Balkanski diplomatski rat

Nakon što je 11. travnja ove godine Haaški mehanizam, koji završava krivične procese ICTY-a, drugostupanjskom pravomoćnom presudom osudio Vojislava Šešelja na desetgodišnji (već odsluženi) zatvor, Republika Srbija mogla je očekivati svojevrsno olakšanje.

Naime, izrijek te presude oslobodio je Srbiju obveze da Šešelja uhićuje i transferira u haaški pritvor, jer je ovaj odslužio kaznu, a isto tako Srbiji je omogućio da nakon izrijeka presude smanji njegovu „vidljivost“ u tamošnjoj parlamentarnoj areni, jer prema Izbornom zakonu zastupniku po sili zakona prestaje mandat, ako je osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora dužu od šest mjeseci.

Najava Šešelja, kako će on sada nastaviti činiti ono što je činio devedesetih, a za što je osuđen za ratni zločin, a da će taj njegov progon biti usmjeren najprije na zastupnike Nenada Čanka i Tomislava Žigmanova, te da će na godišnjicu skupa u Hrtkovcima, na kome je svojim govorom pokrenuo progon Hrvata iz tog mjesta u Vojvodini, ondje ponovo održati jednaki skup, u kontekstu činjenice da mu je parlamentarni mandat po zakonu morao biti oduzet, nije trebala predstavljati neku ozbiljnu prijetnju.

Dvojica zastupnika kojima Šešelj prijeti, jednom zbog toga što ovaj traži njegovo uklanjanje iz Skupštine Srbije, sukladno Zakonu, a drugom jednostavno zato što predstavlja hrvatsku manjinu iz Vojvodine u nacionalnom parlamentu, time bi dobila potrebnu zaštitu. Naime, Šešelj bi izgubio parlamentarni imunitet, policija bi ga mogla saslušati zbog javno izrečenih prijetnji, upozoriti ga da ih ne ponavlja, a ako ih ponovi, da će protiv njega biti primijenjena represivna sredstva.

Srbija ne poštuje vladavinu prava

Srbija ovaj jednostavni potez nije učinila i time se nije legitimirala kao država vladavine prava, a hrvatska saborska delegacija uputila se u prvi službeni posjet Skupštini Srbije, 18. travnja, dakle, nakon izricanja presude Šešelju i nakon njegovih izrečenih prijetnji Čanku i Žigmanuvu, nakon prijetnji novim skupom u Hrtkovcima, ali i prijetnji koje su upućene zastupnici Demokratske stranke u Skupštini Srbije Aleksandri Jerkov.

Dapače, prije posjeta predsjednika Sabora i njegove delegacije, u kojoj je bio i predsjednik najveće srpske manjinske stranke u Hrvatskoj Milorad Pupovac, nagađalo se da bi jedini hrvatski zastupnik u Skupštini Srbije Tomislav Žigmanov mogao odbiti sudjelovati na strani domaćina u dočeku gostiju iz Zagreba.

To se nije dogodilo, iako nije bilo nikakvih naznaka promjene klime u odnosu na Šešeljeve prijetnje Žigmanovu, a sa strane službenih predstavnika Republike Hrvatske izostalo je ozbiljno upozorenje vezano uz zaštitu prava jedinoga hrvatskoga političkog predstavnika u Srbiji i građana Hrtkovaca hrvatske nacionalnosti, koji su se tijekom rata uspjeli održati u svojim domovima.

Ustav Republike Hrvatske, naime, obvezuje njene predstavnike da se brinu o zaštiti prava Hrvata izvan domovine: „Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske“ – govori drugi stavak članka 10 Ustava.

Nakon što je Šešelj izjavio da je gazio i pokušao potrgati hrvatsku zastavu u predvorju Skupštine Srbije i pošto je svoj bogati i osebujni vokabular, koji proizlazi iz njegova tipa erudicije, prosuo pred hrvatskom delegacijom, njen voditelj i članovi donijeli su odluku o prekidu posjeta i povratku u Hrvatsku.

Predsjednik Sabora Jandroković već je u Beogradu propustio reći važne stvari, naime, da je Srbija kao zemlja u procesu pristupanja EU obvezana zajedničkim europskim vrijednostima vladavine prava i zaštite temeljnih ljudskih prava, a da je u slučaju zaštite gospođe Jerkov, gospode Žigmanova i Čanka, te u slučaju zaštite elementarnih prava građana Hrtkovaca, posebice onih hrvatske nacionalnosti, propustila odlučno i zakonito djelovati. Trebalo je reći i to da je Hrvatska kao suverena država obvezna štititi pripadnike i predstavnike svoje manjine u drugim državama, a kao članica EU brinuti se da države u procesu pristupanja usvajaju zajedničke europske vrednote.

Umjesto ovakvih riječi, Zagreb je bio koncentriran na odgovor koji će doći iz Beograda, koji se sveo na žaljenje, ali bez isprike za incident. Pritom valja reći da je gaženje zastave neke države strašno, da je vrijeđanje delegacije izrazito neugodno, ali da se u tom slučaju radilo o ljudima koji nisu bili stvarno sigurnosno ugroženi, jer su bili pod zaštitom i za nekoliko sati izašli iz Srbije, možda da se nikad više onamo ne vrate. Strašno je to da su ljudi poput Aleksandre Jerkov, Nenada Čanka, Tomislava Žigmanova ili stanovnika Hrtkovaca ostavljeni bez ikakve prave zaštite.

Prijetnja umjesto izvinjenja

Umjesto isprike, koju je Zagreb očekivao, uslijedila je prijetnja iz Beograda novim zaoštravanjem odnosa. Naime, kad je u veljači ove godine Aleksandar Vučić boravio u Zagrebu, objavio je „moratorij“ na političke čarke Zagreba i Beograda. I doista, njegovi glasnogovornici, oni koji su u ime vlasti sudjelovali u verbalnim sukobima i zaoštravanju odnosa, odjednom su utihnuli. Čak niti Aleksandra Vulina, ministra obrane u Vladi Republike Srbije i Vučićeva ovlaštenika za radikaliziranje srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, odjednom nije bilo za čuti. Prekidom saborskog posjeta Beogradu, prekinut je i taj Vučićev jednostrani prekid verbalne vatre, a najavljeno je kako bi Vulin mogao doputovati u područje Jasenovca, u vrijeme godišnjice proboja logoraša iz jasenovačkog ustaškog logora smrti.

Kad je iz Zagreba najprije „tiho“ poručeno da Vulin nije dobrodošao, uslijedio je odgovor ovog Vučićevog ministra kako on sluša zapovjedi svoga „vrhovnog komandanta“, a ne ono što misle i žele u Zagrebu.

To da se o srpskoj nacionalnoj zajednici u susjednoj državi „brine“ „ministar vojni“, a da pritom sam kaže da to čini po odluci svoga „vrhovnog komandanta“, jasna je poruka kako Srbija i dalje ima jednaki odnos prema hrvatskim Srbima kakav je imala i devedesetih, da ih doživljava instrumentalno, a da je oblik zaštite manjine, koji nudi, „zasnovan na oružanoj sili“.

U tom kontekstu odluka Zagreba da Vulina proglasi nepoželjnim na svom teritoriju nije nelogična, ali je nelogično da nije mirno objašnjen kontekst takve odluke. Uslijedila je farsa, najprije s recipročnom mjerom Srbije prema hrvatskom ministru obrane Damiru Krstičeviću, za kojeg se ne zna je li ikada u zadnje vrijeme bio u Srbiji, koji nikakve izjave o Srbiji nije davao i koji kao NATO ministar i nema što raditi izvan područja NATO saveza ili zemalja koje sebe u perspektivi vide unutar NATO-a.

Mediji su nagađali o tome da će hrvatski ambasador u Beogradu Gordan Bakota biti pozvan na konzultacije, što je diplomatska mjera snižavanja razine odnosa, a ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić već se veselio nastavku diplomatskog rata i reciprocitetu, koji je po njemu „majka diplomacije“.

Hrvatska van ‘balkanskog konteksta’

Andrej Plenković je kao premijer dugo izbjegavao raspravu s Beogradom posredovanu medijima, kao što je ignorirao i veliku želju predsjednika Vučića da njih dvojica zajedno pokrenu neku balkansku inicijativu i tako stvore sliku odnosa Zagreba i Beograda kakva je bila u vrijeme predsjednika Tadića i Josipovića. Plenković, naime, shvaća da Hrvatskoj nije u interesu da ju se uokviruje u „balkanski kontekst“, da Hrvatska kao članica EU svoj „regionalni prostor“ mora tražiti na Mediteranu i u Srednjoj Europi, a da se sa susjedima moraju razvijati matrični odnosi zasnovani na ravnopravnoj suradnji, a ne stvarati nekakvu okosnicu, osovinu Zagreba i Beograda, koja bi onda definirala položaj Sarajeva, Skopja, Podgorice, Prištine i Tirane. Nažalost, ovaj je ružni balkanski sukob „usrkao“ i Plenkovića.

Zagreb je propustio postaviti se kao zaštitnik načela zaštite ljudskih prava, a Vučić je nametnuo svoju „pasivno agresivnu“ matricu, kakvu primjenjuje i u odnosima prema Bosni i Hercegovini, pogotovo nakon režiranog „napada“ na nj 11. srpnja 2015. godine u Srebrenici.

Kontekst nije bitno različit. Vučić se pojavio u Srebrenici iako negira genocid, što je samo po sebi znak da negira načelo vladavine prava, jer je i od strane Međunarodnog suda UN (ICJ) i od strane ICTY zločin u Srebrenici definiran kao genocid.

Pokoje jaje i cipela (što doista nije bilo prihvatljivo) minorni su grijeh u odnosu na nijekanje genocida, ali Vučić je uspješno uspostavio svoju „pasivno agresivnu“ paradigmu, prema kojoj je on navodna žrtva. Zagreb je pak propustio govoriti o europskim načelima zaštite ljudskih prava i provođenju načela vladavine prava, nego se dao uvući u kontekst balkanskih međudržavnih čarki, a u njima „pasivno agresivni“ Vučić ostvaruje maksimalne dobiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera