Balkan u očima spisateljica

Savremene autorice ne žele biti literarne Pepeljuge koje čekaju svoga kritičara da im obuje dva broja manje cipele.

PEN Centar BiH, Spisateljice, Pisci, Knjige
Susret spisateljica iz regije na godišnjicu PEN Centra BiH u Sarajevu [Al Jazeera]

Piše: Nada Salom

Kulture su sasvim prirodno ispunjene razlikama, koje treba slaviti. Te razlike su ilustracija bogatstva iz kojeg svi možemo crpjeti nešto dobro. To bogatstvo ima cilj da nas spaja, a ne da nas razdvaja, riječi su Johna Ralstona Saula, predsjednika Međunarodne PEN organizacije, upućene PEN-u Bosne i Hercegovine povodom njegovog 20. rođendana.

Nastao je u (ne)vrijeme, 31. oktobra 1992. godine u Sarajevu, u jednom od onih dana žestokog bombardiranja grada. Usprkos svemu, pisci su bili odlučni da se, što danas ističe i Saul, i oni sami, i njihove ideje, izdignu iznad razlika koje su zavadile narode.

O tom vremenu, ili povodom tog (ne)vremena Ferida Duraković, sekretar PEN-a BiH, će svojevremeno zapisati:"Meni je nakon 1992. godine sasvim jednostavno odrediti temelje na kojim počiva moja poetika: sve što od tada pišem ima gorki elemenat saznanja da raspolažem nevjerovatnim i raskošnim iskustvom ratnog užasa, koje, međutim, baš nikome ne treba i koje nikom, ni na ovom ni na onom svijetu, neće pomoći u nekom mogućem budućem ratu: svako svoj užas doživljava i proživljava sam. Historija nije magistra vitae. Više istine o ratu ima u književnosti, dakle u privatnom poduhvatu pojedinca, nego u cjelokupnoj pisanoj istoriji ovih naših trusnih prostora. Previše ovdje ima historije/istorije/povijesti raznih kolektiva, a premalo istine o pojedincu i njegovoj sudbini. No, valja nešto zabilježiti sasvim privatno, zbog djece - ne treba mi svoju djecu da lažemo kao što su naši roditelji lagali nas - ne treba niko da laže svoju djecu kao što su naši lagali nas.“

'Žensko pismo' i muški pedalj

U ime te istine, umjesto svečarskih, prigodničarskih skupova PEN Centar BiH odlučio je da svoju dvadesetogodišnjicu obilježi aktuelnom temom - Balkan, i to u očima spisateljica:

„PEN Centar u BiH smatra da se spisateljicama, posebno na području Zapadnog Balkana, ne nudi dovoljno prostora za izražavanje stavova i izgrađivanje mreže suradnje i razumijevanja. Ovaj bi razgovor bio pokušaj da se podsjetimo koliko sjajnih spisateljica dolazi s ovih prostora i koliko njih u svojim radovima (ne samo u svojoj književnosti) afirmira ono što je cilj svakog demokratskog društva: gušenje nacionalizama, rušenje zidova mržnje i nerazumijevanja, pomirenje i kreativni pokušaj liječenja trauma uzrokovanih recentnim ratnim sukobima a pothranjenim vremenom siromaštva i tranzicije.“

Ovom razgovoru prethodilo je veče sa hrvatskom književnicom Dubravkom Ugrešić, koja je, također, kazivala o Balkanu i svom doživljaju Balkana, o problemima roda i rodnih studija na ovim prostorima, o nacionalizmu u književnosti i jeziku i borbi protiv njega, o „narcizmu malih razlika koje čine naše kulturne kodove“.


Večer sa hrvatskom književnicom Dubravkom Ugrešić

Sam susret/dvodnevno druženje u Sarajevu šest gošći s područja Zapadnog Balkana (Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Slovenija, Srbija) i spisateljica iz BiH (Sarajevo, Tuzla, Banja Luka, Mostar) nije mimoišla dežurna tema - „žensko pismo“, sintagma „koja linijom manjeg otpora, funkcionira kao nekakav krovni termin koji pokriva cjelokupnu književnu produkciju koju pišu žene“.

Istaknule su kako je književnost (umjetnost) jedinstvena, dobra ili loša, ni muška ni ženska. Mada su aršini tradicionalni. O tome su govorile i duhovito. Tako je književnica Adisa Bašić kazala "koliko smo moćne, kolike su nam biografije, koliko smo pjesnikinje, žene - mjeri se muškim pedljem!"

Andrea Lešić, pak, bi da se žena balkanskom patrijarhalnom podaništvu, iskustvu potčinjenosti  i samopokoravanja suprotstavi ne bijesom (jer on koči) već smijehom! Jer smijeh, kaže, detronizira vrijednosti, zvaničnu mušku kulturu, umanji veličinu njihovog pedlja.  

U tom kontekstu Marina Katnić - Bakaršić smatra da bi trebalo organizirati i razgovor o „muškom pismu“, jer „kad se spomene žena, već tad se govori o drugosti, žena spisateljica je drugost na kvadrat, a još na Balkanu, to je n-ta drugost“.

Tanja Stupar -Trifunović je u svom kolažnom kazivanju istaknula užas perspektive koju donosi uloga spisateljice na Balkanu. Radi se o „užasu pred lebdećim aurama rijetkih, drhtavih, nesrećnih i usamljenih poetesa, užasu pred tolikim unaprijed zadatim okvirima i kalupima cipelica koje me žuljaju jer definitivno nisam i ne želim biti literarna Pepeljuga koja čeka svoga kritičara da joj obuje dva broja manje cipele“.

Iskoristila je i fragmente jednog svog ranijeg teksta, dio naslovljen sa „Na nesreću ženski čovjek“, u kome ističe da se žene u Bosni i Hercegovini računaju kroz statistiku, brojeve i procente. „Procentualno više dobijaju batina nego u drugim zemljama u Evropi, procentualno manja im je plata, procentualno ih raspoređuju po partijama i kandiduju na izborima kao procenat ženskog u muškom svijetu, kao cvijet na reveru, kao ukras!“

Zarobljene u sebi i u BiH

Šejla Šehabović se osvrnula na politička dešavanja, i to na  neposredno pred ovaj razgovor, izrečen stav o zatvorenim izbornim listama:

„Dogovori o zatvorenim listama pravdaju se time da će se tako obezbijediti učešće žena u politici. Pošto smo mi jadne i niko za nas ne glasa, onda će fino šef partije da izabere te žene“, ironično se zahvalila na ovakvoj „brizi“ za žene ova mlada spisateljica, čije su junakinje, kako je to ilustrovala Tanja Stupar, „zarobljene u sebi i u zemlji u kojoj žive, ili bolje reći zarobljene su zemljom u kojoj su rođene, jer one i kada odu ne znaju da odu. One su opsesivno tu, u Bosni i Hercegovini“.

Perina Meić je navela primjere iz historije hrvatske književnosti, oslikavajući portrete Cvijete Zuzorić, Ivane Brlić-Mažuranić i Marije Jurić Zagorke. O prvoj se govorilo prvo kao lijepoj, pa onda pametnoj, druga je prvo supruga i majka pa onda spisateljica, dok je treća „ružna, angažirana autorica trivijalnih romana“.

Barbara Simoniti  je o Ofelijinoj šutnji htjela govoriti iz ugla onoga što je najviše obilježilo Balkan posljednjih godina, a čega je Slovenija je bila pošteđena. Ali, slučajnost je, kaže, htjela da je u tom momentu čitala dvije knjige dvije djelimično slovenske spisateljice, Ilme Rakuse i Maje Haderlap.

„Obje knjige su napisane u jako posebnom, poetičnom osobnom stilu, kakav ne čitamo često; obje autorice su i pjesnikinje. Ono šta je za mene, sa mog stajališta iznenađujuće, je to, da su obje knjige uspješnice, obje spisateljice su dosegle međunarodnu slavu, kao ni jedna slovenska spisateljica.

Nehotice mi se nametnulo pitanje: Zar slovenska spisateljica mora da prestane da piše na slovenskom, da bi uspjela? Je li tzv. mali, malobrojni i manje raširen jezik zaista definitivna prepreka? Nalaze li se razlozi negdje drugdje? Zar je razlog za uspjeh zaista neslovensko i time nebalkansko okruženje/društveni kontekst/čitateljska sredina?“, pitala je Simoniti, ističući kako je književnost jako osjetljiva stvar, koja nas prati tokom cijelog života, kao vrsta najduže škole iz koje je još uvijek moguće saznati nešto novo i naučiti nešto novo.

Istodobno, kad su žene u pitanju, Simoniti kaže da žene čitaju jer su im to u ruke dali: prvo roditelji, zatim škola, a tek poslije vlastita radoznalost.

„ Neko odlučujuće bira za nas. Osim roditelja i učitelja, tu su još i izdavači knjiga, pisci udžbenika, sastavljači antologija i leksikona. U ideologijama, koje smo dosad živjeli, to su bili sve gotovo isključivo muškarci. Lektira za opšte obrazovanje i književni kanon najvažnijih pišućih ljudi, sastavljeni su od djela pisaca. Spisateljica je među njima samo onoliko da su iznimka, koja potvrđuje pravilo. Nikada nisam čula rečenicu, recimo: William Shakespeare je jedan od najvećih predstavnika svjetske muške književnosti... Književnost je, međutim univerzalna – ili to barem želi da bude. Nevjerojatno je, kako nenadano osjećaj univerzalnosti nestane kada je tekst napisala žena. Samo u književnosti smo još uvijek manjina, koja konačno dobiva glas. Kad više ne bude ženskog pisma i zbunjujuće različitosti, nego samo zanimljiva pojedina književna djela, bit će moguć drukčiji svijet i drukčiji Balkan... Neka Ofelija progovori!“, zaključila je Simoniti.

Balkan poput Rubikove kocke

Svetlana Slapšak je imala zanimljivu tezu o balkanskom patrijarhatu, društvenom kontinuitetu „koji nije dovoljno istražen i koji je djevojci bio najbolji prijatelj“, a koji je u 19. vijeku zamijenila država nacija, kad je žena počela da gubi neke uloge koje je ranije imala. Sami Balkan je uporedila sa Rubikovom kockom.

Edi Shukriu je svoje izlaganje naslovila jednom upitnom konstatacijom „Mir na Balkanu?“, postavljajući odmah i pitanje Šta je zapravo Balkan, da li se dovoljno poznaje ili da li ga mi, njegovi stanovnici, poznajemo? Za nju je Balkan „prostor sa veoma dugom istorijom, koja u nedrima drži duboku i ne tako lako shvatljivu košaru različitih etničkih grupacija i kultura“.

„Sadržina ove košare je tako isprepletana da praćenje njene niti nije tako lako, pogotovu ne ako se istorija ne poznaje dovoljno, počev od arheološkog nasleđa. Ako se tome doda nenaučno predstavljanje istorije i zatvaranje očiju pred političkim anahroničnim negativnim stremljenjima i hegemonističkim apetitima, slika postaje mnogo zamršenija, kazala je Edi Shukriu, apostrofirajući mitomaniju i predrasude kao balkansku nedoraslost.

Govoreći iz lične perspektive (iskustva), podsjetila je na iskrivljavanja istorije, na činjenicu da su Albanci bili treća etnička grupacija po veličini u ex-Jugoslaviji (što se nije isticalo), a da se sama uvjerila da su njeni (ex Jugoslavije) zatvori bili prepuni albanskih političkih zatvorenika.

„Brisati prošlost je nemoguće, jer svaki pokušaj damnatio memoriae nikad nije uspeo, bilo kad, bilo gde i bilo kakvim državnim politikama. Svake su tentative taložile bol u duhovnoj konstrukciji individua i naroda, otvarajući vrata mržnji. U našim danima bilo je pokušaja da se zaboravi čak i Srebrenica. Da ne pominjem i zadnje pokušaje istrebljenja Albanca sa Kosova... Otklanjanje predrasuda i spremnost suočavanja sa istinom, o nama samima i onim koji nas okružuju trebaju biti stremljenje svih, kazala je, zaključivši da pisci mogu doprinijeti puno, pogotovu otvaranjem prostora za glas žene pisca, kao što je to na ovom skupu.

Može li nacija patiti od poremećaja

Pažnju je privuklo i obraćanje Mirjane Đurđević, a koje je naslovila kao „Pasivno agresivni poremećaj nacionalnog identiteta“, s pitanjem može li nacija patiti od pasivno-agresivnog poremećaja identiteta? Njen odgovor glasi:

„Prema DSM-IV  pasivno agresivni poremećaj ličnosti – identiteta kada je nacija u pitanju – karakteriše uporan negativistički pristup i pasivan otpor zahtevima sredine za adekvatno ponašanje koji se manifestuje: averzijom prema autoritetima (e.g. međunarodnoj zajednici); zaboravnošću (e.g. da su neki ratovi izgubljeni); tvrdoglavošću (e.g. da se prizna da je u tim ratovima bilo nekih zločina); odugovlačenjem (e.g. da se Međunarodnom sudu isporuče osumnjičeni za nepriznate ratne zločine); prebacivanjem krivice na druge (e.g. za započinjanje gornjih ratova); odbijanjem bilo kakve odgovornosti (e.g. za svoj trenutni položaj u svetu); zavišću i ozlojeđenošću (e.g. prema drugim narodima, koji su „imali više sreće“); nedostatkom prijatelja (odnosno saveznika); stalnim moljakanjem za još jednu šansu (e.g. da ispune uslove međunarodne zajednice koje ponovo neće ispuniti i tako u beskonačno); odsustvom samopouzdanja koje se uspešno glumi svojatanjem individualnih međunarodnih uspeha sportista, e.g.); traćenjem vremena (budućih generacija?)

Ima toga još, kazala je,“ ali neću više da traćim ničije vreme, simptoma je više nego dovoljno da se u njima prepoznaju sve balkanske nacije, samo je potrebno naštelovati primere u zagradama, može se biti pasivno-agresivan i bez ljudskih žrtava.  Dakle, Slovencima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Makedoncima, Albancima, Srbima... svim balkanskim nacijama, može da lakne – mirno možemo uperiti prstom jedni u druge i ispostaviti dijagnozu? Pasivno-agresivno, dakako.

O Balkanu u očima spisateljica govorile su Adisa Bašić, Sarajevo (pjesnikinja, novinarka, književna kritičarka, asistentica na Filozofskom fakultetu), dr. Mirjana Đurđević, Beograd (univerzitetska profesorica, autorica 14 knjiga proze), dr. Marina Katnić Bakaršić, Sarajevo (esejistica i književna kritičarka, redovna profesorica na Filozofskom fakultetu), dr. akademkinja Katica Kulavkova, Skoplje ( pjesnikinja, književna teoretičarka i esejistica, redovna profesorica Filološkog fakulteta), Andrea Lešić Thomas, Sarajevo ( profesorica na Filozofskom fakultetu), dr. Perina Meić, Mostar (esejistica i povjesničarka književnosti, profesorica na Sveučilištu Mostar), Venita Popović, Tuzla –Zenica (žurnalistkinja i feministička aktivistkinja), dr. Barbara Simoniti, Ljubljana (pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica s engleskog jezika), dr. Svetlana Slapšak, Ljubljana-Beograd (esejistkinja, teoretičarka književnosti i rodnih studija, prevoditeljica), Šejla Šehabović,  Tuzla- Budimpešta ( pjesnikinja, prozaistica, publicistkinja, trenutno doktorira), Tanja Stupar – Trifunović, Banja Luka (pjesnikinja i prozaistkinja), dr. Edi Shukriu, Priština (pjesnikinja, dramska spisateljica, redovna profesorica na Univerzitetu) i Dragana Tripković, Podgorica (pjesnikinja, književna kritičarka i novinarka).

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.