Balkanski bazen natapa krvlju ulice zapadne Europe

Oružje, Puške
Zbog zaostalog oružja iz ratova 90-ih, 'robe' za obračune ili napade na ovim područjima ima napretek  (AP)

Gdje god u Europi ima ‘nestašnih momaka’, ali i građana s područja bivše Jugoslavije, može se naći i oružja koje porijeklo ‘vuče’ iz tih zemalja, kažu sigurnosni stručnjaci iz zemalja regije.

Tako su nedavno švedski mediji objavili da se oružje iz BiH preko Hrvatske i Slovenije, ali i drugim rutama, krijumčari za, kako tvrde, najveće europsko tržište oružja – Švedsku.

U Švedskoj, kako prenose, traje rat kriminalnih skupina, koji se navodno vodi oružjem pristiglim iz balkanskih zemalja.

Sve granice više-manje propusne

Iako je bilo više slučajeva i izvješća u posljednje vrijeme o pronalascima oružja u prtljagama na granicama između BiH i Hrvatske te Hrvatske i Slovenije, kao i uhićenja, mediji prenose tvrdnje hrvatske policije da je granica te zemlje, ponajviše zbog schengenske evaluacije, ‘neprobojna’.

No, sigurnosni stručnjaci upozoravaju da su sve granice više ili manje propusne, a ‘robe’ za oružane obračune ili napade na ovim područjima ima napretek – zbog zaostalog naoružanja iz ratova 90-ih.

Prema podacima za 2016. godinu, procijenjeni ukupan broj oružja, legalnog i ilegalnog,  koji posjeduju civili u BiH bio je između 675.000 i 1.143.762, Crnoj Gori blizu 150.000, Srbiji blizu 3.050.000, Hrvatskoj od 950.000 do 969.160, Makedoniji 256.000, a na Kosovu 415.000 komada.

Problem ‘linije manjeg otpora’

Problem u borbi protiv ove vrste kriminala je, kaže Petrović, što se uspješna policijska suradnja među zemljama regije prije svega temelji na neformalnim odnosima i kontaktima policajaca, dok je formalizirana suradnja birokratizirana i spora.

“Veliki problem predstavlja i to što i kad se prekinu ti lanci trgovine naoružanjem, odnosno kad neko bude uhvaćen sa nelegalnim oružjem, tužioci obično idu linijom manjeg otpora – njima je lakše da dokazuju krivično delo nelegalnog posedovanja naoružanja nego da dokazuju da se radi o švercu nelegalnog naoružanja. Tako da to jeste veliki problem i onda praktično ne razbijate celu grupu, ne dolazite do celine nego samo rešavate posledice, a ne uzrok”.

Povećanje učinkovitosti se, kaže, može postići jedino smanjenjem birokratizacije, ubrzavanjem formalnih kanala komunikacije, osnivanjem zajedničkih istražnih timova i provođenjem obuka za praćenje nelegalnog šverca, odnosno uporabe istražne metode poznatije kao ‘kontrolirana isporuka’. S drugu strane, Cvrtila suradnju ocjenjuje dobrom, a Hrvatska je zemljama regije u tome doprinijela i obukama te zakonskim okvirima.

“Suradnja se jedno vrijeme uglavnom bazirala na protokolima, znači protokolu Interpola, Europola itd., a danas je to ipak puno brže, posebice unutar EU-a gdje imate i direktnu operativnu suradnju, što mislim da je najbrži put – dakle, u tri sata ujutro neki načelnik iz Hrvatske može nazvati nekog načelnika u Bosni i reći mu neku informaciju koju je tog momenta dobio, a tiče se, recimo, njegovog državnog područja, da može odmah funkcionirati”.

Ako se pritom uzme u obzir da je u BiH u legalnom posjedu i registrirano bilo 341.000 komada, u Crnoj Gori 96.110, Srbiji 960.000, a u Hrvatskoj 371.000 komada, jasno je da je velik dio ‘arsenala’ nelegalan – unatoč akcijama dobrovoljne predaje oružja i drugih, koje su zemlje provele kako bi smanjile broj oružja.

Predrag Petrović iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku kaže da oružje kojim se obračunavaju kriminalne skupine u zapadnoj Europi velikim dijelom jest s Balkana, ali da se ne radi o udruživanju organiziranih grupa radi krijumčarenja.

“To nisu velike količine, kada pričamo o oružju koje se koristi u obračunima kriminalnih grupa ili za izvršenje određenih kriminalnih dela u zapadnoeuropskim državama, već su to određeni komadi oružja. Oni su možda dospeli čak u nekom ranijem periodu, a postoji i neki stalni tok tog naoružanja. Obično se radi o tome da kriminalne grupe po narudžbini nabavljaju određeni tip, vrstu naoružanja za određene potrebe – dakle ne radi se to o nekim velikim količinama naoružanja, nego o ciljanoj isporuci oružja”, kaže Petrović.

‘Crne točke’ na Balkanu

Uz to, oni koji sele s ovih područja u zapadnu Europu vide u tome priliku da oružje koje imaju u posjedu, koje se u njihovim zemljama može nabaviti već za par stotina eura, poput pištolja, prodaju za višestruku cijenu koju ono tamo postiže – za pištolj čak do 3.000 eura.

Uglavnom se na putu prema ciljanom tržištu, a to su prije svega skandinavske zemlje i Njemačka, radi o lakom naoružanju, iako ima i automatskih pušaka, a pojavilo se i dosta bombi.

Budući da se radi o količinama do nekoliko komada, to oružje je teško kontrolirati na granicama, pogotovo ako se krijumčari rastavljeno.

Zemlje porijekla su, kaže, sve one gdje je velika količina dospjela u ruke civila – prije svega BiH, Srbija, Kosovo, Hrvatska, ali i Albanija.

“Znamo one događaje iz druge polovine 90-ih, ako se ne varam, kada je došlo do građanskih nemira i kada su zapravo civili izvršili pljačku magacina naoružanja i zapravo niko nije ni znao gde je sve to naoružanje završilo. Tako da to jesu ‘crne tačke’ što se tiče izvora naoružanja”.

No, Petrović tvrdi da to u ovom trenutku ne može eskalirati u veći sigurnosni problem – to je moguće samo ukoliko dođe do bitnog pogoršanja društveno-ekonomske i političke situacije.

Hrvatski sigurnosni stručnjak Željko Cvrtila kaže kako je put prema zapadnoj Europi uvijek bio primamljiv zainteresiranima s ovih područja te da ‘balkanska ruta’ i u tom smislu postoji.

Posebno što se tiče kratkog naoružanja – koje se u Hrvatskoj legalno može nabaviti već za 60-ak, a ilegalno za par stotina eura – ali po mogućnosti i automatskog oružja, sa čime stvar ipak drugačije stoji jer je njegovo legalno posjedovanje u europskim zemljama uglavnom zabranjeno.

Krijumčarski lanci postali oprezniji

Upozorava da, iako se radi o relativno malim količinama, posljedice mogu biti dramatične.

“S jednom automatskom puškom možete doslovce napraviti masakr, s jednom jedinom automatskom puškom sa stotinjak spremnika možete pobiti 50 – 100 ljudi”, kaže Cvrtila.

Oružje, kaže Cvrtila, ne mora ići zasebnim kanalima, već kad se uspostavi jedan kanal u dva ili više smjerova, krijumčarima je ekonomičnije koristiti ga za protok i drugih roba, poput droge ili cigareta.

No, Cvrtila smatra da su krijumčarski lanci što se oružja tiče u posljednje vrijeme postali oprezniji, pogotovo na Zapadu.

“Zato što prije kad se oružje švercalo, onda su to bile uglavnom nekakve kriminalne skupine koje su se borile za prevlast na nekom terenu, a sada su ti lanci svjesni da to oružje može biti upotrijebljeno i protiv ‘običnih’, nedužnih građana, slučajnih prolaznika”.

Hrvatska je, kaže, akcijama dobrovoljnog povrata i otkupa značajno smanjila količinu ilegalnog oružja, a na putu prema Europi uglavnom je tranzitna zemlja.

“Mislim da je puno veća opasnost, odnosno ja bih rekao ‘bazen’ za ilegalno oružje, u Bosni, Srbiji i na Kosovu, što se tiče ovog područja”.

Pojačano naoružavanje i forma straha

Za policiju su, kaže Ahić, oružje i droga uvijek prioritet. U BiH se provode akcije s obzirom na obračune uglavnom kratkim oružjem, a primijećen je, kaže, i trend legalnog naoružavanja, koji dijelom omogućava promjena zakonske regulative i ‘šuma’ neusklađenih propisa u FBiH i Republici Srpskoj.

“Na primjer, u Sarajevskom kantonu možete imati jedan pištolj i jedan revolver, ne možete posjedovati više oružja, a u područjima, na primjer, gdje su većinski kantoni s hrvatskom populacijom, možete imati sedam pištolja i neograničen broj lovačkog naoružanja. Tako da to sve daje kroz jednu ozbiljnu analizu i sigurnosnu procjenu situaciju u kojoj se može doći do zaključka da tenzije koje se na političko-sigurnosnom karakteru proizvode, ne samo u BiH, nego i u regiji, daju ipak implikaciju i među stanovništvom”.

Ukazujući na porast broja paraformacija, koketiranja s radikalnim pokretima i strankama, lovačkih udruga i drugih koje nose oružje, ali i predizbornu retoriku, Ahić upozorava na reflektiranje situacije na građane, među kojima se stvara forma straha. Iako se suradnja među entitetima dugo vremena odvijala na individualnom planu, procedure su kvalititetne i na visokoj su razini i sada većih problema nema.

“Osim što ima ovaj segment komunikacije između agencija, odnosno sporosti administracije koja je takva zato što imamo taj političko-administrativni pa i policijski ustroj u BiH između dva entiteta, odnosno između državnih agencija s policijskim ovlaštenjima na nivou države”.

Jasmin Ahić s Fakulteta za kriminalistiku i sigurnosne studije iz Sarajeva kaže da je od oružja zaostalog od rata jedan dio i dalje sakriven i nemoguće ga je registrirati, a dio kratkih cijevi je legaliziran, iako i ono ponekad ‘nestaje’ nakon što nije obnovljena dozvola, registracija i slično.

Akcije više ne daju rezultata

A svako od zaostalog oružja ima cijenu na ilegalnom tržištu. Akcije suzbijanja oružja koje su provođene u zemljama regije, kaže, sada više ne mogu davati rezultate.

“Tako da je izlišno očekivati da netko tko ima metak ili pištolj, a može ga na crnom tržištu prodati za 100, 200, 300 KM, da će ga predati. Val onih koji su predavali uz anonimnost i amnestiju je prošao, sada svo oružje koje je negdje skriveno i stoji neće se na takav način predati i uvijek će biti u sferi ‘crnog tržišta'”, kaže Ahić.

Pozitivnim ističe što posljednjih godina nije bilo značajnijih tokova nelegalnog oružja sa Zapadnog Balkana prema zapadnoj Europi – to su, kaže, pojedinačni slučajevi i to oružja koje se potom koristilo u kriminalnim obračunima.

Balkanska ruta u tom smislu, kaže, ne postoji – do sada su, navodi, bila tri ozbiljnija presretanja koja su išla preko Kosova, a od toga se u samo jednom slučaju moglo govoriti o organiziranoj skupini.

“Nije ništa organizovano, da je organizovano, izašlo bi negdje na vidjelo – ili u Srbiji ili na Kosovu ili u Crnoj Gori ili u BiH. U svakom slučaju i ti razračuni u Crnoj Gori što su bili nisu pokazali da postoji nešto ozbiljnije. I prilikom završavanja tih slučajeva, vidi se da to nije oružje nekog ozbiljnijeg karaktera ili da je bilo krijumčareno u većem obimu”.

Ipak, brojke govore da oružja itekako ima – i to, kaže, dosta. Pokazuju to i studije.

Regionalna suradnja i problem Kosova

“Otprilike je postavljeno da bi svaka četvrta osoba ili svaka četvrta kuća imala neku formu nelegalnog naoružanja, da li je to pištolj ili puška, nije bitno, ali postoji taj segment i u Bosni, ali i u regiji. Većinom su bombe, koje su vrlo problematične za držanje, skladištenje i za bilo šta, u tim prvim valovima [akcije´] ‘Žetve’ predate, ali oružje i municija, prvenstveno za pištolj i kalašnjikov, ono je u opticaju”.

Regionalna suradnja je, kaže, dobra – tu je i Inicijativa za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SECI), sigurnosni centar koji se bavi organiziranim kriminalom, ‘traffickingom’ oružja, streljiva, eksplozivnih materijala, ljudi.

No, ističe problem Kosova, odnosno izostanak njegovih predstavnika na regionalnim razinama – problem je što Srbija i BiH nisu priznale Kosovo.

“Priznavanje ili nepriznavanje Kosova kao države i njegovih predstavnika unutar regionalnih organizacija policijske saradnje se postavlja, obzirom da to stvara i administrativne probleme, a onda na toj oficijelnoj vezi, ako nije samo sa Interpolom i Europolom, dolazi do problema u razmjeni podataka ili čisto komunikaciji koja bi trebala da se odvija na tom nivou”, zaključujuje Ahić.

Izvor: Al Jazeera