Bangladeš želi održiv povratak Rohinja u Mijanmar

Shahriar Alam kaže da se Rohinje moraju uvjeriti ‘da se samovoljno’ vrate u Mijanmar (Al Jazeera)

Prije godinu dana stotine hiljada Rohinja iz mijanmarske države Rakhine prešle su granicu i stigle u Bangladeš, da pobjegnu od brutalne kampanje masovnih ubistava, silovanja i paljenja od mijanmarskih sigurnosnih snaga. Danas je više od 700.000 ljudi iz progonjene, uglavnom muslimanske manjine, naseljeno u Ukhiyi i Teknafu, dva poddistrikta, ili upazilasa, Cox Bazara, turističkog priobalnog grada u Bangladešu.

Zajedno sa 300.000 drugih koji su ranije prebjegli iz države Rakhine, izbjeglica Rohinja ima više od milion. Žive u lošim uslovima u prenaseljenim kampovima, sa sanitarnim problemima i rizikom od klizišta tokom velikih kiša.

U novembru 2017. godine je, Bangladeš, mala država s oko 160 miliona stanovnika, potpisala sporazum o repatrijaciji s Mijanmarom da vrati nedavno pristigle izbjeglice, koje nisu konsultirane u vezi sporazuma. Do danas nijednom Rohinji nije dozvoljeno da se vrati u državu Rakhine, dok izbjeglice i grupe za ljudska prava izražavaju zabrinutost zbog sporazuma, koji ne garantira sigurnost po povratku ili osnovna prava, kao što je puno državljanstvo.

Al Jazeera je razgovarala sa Shahriarom Alamom, bangladeškim ministrom vanjskih poslova, o repatrijaciji Rohinja i o tome da li će preraspodjela unutar države dobiti trajniji karakter.

  • Bangladeš je primio brojne valove izbjeglica Rohinja u protekla tri desetljeća. Postoji li plan da se asimiliraju Rohinje, posebno oni koji su pobjegli iz Mijanmara 1978. i 1991. godine?

– Ne, ne postoji takav plan, jer je Bangladeš već najnaseljenija država na Zemlji. Snažno vjerujemo da oni [Rohinje] pripadaju Mijanmaru. Njima je oduzeto državljanstvo, ali to je nešto čime bi se Mijanmar trebao baviti. To nije problem koji bismo mi trebali rješavati.

  • Nije se desio značajan pomak od potpisivanja sporazuma o repatrijaciji. Zašto postoji takvo oklijevanje od Mijanmara da vrati neke od nedavno raseljenih Rohinja?

– Prije svega, politička spremnost je veoma važna u vezi tog tako važnog pitanja. Vjerujemo da državna odvjetnica Aung San Suu Kyi, de facto liderka Mijanmara, ima ispravan način razmišljanja, ali je vjerovatno suočena s protivljenjem u domovini. Međutim, to ne želim komentirati.

Progres je bolno spor. Stvari se kreću, ali stvarna repatrijacija tek treba početi u ciframa. Postoje veoma male grupe koje su vraćene u Mijanmar – koji tvrde da se desila repatrijacija, ali to nije slučaj, oni su bili na nultoj liniji (ničijoj zemlji). Ministar vanjskih poslova Bangladeša Pororashtrya Montri išao je u Mijanmar dva puta, i njihov je ministar dolazio ovamo, i po mojim zapažanjima, značajan razvoj je trostruk.

Jedan je da je nakon intenzivnih pregovora Mijanmar potpisao trojni sporazum s UNDP-om i UNHCR-om, koji će nadzirati repatrijaciju. Ovo je prvi put da su uključili tijela Ujedinjenih naroda. Druga je što je moj ministar došao iz Mijanmara 13. augusta, nakon što je posjetio problematičnu regiju u koju će se Rohinje vraćati. Sam je vidio novu infrastrukturu koju je Mijanmar izgradio u njihovim selima u državi Rakhine. Treći je da je Mijanmar pružio ruku svom narodu ovdje. Prije dva mjeseca zvaničnik iz ureda Aung San Suu Kyi po prvi put je posjetio kampove ovdje. On se susreo i razgovarao s Rohinjama i slušao je njihove žalbe i razloge za zabrinutost u vezi sigurnosti, manjka stabilnosti i ekonomske emancipacije predjela iz kojeg su.

To je napredak i mi vjerujemo da, budući da smo mi uradili gotovo sve, neki manji detalji trebaju biti riješeni u centrima – ne različiti od imigracionih ureda – o tome kada će se fizički premještaj desiti. Vjerujemo da će repatrijacija uskoro početi.

  • Mnogi od izbjeglica Rohinja s kojima smo razgovarali u kampovima rekli su da bi radije ostali i umrli u Bangladešu nego se vratili u Mijanmar ako ne budu priznate Rohinje, ako ne dobiju kompenzaciju i odštetu od Vlade i ako ne bude više uključenosti u Vladine službe. Hoće li biti prisilnog povratka izbjeglica, realiziranog od bangladeške Vlade, posebno onih koji, uprkos uslovima života, preferiraju da budu zaglavljeni u kampovima nego da se vrate?

– Cijenimo njihovu zabrinutost i potpuno razumijemo odakle oni dolaze. Zato nismo željeli žuriti u repatrijaciju, uprkos velikom domaćem pritisku. Govorimo o više od milion ljudi – 780.000 ovaj put i 300.000 od prije nekoliko desetljeća.

Želimo održiv povratak. To znači voljan povratak, zakon i red, posjedovanje ustanova koje su im ranije nedostajale i sigurnost. To je razlog zbog kojeg je ministar vanjskih poslova posjetio gradove Maugdaw i Buthidaung u državi Rakhine. Želimo se uvjeriti i procijeniti situaciju prije nego što pošaljemo nazad jednog Rohinju. Ako se vrate u velikom broju i desi im se nešto loše, bit će veoma teško onda uvjeriti ove ljude da se trebaju vratiti. Razumijemo da niko ne želi napustiti svoju domovinu, ali u isto vrijeme mi razumijemo zašto se neki od njih odbijaju vratiti, osim ako njihovi zahtjevi budu zadovoljeni – i to je legitimno.

  • Na međunarodnoj pozornici Rusija i Kina su glasale za rezolucije u korist okončanja političkog progona populacije Rohinja. Da li je na njih vršen bilo kakav pritisak da glasaju drugačije?

– Dali smo sve od sebe da oni shvate realnosti na terenu, sve i da se desi glasanje sutra, oni bi i dalje imaju isti stav. Vijeće sigurnosti UN-a odradilo je fantastičan posao dovodeći svih 15 članica. Svi su oni razgovarali s medijima, podijelili svoje stavove i cijenili nastojanja Vlade [bangladeškog] premijera Sheikha Hasine.

U isto vrijeme su shvatili patnju naroda Rohinja i izazove s kojima se oni suočavaju. Jedina razlika između 13 država i Kine i Rusije je što njih dvije misle da trebamo imati postepeni pristup.

Izazivanje ljutnje mijanmarske Vlade moglo bi se vratiti lošim, jer je to kompleksna država, koja pokušava izaći iz višedecenijske vojne vladavine u demokratski sistem vlasti. Razmatrajući ove kompleksnosti, mi razumijemo odakle one dolaze. Očigledno, mi bismo voljeli vidjeti prijedlog Vijeća sigurnosti UN-a oko kojeg će se svi složiti i kojem se niko neće protiviti, ali nažalost, to se tek treba desiti.

  • Bilo je mnogo kritike – od organizacija za ljudska prava, kao što su Amnesty International i Human Rights Watch – u vezi plana bangladeške Vlade da preseli 100.000 Rohinja na nenaseljeni otok Bhashan Char. Vlada troši 280 miliona dolara iz svoje blagajne. Mislite li da je razlog zbog kojeg nije bilo drugih sredstava iz država donatora ili organizacija zbog činjenice da je to područje podložno ciklonima? Kako će ovaj novi smještaj izgledati?

– To nije pritvorni centar. Mi nismo tražili podršku i pomoć od razvojnih partnera, [jer] ga prvo želimo izgraditi. Svi, bilo da je to Amnesty ili druge organizacije za ljudska prava, dobro su došli da posjete ovo mjesto kada bude završeno.

Bangladeš je klimatski ranjiv. Najgora prirodna katastrofa desila se u Bangladešu 1970. godine, kada je, u jednoj večeri, milion ljudi umrlo. Najznačajniji dio Bhasan Chara je nasip koji će ga štititi od mora. Na to trošimo najveći dio novca.

Gradimo betonske jedinice u obliku slova U, koje će udomljavati 800 ljudi. To je višenamjenski centar, koji ima sklonište otporno na ciklone, školu, slatkovodni bazen, u kojem će moći pecati, i bit će im data stoka. U isto vrijeme, moći će uzgajati povrće. Dakle, to je mnogo bolje mjesto od kampova u kojima sada borave, gdje maltene ne rade ništa osim prikupljanja obroka od agencija. U Bhasan Charu će biti zauzeti brigom o aktivnostima za obezbjeđenje preživljavanja. Ali, to je samo za 10 posto cijele populacije Rohinja u Cox Bazaru. Savjetovao bih kritičarima da sačekaju dok ga ne otvorimo. Nadamo se da ćemo moći pozvati prijatelje u oktobru, prije nego što uselimo Rohinje.

  • Koje su garancije da ovo neće postati trajno naselje?

– Ponekad smo i sami u toj dilemi. Postoje sugestije zašto ne popravimo ono što već postoji u Kutupalongu. A kada to uradimo, pitaju nas ljudi da li će to postati trajnije. Ali, ne, nije. Nama je savršeno u redu da izgradimo nešto gdje oni mogu ostati još godinu, dvije ili tri. Tako mi to gledamo. Postoje planovi da možemo koristiti ove strukture, kada Rohinje odu, za stanovnike Bangladeša također.

Izvor: Al Jazeera