Balkanizacija i spomenici

Elite na Balkanu u velikom dijelu prostor ne žele dijeliti sa stanovništvom druge nacionalne zajednice.

Preševo, Spomenik, OVPMB
Balkan će se „debalkanizirati“ tek kad se elite odreknu maksimalizma i prestanu ignorirati legitimne interese drugih zajednica [S. Goranović/ Al Jazeera]

Davor Gjenero

Balkan proizvodi više povijesti nego što je može konzumirati.

Ova rečenica staroga cinika Winstona Churchilla vjerojatno je primjeren komentar o dvije istovremene, samo naoko nepovezane napetosti, koje se upravo odvijaju u regionalnom prostoru.

U Mostaru je rušenje spomenika pripadnicima armije BiH, poginulima u odbrani toga grada od 1992. do 1995. godine, ponovno zaoštrilo napetosti između dviju nacionalnih zajednica u gradu - bošnjačke i hrvatske, a postavljanje spomenika poginulim pripadnicima Oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca u središtu Preševa u jednom je trenutku toliko pogoršalo odnose Beograda i albanske nacionalne zajednice, i one u Srbiji, a i na Kosovu, da se činilo kako bi taj spomenik mogao biti povodom prekidu dijaloga između premijera Srbije i Kosova, što se odvija pod pokroviteljstvom Europske komisije i uz posredovanje Lady Catherine Ashton.

Temeljni odgovor

Ipak, tvrdnja o „proizvodnji pretjerane količine povijesti na Balkanu“ nije dostatno objašnjenje zašto upotreba i zloupotreba simbola prošlosti i različitih pogleda na prošlost uporno stvaraju probleme u današnjim odnosima i zašto populisti lako mogu iskoristiti simbolične znakove prošlih vremena za ostvarivanje svojih suvremenih interesa.

Temeljni odgovor leži u konceptu balkanizacije. Redukcionistički se u nas o balkanizaciji govori samo kao o drobljenju nekoć jedinstvenoga političkog prostora na mnoštvo malih država.

U ovoj redukcionističkoj interpretaciji geopolitičkog pojma balkanizacije apostrofira se čest nedostatak sposobnosti za samoodrživost novonastalih država, a zanemaruje se karakteristika koja je u temelju pojma balkanizacije - da su novonastale osamostaljene države međusobno nekooperativne, neprijateljske jedne prema drugima i s više ili manje otvorenim teritorijalnim pretenzijama.

Pojam balkanizacije u geopolitičkoj se literaturi pojavio nakon procesa raspadanja Otomanskog carstva, koje je vladalo najvećim dijelom Balkanskoga poluotoka i to onog prostora što ga smatramo Balkanom u užem smislu riječi, gdje je do tada funkcionirao svojevrstan „osmanski Commonwealth“.

Ipak, tvrdnja o „proizvodnji pretjerane količine povijesti na Balkanu“ nije dostatno objašnjenje zašto upotreba i zloupotreba simbola prošlosti i različitih pogleda na prošlost uporno stvaraju probleme u današnjim odnosima i zašto populisti lako mogu iskoristiti simbolične znakove prošlih vremena za ostvarivanje svojih suvremenih interesa.

Nakon raspada Osmanskog carstva u razdoblju od 1817. do 1912. razbijen je model vjerske tolerancije, koji je funkcionirao unutar Otomanskog carstva, a preuzet je obrazac (zakašnjelih) nacionalnih pokreta na zapadu Europe, provođen nacionalnim ustancima, što nisu bili zasnovani na racionalnim temeljima građanske ideologije i kapitalskog načina proizvodnje, nego na iracionalnoj ideologiji krvne povezanosti i prava na teritorij.

'Bure baruta'

Zato je balkanskim ratovima, uplitanjem globalnih sila i klijentelističkom odnosom novih državica prema njima, ali i međusobnom nesnošljivošću vladajućih elita tih državica, stvoreno „europsko bure baruta“.

Na etnički razmrvljenom području dugoročno je održivo samo uspostavljanje konsocijacijskih zajednica. Ovaj model zasnova se na snažnoj ulozi političkih elita, koje treba da osiguraju legitimitet unutar svoje nacionalne zajednice, a, također, moraju biti sposobne oblikovati kompromise u dogovorima s elitama drugih nacionalnih zajednica u zajedničkom prostoru.

U geopolitičkoj se literaturi govorilo o „Sjevernom Balkanu“ kao skandinavskom, odnosno nordijskom i baltičkom prostoru, na kome je trajna stabilnost uspostavljena upravo zahvaljujući konsocijacijskim vrijednostima i sposobnostima elita na kompromis.

Koncept postavljanja maksimalističkih zahtjeva, uvažavanja samo vlastitih interesa i nepostojanje razumijevanja za interese drugih, međutim, i danas ostaje jednom od temeljnih odlika politike na Balkanu. Pritom povijest i spomenici imaju samo simbolično značenje.

Nakon raspada Osmanskog carstva u razdoblju od 1817. do 1912. razbijen je model vjerske tolerancije, koji je funkcionirao unutar Otomanskog carstva, a preuzet je obrazac (zakašnjelih) nacionalnih pokreta na zapadu Europe, provođen nacionalnim ustancima, što nisu bili zasnovani na racionalnim temeljima građanske ideologije i kapitalskog načina proizvodnje, nego na iracionalnoj ideologiji krvne povezanosti i prava na teritorij.

Rušenje spomenika bošnjačkim braniteljima Mostara, postavljenoga na prostoru za koji maksimalistička politika bosansko-hercegovačkih Hrvata smatra da je „njihov“ i da na nj imaju legitimno - ratom izboreno - pravo, ne predstavlja samo odnos prema nedavnoj prošlosti i pokušaj da se prikriju njene crne strane.

Radi se o tome da je utjecajan dio elite ove zajednice uvjeren kako su ciljevi rata protiv Bošnjaka u Mostaru bili legitimni, a da ostvareno u ratu valja očuvati u miru. Simbolično, rušenjem spomenika bošnjačkim braniteljima uklanja se i moguća alternativa uspostavljenom političkom stanju.

Vrlo je slična situacija i sa spomenikom u Preševu. Albanci u ove tri općine na jugu Srbije 1999. su se odbrambeno organizirali i odbranili pred genocidom, što ga je pokrenuo Miloševićev režim.

Za elitu u Beogradu, koja se većinom, barem kad je u pitanju odnos prema Albancima, do danas nije odrekla „maksimalizma“, albanski branitelji svoje nacionalne zajednice pred Miloševićevom agresijom tek su „teroristi“, a spomenik je „nelegitiman“, slično kao što je za elitu mostarskih Hrvata nelegitiman bio i spomenik bošnjačkim braniteljima.

Formalno, tvrdnju o nelegitimnosti zasnivaju na nepostojanju građevinske dozvole za spomenik, a stvarno na tome što sami zagovaraju kontinuitet politike od koje su se poginuli branitelji branili.  

Tako dugo dok spomenici budu imali obilježje „landmarka“, repera u razgraničenju prostora do kojeg je neka zajednica doprla i na kome se nastoji održati, oni će biti povodom napetosti.

Josipovićev angažman

Napetost, međutim, ne stvaraju ta obilježja u prostoru, nego mentalitet i osobine nacionalnih političkih elita. Napetosti proizlaze iz toga što elite na Balkanu u velikom dijelu i danas prostor doživljavaju kao ključan resurs, koji žele zauzeti za svoju zajednicu, što prostor ne žele dijeliti sa stanovništvom druge nacionalne zajednice, nego ga imati slobodan za sebe, bez obzira na to li hoće na tom prostoru ili neće, uopće, netko živjeti.

Balkan će se „debalkanizirati“ tek kad se elite odreknu maksimalizma i prestanu ignorirati legitimne interese drugih zajednica.

Uz postojeće nacionalne elite taj će se proces odvijati vrlo tegobno i sporo, jer upravo u održavanju maksimalističkih očekivanja i poigravanju sukobom niskog intenziteta među nacionalnim zajednicama na ovom prostoru postojeće elite nalaze izvor svoje legitimacije.

U geopolitičkoj se literaturi govorilo o „Sjevernom Balkanu“, kao skandinavskom, odnosno nordijskom i baltičkom prostoru, na kome je trajna stabilnost uspostavljena upravo zahvaljujući konsocijacijskim vrijednostima i sposobnostima elita na kompromis. Koncept postavljanja maksimalističkih zahtjeva, uvažavanja samo vlastitih interesa i nepostojanje razumijevanja za interese drugih, međutim, i danas ostaje jednom od temeljnih odlika politike na Balkanu. Pritom povijest i spomenici imaju samo simbolično značenje.

Rijetki su iskoraci iz tog modela međusobnog legitimiranja nacionalističkih elita. Možda je najuspješniji model prevladavanja sukoba niskog intenziteta onaj što ga je prošle godine u Hrvatskoj, povodom obljetnice „Oluje“, ponudio hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

Angažirao se da na proslavi godišnjice „Oluje“ prisustvuju i pripadnici srpske nacionalne zajednice, kako bi istovremeno razbio dva stereotipa: onaj hrvatski, o tome kako je „Oluja“ bila samo oslobodilačka akcija i „najsjajnija stanica nacionalne povijesti“, i onaj srpski, kako je riječ samo o akciji etničkog čišćenja i protjerivanja Srba iz Hrvatske.

„Oluja“ je bila legitimna vojna operacija protiv okupacijskoga totalitarnog režima na dijelu teritorija Republike Hrvatske, koji je sudjelovao i u agresiji na BiH, ali je tadašnji hrvatski režim tolerirao i poticao to da ona završi i kao stradanje i početak izbjeglištva goleme zajednice srpskog stanovništva, autohtonoga na prostoru Hrvatske.

Tek kad i hrvatska elita i cijela zajednica pokažu saučešće prema stradanju pripadnika srpske zajednice u „Oluji“, bit će moguće stvaranje međunacionalnih odnosa oslobođenih „sukoba niskog intenziteta“, ali to isto tako neće biti moguće bez toga da hrvatski Srbi priznaju kako je „Oluja“ bila i legitimna akcija razaranja totalitarnog poretka što ga je kreirao Miloševićev beogradski režim.

Jedini način

Suočavanje s prošlošću, koje je nužno za prevladavanje političke matrice balkanizacije, nije ostvareno mehanizmima Haškog tribunala za ratne zločine, kao što neće biti ostvareno niti drugim pokušajima presađivanja stranih obrazaca.

Jedini uspješan način za prevladavanje sustava balkanizacije i viška „proizvedene povijesti“ sazrijevanje je i uspostavljanje odgovornosti svih političkih elita.

Dok se spomenike bude tretiralo kao „repere nacionalnog teritorija“, a oni koji ih ruše budu željeli, prije svega, poslati poruku o drukčijem „nacionalnom razgraničenju“, očito će u regiji model balkanizacije ostati ne samo dominantan nego i čvrsto ukorijenjen.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.