Oglasi

Balkanci za povratak smrtne kazne

Nije zanemarljiv broj naših građana koji bi nesporazume sa kriminalcima rješavali ‛po kratkom postupku’.
Protest protiv smrtne kazne u SAD-u: Zašto ubijemo ljude koji ubijaju ljude kako bi pokazali da je ubijanje ljudi pogrešnoEPA-EFE

Ovo nije tekst za one sa slabim stomakom. Jer stvarnost nije za tankoćutne. Ovo je tekst o smrtnoj kazni. Koja je vrlo, i vrlo smrtonosno – stvarna.

U julu ove godine američko Ministarstvo pravosuđa objavilo je da se nakon 2003. godine, kada je u toj zemlji posljednji put izvršena smrtna kazna, nastavlja njena primjena. Zakazano je pogubljenje pet osuđenika. To je, kako bi se reklo, direktni povod za ovaj tekst.

Baš u ovo doba prošle godine, Fahrudin Smailović je na Al Jazeeri Balkans objavio tekst koji navodi da je smrtna kazna još uvijek prisutna u 56 zemalja svijeta. Tekst je baziran na podacima Amnesty Internationala, u koje je, uz svu moju privrženost sumnji – sumnjati izlišno.

Tu smo mogli pročitati:

„Zemlje regije ukinule su smrtnu kaznu u periodu od 1989. do 2007. godine, navodi se u izvještaju Amnesty Internationala iz 2018. U evropskim zemljama ta praksa je ukinuta, izuzev Bjelorusije, gdje je prošle godine pogubljeno dvoje ljudi. Amnesty navodi da je u toj zemlji od 1990. godine pogubljeno više od 200 ljudi”…

Krivica na Bošnjacima

Smrtna kazna je dozvoljena i u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Što ne čudi: tamo je, kao što znamo, dozvoljen i genocid.

U beogradskom Blicu od 3.6.2019. čitamo kako je „Predsednik Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljko Čubrilović izjavio da parlament i Srpska nisu krivi što je provizija o smrtnoj kazni još u Ustavu, ističući da su za njeno postojanje odgovorni klub Bošnjaka u Veću naroda Srpske i OHR“.

Čubrilović veli „da je Klub Bošnjaka 2012. godine blokirao donošenje 29 amandmana na Ustav Republike Srpske, a među tim amandmanima je i onaj o ukidanju smrtne kazne“. Kao što smo mogli i pretpostaviti: Bošnjaci su krivi za sve ono što ne valja u RS-u, uključujući i to što u tom entitetu još ima živih Bošnjaka.

U Smailovićevom tekstu na Al Jazeeri čitamo i ovo: „U nekim je državama u svijetu smrtna kazna i dalje redovita praksa. Kina je i dalje zemlja koja najviše kažnjava smrću. Ta zemlja nikada nije objavila podatke o broju smrtnih presuda i egzekucija. Ipak, prema dostupnim informacijama, u Kini se svake godine izvrše hiljade egzekucija.

Izuzimajući podatke iz Kine, više od polovice (51 posto) smrtnih kazni izvršeno je u Iranu, koji je zajedno sa Saudijskom Arabijom, Irakom i Pakistanom zadužen za 84 posto svih smrtnih kazni.“

Borba Katoličke crkve

U avgustu prošle godine Papa Franjo izmijenio je katehizam katoličke crkve i smrtnu kaznu proglasio neprihvatljivom - pod bilo kojim uslovima, ujedno i objavio da se katolička crkva „bori za ukidanje smrtne kazne u čitavom svijetu“.

Time je Franjo izmijenio učenje koje je 1992. odobrio Ivan Pavao II, po kojem katolicizam nije isključivao smrtnu kaznu „ukoliko je ona jedini mogući način efikasne odbrane ljudskih života protiv nepravednog agresora“.

Evo nekoliko lako dostupnih podataka koji će nam pomoći da uočimo svu humanost i ostale vrline čovječanstva.

Istraživanje Gallup Internationala, staro, doduše, gotovo dvije decenije, no i dalje aktuelno (jer ostala srodna istraživanja pokazuju da, kada je smrtna kazna u pitanju, nije bilo bitnih promjena u „svjetskom javnom mnenju“) pokazalo je da većina svjetske populacije podržava najtežu kaznu. Na nivou planete Zemlje, procenat onih koji smatraju da je smrtna kazna pravedna iznosio je 52, dok se smrtnoj kazni protivilo 39 posto stanovnika.

U Sjevernoj Americi taj odnos je bio 66% prema 27% u korist smrtne kazne. Koja je snažnu podršku imala i u Aziji (63% prema 21%), Centralnoj i Istočnoj Evropi (60% prema 29%) i Africi (54% prema 43%). Smrtnoj kazni se protivila katolička Južna Amerika (37% za i 55% protiv) i stara gospođa Zapadna Evropa (34% za i 60% protiv).

Istraživanja javnog mnenja pokazuju da smrtna kazna odnosi i nevine živote, što znaju i oni koji je podržavaju: Gallupova istraživanje pokazuju je da je većina ispitanika sigurna da je u proteklih pet godina bilo i nevino osuđenih i smaknutih. Ostaje nejasno zašto onda podržavaju kaznu zbog koje stradaju i nevini.

Nedavno, po prvi put u 45 godina, jedno istraživanje pokazalo je da je broj Amerikanaca koji podržavaju smrtnu kaznu pao ispod polovine, i sada iznosi 49%. Što je, ipak, značajno više nego 1966: 42 posto.

Ubijanje vlastite djece

Humanost se osobito efektno ispoljava prilikom izvršenja smrtne kazne nad maloljetnicima. Bangladeš, Iran, Irak, Nigerija, Jemen i Saudijska Arabija i dalje ubijaju svoju djecu, umjesto da ih prevaspitaju.

Kineski zakon ne dozvoljava pogubljenje maloljetnika, ali Amnesty International tvrdi da su takve egzekucije ipak zabilježene. SAD su se teškom mukom izborile protiv izvršenja smrtne kazne nad maloljetnicima: Vrhovni sud ukinuo je smrtnu kaznu za prestupnike mlađe od 16 godina i proglasio neustavnom pogubljenje mentalno zaostalih ljudi.

Pa ipak, govor brojki je jeziv: do sredine dvijehiljaditih, u SAD su pogubljena 364 maloljetnika.

Ujedinjene nacije donijele su Konvenciju o pravima djeteta, koja zabranjuje propisivanje smrtne kazne maloljetnicima. Samo dvije zemlje odbile su da ratifikuju tu Konvenciju: Somalija i SAD.

Ako neko misli da će glave koje se kotrljaju i djeca koja plaču pod giljotinom raznježiti krvi uvijek žednu masu, vara se. Ništa svjetinu neće obradovati kao malo prolivene krvi. Ako iko to zna, znaju novinari. Dok sam još radio za dnevnu štampu, moj kolega, zadužen za crnu hroniku, imao je običaj da utrči u redakciju sa sljedećim refrenom na usnama: kakvo ubistvo imam, prava lutka.

I doista, svi bi se pred njim sklanjali, kao pred kakvim kraljem. Jer svi su znali da je, nažalost, istinito nepisano novinarsko pravilo: kad ima krvi, tekst ide prvi.

Krvavi orao i hiljadu rezova

Lista metoda izvršenja smrtne kazne je dugačka, jeziva i sadrži nevjerovatne primjere ljudske okrutnosti. Pored egzotičnih egzekucija kakve su kuvanje na smrt, spaljivanje, razapinjanje na točku, razapinjanje na Iron Maidenu (upaljače u ruke i ajmo sad svi zajedno: Can I Play With Madness?), tu su i horor egzekucije poput one zvane „Krvavi orao“, koju bilježe nordijske sage. „Krvavi orao“ podrazumijevao je rezanje kičme i vađenje pluća kroz leđa, što meni djeluje kao (ne)djelo čudovišta iz Osmog putnika koje ide u rikverc, nikako kao akt ispunjenja pravde.

A šta tek reći o dranju kože sa osuđenog na smrt, formu smrtne kazne koja je, recimo, u Kini bila prihvaćena sve do 1905. godine, a zvala se Smrt od hiljadu rezova? Ili bacanje osuđenika u jamu punu zmija-otrovnica, što je način na koji je 865. pogubljen slavni vikinški ratnik Ragnar Lodbrok?

Ili rezanje pilom, kazna na koju su često bili osuđeni homoseksualci i homoseksualke, kao i žene za koje su lokalni mudraci procijenili da su trudne sa Satanom, kojom prigodom bi u ime Boga bila prešegana i žena i njen nerođeni plod?

Najpoznatija forma smrtne kazne nesumnjivo je razapinjanje na krstu, ali najokrutnijom od svih smrtnih kazni smatra se ona koju Englezi zovu „hanging, drawing and quartering“. Ako ne znate engleski, ne zvuči jezivo, ali...

Kažnjenik bi bio zakovan za drveni okvir i odvučen na mjesto pogubljenja. Potom bi se pristupilo vješanju, s tim što bi nesretnika makli sa vješala tik prije nego što bi izdahnuo. Nakon toga, odrezali bi mu genitalije i iste spalili pred njegovim očima. Za kraj, izmučenom ljudskom biću bi otfikarili glavu. Slijedi i živopisni dodatak: komade njegovog iskasapljenog tijela ostavljali bi na javnim mjestima širom grada, da se prolaznici zabavljaju nagađajući čija je ono jetra na Marthinom balkonu?; draga, je li ono srce nesretnog Davida na tvom travnjaku?

Najslavniji sretnik nad kojim su Englezi izveli ovaj sadistički performans bio je ser William Wallace, čovjek o čijem je životu i djelu Mel Gibson snimio film „Hrabro srce“. Montruozna kazna posljednji put je, iako zvuči nevjerovatno, sprovedena u osvit 19. vijeka – 24. avgusta 1782.

Srbija za povratak

U oktobru 2017. godine, srbijanski zamjenik zaštitnika građana Miloš Janković komentarisao je činjenicu da se u Srbiji povećava broj građana koji smatraju da je smrtnu kaznu potrebno uvesti.

„Prošle godine je za vraćanje smrtne kazne bilo nešto više od polovine ispitanika, a danas je za to preko dve trećine anketiranih“, rekao je on.

Nemam pouzdane podatke o podršci građana smrtnoj kazni u ostalim post-YU državama, ali slabe su šanse da je njihovo mišljenje bitno različito (izuzetak bi, možda, možda, mogla biti Slovenija) od stava građana Srbije.

Crnogorske vlasti, recimo, javno ističu kako su za globalno ukidanje smrtne kazne, no ako zavirite u komentare čitalaca na portalima, otkrićete da broj naših građana koji bi nesporazume sa kriminalcima rješavali „po kratkom postupku“ nipošto nije zanemarljiv.

To što bi mnogi naši građani rado organizovali javne egzekucije još je jedan dokaz tezi da je mnogo više onoga što nas spaja, nego razdvaja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.