiti svaki smisao među tamošnjim narodima. Islam je vjera koja je u jednom periodu historije od naroda koji su ga prihvatili napravila jednu od najvećih civilizacija koje je svijet poznavao a sada ih neki maloumnici koji nastupaju u ime vjere vraćaju u najgori period džahilijeta ili „perioda neznanja“ kako se u islamskoj tradiciji nazivao predislamski period Arabije kada su tamošnja plemena bila u brutalnom bratoubilačkom ratu.

Ti i takvi kao da guraju točak historije unazad i bacaju ljagu na islam i muslimane koju će teško ikada saprati. Najbolje bi bilo da takvi prestanu braniti i islam i muslimane, jer što oni više brane islam istinske vjere je sve manje, a zločina u njeno ime sve više, a i muslimani sve više stradaju, sada ubijajući sami sebe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera