Balkan – tampon zona zagušena izbjeglicama

Piše: Boško Jakšić

Dok stotine hiljada ljudi iz Sirije, Iraka, Avganistana ili Malija, čekaju šansu da posle preživljene Golgote pobegnu od vihora rata i gladi i nekako uđu u zonu Šengena,  EU na svojoj periferiji stvara područje kakvog se plaši: osiromašeno, bez budućnosti, haotično, korumpirano.

Balkan se pretvara u tampon zonu zagušenu izbeglicama. Gradi se “tvrđava Evropa” na čijim se granicama podižu visoki zidovi i šalju vojnici a na Mediteran ratni brodovi da bi zaustavili izbeglice.

Očajnicima su mađarske vlasti dodelile identitet “opasnosti po hrišćanski svet”. Revnosno podižući zid prema Srbiji, Budimpešta pokušava de se predstavi kao bedem, kao da su u pitanju Huni, Avari ili Sulejman Veličanstveni.

Opasno poigravanje

Krstaški rat na granici Mađarske i preimenovanje imigranata u pretnju hrišćanskoj Evropi je opasno poigravanje. Umesto da se rešava pitanje ljudi koje je teška sudbina naterala da pešače hiljadama kilometara i da poslednje ušteđevine daju đavoljim trgovcima, izbeglice koje su mahom muslimani proglašavaju se za versku opasnost.

U toku je jedna od najvećih drama savremenog vremena, ali čini se da evropska javnost nije u potpunosti svesna dimenzija humanitarne katastrofe migranata, azilanata, izbeglica – tri imena iste nesreće.

Već godinama se uvećava lista smrti očajnika koji pokušavaju da se dokopaju Evrope bežeći od ratova, siromaštva, gladi ili opresije.

Dave se po moru, iskrvare na žičanim zaprekama podignutim po španskim enklavama Ceuta i Melilla na severu Afrike, smrzavaju se u gorju između Ukrajine i Mađarske, stradaju u međusobnim tučama na severu Srbije kroz koju je od početka godine prošlo 90,000 migranata.

Jedini koji imaju kakve takve šanse da zatraže azil su oni sa dovoljno novca da plate trgovce ljudima ili tvrdoglavo uporni koji će iznova pokušavati da prođu. Većina i dalje očajnički pokušava da nađe rupe u mađarskom zidu prema Srbiji, bugarskom prema Turskoj, uskoro i hrvatskom  zidu.

Na kraju mogu da budu srećni ako izbegnu smrt, poput 650 utopljenika koji su u aprilu nestali na puti iz Libije ka Italiji. Međunarodna organizacija za migracije saopštila je da je ove godine skoro 250.000 migranata prešlo Sredozemno more na putu do Evrope, što je više od ukupnog broja migranata u 2014. Procenjuje se da je 2015. najmanje 2,300 osoba stradalo u tom pokušaju.

Posljedica politike EU

Političari se zaklinju da tragedija ne sme da se ponavlja – nastavljajući da hermetizuju granice. Masovne smrti izbeglica nisu slučajne. One su direktna posledica politike EU. Evropska povelja o osnovnim pravima obećava zaštitu ljudi koji beže od ratova ili političkih progona. Ovo pravo garantuje i ustav Nemačke, zemlje koja je na najvećem udaru.

Stotine hiljada novih imigranata su veliki test za Nemačku, omiljenu destinaciju većine izbeglica. Hoće li ih primiti otvorenih ruku ili, kao nekad u prošlosti, otvoreno odbaciti? Očekuje se da Nemačka ove godine primi oko 400.000 novih izbeglica, a brojka nameće bolno pitanje: može li Nemačka to da izdrži?

Zemlja je ovih dana neobično podeljena. Na jednoj strani su oni koji prema izbeglicama pokazuju gotovo nezabeleženu solidarnost. Na drugoj strani se beleži rast rasističkog nasilja, i prema izbeglicama i prema azilantima. Prvih je za šest meseci ove godine bilo 180,000 a drugih 70,000 – mahom sa Balkana.

U tom periodu desničarski ekstremisti su gotovo svakodnevno napadali mesta po kojima su sklonjeni imigranti i tražioci azila.

Ministarstvo unutrašnjih poslova registrovalo je čak 173 napada protiv imigranata i azilanata – tri puta više nego u istom periodu prošle godine. Brojka je verovatno i veća jer se mnogi plaše da incidente prijave policiji. Mnoge izbeglice strahuju za svoje živote. Da li se to ponovo pomalja crno lice Nemačke?

Razbija se kliše da je ksenofobija najjača u saveznim državama koje su nekada pripadale Istočnoj Nemačkoj. Napada je sve više i na zapadu zemlje.

Nemački predsednik Joachim Gauck ovakve napade opisuje kao “odvratne”. Spocijaldemokratski ministar pravde Heiko Maas kaže da se radi o “napadu na naše društvo”. Ali, dok su oni otvoreno zabrinuti za socijalnu stabilnost društva, ima političara koji raspiruju tenziju. Svako se obraća svojim biračima.

Balkanska dimenzija krize

Horst Seehofer, lider konzervativne Hriščansko socijalne unije, bavarskog partnera Hrišćansko demokratske unije kancelarke Angele Merkel, otvoreno se žali na “masovnu zloupotrebu sistema azila”. Nedavno je najavio da će Bavarska otvoriti dva prihvatna šatorska centra za azilante sa Balkana – kako bi odatle mogli da budu deportovani što je moguće brže.

Balkanska dimenzija krize je posebna jer više od 40 odsto osoba koje su u prvoj polovini godine zatražile azil u Nemačkoj, dolazi sa Balkana. Ali, kako piše Die Welt, nemački političari „gube strpljenje“ sa izbeglicama sa Balkana od kojih većina nema osnova da dobije azil ili pravo na humanitarnu zaštitu jer se radi o ljudima koji dolaze da bi popravili svoj standard.

„Ne može biti da nam dolaze ljudi iz zemalja u kojima nema ni diktature ni rata, iz zemalja koje se čak pripremaju za prijem u EU“, kaže ministar u kabinetu kancelarke Peter Altmaier najavljujući da treba ispitati da li su Albanija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Srbija sigurne zemlje. Cilj je da se ljudi za koje se može pretpostaviti da će im zahtev za azilom biti odbijen, uopšte ni ne zapute u Nemačku.

Što se Srbije tiče, skoro svi potražioci azila koji stižu u Nemačku su Romi, pa je Beograd u tom kontekstu dobio packu: „U Srbiji žive Romi koji nemaju šanse da se zaposle, školuju ili dobiju zdravstvenu negu“, kaže ministar unutrašnjih poslova Severne Rajne-Vestfalije Ralf Jeger i dodaje: „Dokle god Srbija ne reši taj problem, ne bi smela da postane članica EU. Ne bi trebalo ponoviti greške počinjene prilikom pristupa Rumunije i Bugarske“.

Broj zahteva za azil u Nemačkoj bi ove godine mogao da dostigne čak 450,000 – dvostruko više nego prošle godine, pa su sve glasniji zahtevi da se stanovnici Balkana čije su šanse za dobijanje azila minimalne odmah vraćaju kući. Ima i zahteva da se građanima Srbije i Kosova ponovo uvedu vize.

Sve restriktivnija politika Berlina argumentuje se statistikama, mada brojke mogu da ukažu i na drukčije zaključke. U Francuskoj je, na primer, prošle godine zahtev za azilom podnelo dvostruko više kosovskih Albanaca nego u Nemačkoj – od 5,510 njih 350 je dobilo pravo na azil.

U Nemačkoj je u istom periodu zahteve podnelo 2,320 kosovskih Albanaca, a pravo na azil dobilo samo petoro njih. Ove godine se situacija dramatično promenila: u Nemačkoj je podneto čak 29,000 zahteva za dobijanje azila sa Kosova, po čemu su na drugom mestu posle Sirijaca.

Uvećana netrpeljivost

U takvom ambijentu, uprkos velikom broju Nemaca koji žele da pomognu, uvećavaju se netrpeljivost i ksenofobija čiji su koreni uvek su isti: strah od stranaca pomešan sa zabrinutošću za sopstveni prosperitet i gubitak tradicije.

Nemci su tokom posleratnih godina naučili da cene došljake. Razlog je bio jednostavan: bili su neophodni kao graditelji nemačkog ekonomskog čuda. Radili su jedni pored drugih, ali živeli odvojeno. Danas, sem dobrodošlih gastarbajtera tu su izbeglice sa Bliskog istoka i Afrike, azilanti sa Balkana. Dobročiniteljstvo nestaje ukoliko zahteva žrtvu.

Traže se ograničenja imigrantima. Grafiti protiv azilanata su najbenignija forma protesta. Obični građani pišu peticije protiv podizanja novih hostela za imigrante. Desničarski ekstremisti pale već postojeća skloništa.

Evropska agencija za zaštitu granica (Frontex) je od decembra 2013. potrošila stotine miliona eura prateći svaki ilegalni prelazak brodova nakrcanih izbeglicama. EU registruje sve što se događa blizu njenih granica. Za razliku od čestih primedbi, smrt izbeglica se ne previđa. Ona se svesno toleriše.

Različiti pristupi unutar EU otežavaju situaciju. U Briselu je u junu, prvi put, predložen sistem kvota po kome bi se 40.000 izbeglica iz Grčke i Italije raspodelilo po zemljama članicama kako većina njih ne bi završila u omiljenoj destinaciji – Nemačkoj. Britanci su učtivo rekli Ne. Španci su se bunili. Baltičke zemlje saopštile su da to nije ideja koja ih je privukla EU. “Patetično je da se vrednosti koje propovedamo svetu, vrednosti poput solidarnosti i saosećajnosti, tako olako ruše ovde u kući”, uzalud se žalio šef diplomatije Luksemburga Jean Asselborn.

Suviše malo, suviše kasno

Evropska komisija će država članicama za zaštitu granica i prijem azilanata do 2020. dati 4.2 milijarde eura. Najviše Italiji (558 miliona) i Grčkoj (474 miliona), ali ispostavlja se da Evropa može mnogo više da uradi. Kad nešto uradi – to je suviše malo, suviše kasno.
Aktuelna situacija zahteva kolektivnu i dalekosežnu reakciju Evrope, zasnovanu na humanitarnim principima, na shvatanju da se radi o ljudskim bićima koja beže od rata u zonama konflikta. Evropa bi, takođe, mogla da učini mnogo više u pogledu istinske solidarnosti i podele odgovornosti, i to kako širom EU – u zemljama poput Grčke, Italije, Mađarske i Bugarske, tako i u zemljama na granici Unije, kao što su Makedonija i Srbija.

„Ono što smatramo da Evropska unija pre svega treba da razume i da prizna jeste da je ovo izbeglička kriza, a ne migrantska kriza, kako je mnogi evropski poitičari etiketiraju. Time sa sebe skidaju odgovornost za te ljude“, kaže za Radio slobodnu Evropu portparol UNHCR za srednju Evropu Babar Baloch.

Da li smo postali saučesnici jednog od najvećih zločina evropske posleratne istorije, kako provokativno pita nemački magazin Der Spiegel. Kako je moguće da britanski premijer David Cameron izbeglice i tražioce azila označi terminom „roj ljudi“ koji hrli u Britaniju?
Odgovor ne treba tražiti samo po rashlađenim kabinetima političara po Briselu, Berlinu ili Parizu. Odgovor na ovo neugodno pitanje pripada milionima Evropljana: šta čine da se spreči katastrofa? Evropa bi morala da štiti ljude, a ne granice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera