Balkanska snalažljivost nije na cijeni u EU

Piše: Davor Gjenero

Balkanska snalažljivost nije roba koja bi bila na cijeni u Europskoj uniji. Shvatio je to prije nešto više od četiri godine Ivo Sanader i napustio položaj predsjednika hrvatske Vlade. Balkanskom političkom metodologijom nikako nije mogao deblokirati pristupne pregovore s Europskom unijom. Nasuprot sebi imao je, doduše, jednako tako tvrdoglav balkanski stav Slovenije. Definicija „balkanizacije“ nije samo razbijanje jednog većeg političkog entiteta na mnoštvo malih, dakle fragmentacija, nego i oblikovanje politike u tim fragmentiranim entitetima, koje su neprijateljske prema drugim, novonastalim, entitetima i nastoje vlastite dobiti maksimalizirati na štetu drugih.

Mandat „tranzicijske“ hrvatske premijerke Jadranke Kosor bio je obilježen nadom da Hrvatska može bolje, da se može, najprije na domaćem terenu, obračunati s korupcijom, afirmirati načelo vladavine prava, uspostaviti čvrste institucije, a nakon toga, kao dobar primjer, utjecati na zemlje u susjedstvu i pomagati im da i one ostvare poželjne europeizacijske promjene. Smjenom vlasti krajem 2011, kad je konzervativnu tranzicijsku vladu na vlasti u Hrvatskoj zamijenila lijevo-liberalna koalicija, činilo se da počinju zvjezdani trenuci regionalne politike na Zapadnom Balkanu.

Bez doprinosa

Nova ministrica vanjskih poslova ambiciozno je definirala svoje ciljeve. Hrvatska je trebala brzo razriješiti otvorene probleme sa susjedima. Najavljena je ratifikacija sporazuma pokojnih predsjednika Tuđmana i Izetbegovića o razgraničenju Hrvatske i BiH, što je trebao biti uvod u dogovor o provođenju sporazuma dvojice predsjednika o pravu korištenja luke Ploče i nesmetanog prolaza do granice za BiH, te koridorom kod Neuma za Hrvatsku. Sa Srbijom je bilo najavljeno postizanje dogovora o izvansudskom poravnanju vezanom uz hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu. Očekivalo se da će sa zemljama CEFTA-e Hrvatska postići sporazum kojim bi profitirale obje strane, jer bi se, u zamjenu za hrvatsko zadržavanje privilegiranog položaja na tržištima zemalja CEFTA-e, dogovorio meki granični režim na novoj vanjskoj granici Europske unije

Od svega toga nije se, međutim, dogodilo ništa. Premijer Zoran Milanović i službeno je objavio da Hrvatska odustaje od ratifikacije sporazuma o razgraničenju s BiH, a u pitanjima odnosa s drugim zemljama regije nije bilo čak niti premijerove izjave o tome kakvi su hrvatski politički ciljevi i projekti. Hrvatski „euroatlantski saveznici“ već su neko vrijeme zabrinuti činjenicom da Hrvatska ne daje nikakav realan doprinos europeizaciji regije Zapadnoga Balkana, unatoč velikim očekivanjima koja su postojala prema novoj hrvatskoj ulozi.

Definicija „balkanizacije“ nije samo razbijanje jednog većeg političkog entiteta na mnoštvo malih, dakle fragmentacija, nego i oblikovanje politike u tim fragmentiranim entitetima, koji su neprijateljski prema drugim, novonastalim entitetima i nastoje vlastite dobiti maksimalizirati na štetu drugih.

Dubina razočaranja promašajem hrvatske regionalne politike vidjela se kad je nedavno predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso Europski parlament izvijestio o stanju Unije i ključnim procesima u prethodnom razdoblju, a pritom nije niti spomenuo da je Hrvatska pristupila Uniji. Formalni sukob između Vlade Republike Hrvatske i Europske komisije zbog pokušaja da Hrvatska izbjegne obveze što proizlaze iz Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s zemljama članicama EU-a, koji je bio uvjet za otvaranje poglavlja o pravosuđu, još nije postojao u trenutku kad je Barroso prešutio hrvatsko pristupanje Uniji i Europska komisija, koja je čuvarica pristupnog ugovora, još se nadala da će hrvatska Vlada sama „ispraviti pogrešku“.

Samo koji dan poslije Europska se komisija, međutim,  obratila svim zemljama članicama i pokrenula proces konzultacijama o „mjerama“ koje treba provesti kako bi Hrvatska poštivala Ugovor o pristupanju.

Prema Ugovoru o pristupanju, Hrvatska nije u pravom smislu riječi punopravna članica Unije u prve tri godine članstva, kao što to nisu bile niti druge zemlje koje su ulazile u Uniju. U prve tri godine Europska komisija može novoj članici, ne poštuje li obveze iz Ugovora o pristupanju, odrediti sankcije koje traju tako dugo dok nova članica ne ispravi grešku. Te mjere mogu trajati i dulje od tri godine, a EK ne mora imati suglasnost svih članica, nego ih samo mora obavijestiti o pokretanju mjera.

Dubina razočaranja promašajem hrvatske regionalne politike vidjela se kad je nedavno predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso Europski parlament izvijestio o stanju Unije i ključnim procesima u prethodnom razdoblju, a pritom nije niti spomenuo da je Hrvatska pristupila Uniji. 

Teško je razumjeti „racionalno jezgro“ sukoba premijera Milanovića i Europske komisije, ali u Hrvatskoj i u Uniji prevladava uvjerenje da je premijer pokrenuo promjene Zakona o pravosudnoj suradnji kako Hrvatska, odmah nakon pristupanja Uniji, ne bi morala Njemačkoj izručiti Josipa Perkovića, nekadašnjeg šefa komunističke političke policije i obavještajca iz vremena Tuđmanova autoritarnog režima, te nekolicinu njegovih bivših suradnika. Protiv njih se u Munchenu vodi krivični postupak zbog sudioništva u egzekuciji političkog emigranta Stjepana Đurekovića u Bavarskoj ranih osamdesetih godina. Milanovićevi suradnici su uvjereni da minhenski tužitelj nastoji kriminalizirati Savez komunista Hrvatske, a to bi kompromitiralo i vladajući SDP, kao slijednicu te stranke. Milanović na svaki način nastoji početi proces protiv Perkovića i drugova u Hrvatskoj, kako bi onda Sud odgovorio da njihovo izručenje nije moguće, zato što se proces već vodi pred domaćim sudom.

Dva ‘osigurača’

Premijer Milanović je uvjeren da za taj manevar još ima prostora: Europska komisija prihvatila je da Hrvatska u punom smislu riječi obveze jedinstvenog europskoga uhidbenog naloga mora početi ispunjavati od 1.1. iduće godine, kad će to početi činiti i Češka, koja je, također, nastojala izbjeći ovu svoju europsku obvezu. Milanovićeva vlada u sporni je zakon ugradila čak dva „osigurača“ za Perkovića i drugove: neizručivanje za djela počinjena prije 2002, otkad je europski uhidbeni nalog na snazi i neizručivanje za djela koja su po hrvatskom zakonodavstvu otišla u zastaru. Pod europskim pritiskom Hrvatska je dosad uklonila samo jedan osigurač, a drugi, onaj o neizručivanju zbog zastare u Hrvatskoj, ostao je u zakonskom tekstu. Milanović izgleda sada planira promijeniti Ustav i ukinuti zastare za teška ubojstva, pa onda žurno započeti istragu protiv Perkovića i ne izručiti ga.

Nikad do slučaja Hrvatskog izbjegavanja ispunjavanja obveza suradnje koja proizlazi iz jedinstvenog europskog uhidbenog naloga Europska komisija nije pokretala mjere na osnovu Ugovora o pristupanju protiv države koja je netom postala članicom Unije, jer se niti jedna nova članica do sada nije tako poigravala s preuzetim obvezama. Europska komisija sada je samo zamrznula provođenje sankcija protiv Hrvatske, ali je postupak i dalje otvoren. Tako dugo dok se ne vidi hoće li u januaru iduće godine Perković i drugovi pod policijskom pratnjom krenuti put Munchena, sankcije će ostati „visjeti“ nad Hrvatskom.

Teško je razumjeti „racionalno jezgro“ sukoba premijera Milanovića i Europske komisije, ali u Hrvatskoj i u Uniji prevladava uvjerenje da je premijer pokrenuo promjene Zakona o pravosudnoj suradnji kako Hrvatska, odmah nakon pristupanja Uniji, ne bi morala Njemačkoj izručiti Josipa Perkovića, nekadašnjeg šefa komunističke političke policije i obavještajca iz vremena Tuđmanova autoritarnog režima, te nekolicinu njegovih bivših suradnika. 

Njemačka politička javnost već sada ocjenjuje da je Hrvatska umjesto primjera regiji postala zastrašujući primjer. Zamor proširenjem i uvjerenje kako Balkan samo unosi nepotrebnu nestabilnost u Uniju ponašanjem hrvatskog premijera samo se zaoštravaju. Hrvatska je pod tihim europskim sankcijama i ne uspijeva u Bruxellesu ostvariti niti jedan svoj cilj. Nakon što je odustala od sređivanja graničnog problema s BiH i postizanja dogovora o provođenju sporazuma Ploče-Neum, što su ga postigli predsjednici Tuđman i Izetbegović, Hrvatska se nadala europskom financiranju mosta kopno-Pelješac. Međutim, sve vezano uz europske financije sada je zamrznuto: još sredinom augusta trebala je biti objavljena predstudija izvodljivosti ovog projekta, ali ona do danas nije objavljena. Hrvatska je zaledila odnose s Njemačkom, a iz iskustva Bugarske i Rumunjske znamo da bez njemačke suglasnosti nema pristupanja šengenskoj zoni, a i europska pozicija zemalja bez njemačke potpore vrlo je složena.

Ukratko, Zoran Milanović izbjegao je privremeno uvođenje formalnih sankcija Europske komisije prema Hrvatskoj, ali njegova administracija i u unutarnjem i u vanjskopolitičkom smislu našla se u poziciji koja neodoljivo podsjeća na situaciju u kojoj se u rano ljeto 2009. našao Ivo Sanader. Kao i Sanaderu, Milanoviću se raspao državni proračun.

Sanaderu je prijetilo da u jesen 2009. neće imati novca za mirovine i plaće, a Milanoviću je državni deficit s 3,5 %, koliko EU dopušta prema maastrihtškim kriterijima, narastao na skoro 7 % i dosegao povijesno nezapamćenu razinu. Unatoč tome, Milanovićeva vlada ne planira smanjenje troškova države, nego nova porezna opterećenja (koja će garantirano voditi daljnjem padu BDP-a i time gurati Hrvatsku prema fiskalnom raspadu). Na europskom parteru Milanović ne komunicira praktički ni sa kim relevantnim, a njegov se PR brine da javnost sazna kako u pauzama Europskog vijeća nije sam, nego da se druži s drugim europskim „unutarnjim izopćenikom“, mađarskim premijerom Viktorom Orbanom (unatoč tome što je nespretnostima u vezi s vlasništvom u kompaniji INA Milanović bitno zakomplicirao i odnose s Mađarskom).

Šteta susjedstvu

Milanovićeva Hrvatska na rubu je raspada proračuna, a zakazala je u odnosima sa zemljama Srednje Europe, Zapadnog Balkana i EU-a općenito. Unatoč svemu tome, premijer Milanović nastoji uvjeriti domaću javnost kako je on izašao kao pobjednik iz bitke s Europskom komisijom i kako njegovo izigravanje preuzetih obveza u najgorem balkanskom stilu nije ni na koji način škodilo Hrvatskoj.

Naravno da je takva politika bitno oštetila Hrvatsku u Bruxellesu, ali, paradoksalno, još je više naštetila zemljama u susjedstvu, jer utječe na dodatno zasićenje proširenjem. Poslije neuspjeha s Bugarskom i Rumunjskom, EU je, nakon dugačkih pregovora, integrirala još jedan „nepotrebni problem“. Barem takvim je premijer Milanović u prva tri mjeseca članstva predstavio Hrvatsku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera