Balkan – plodno tlo za satiru

Stošić, Đorđević i Stojadinović pojašnjavaju šta inspiriše današnje satiričare, sa kojim izazovima se suočavaju i kakvo je savremeno poimanje humora (Ustupljeno Al Jazeeri)

Osmeh deteta i voljene osobe, osmeh novom danu, osmeh prijatelju… Glasno smejanje šalama, vicevima, dosetkama. Smeh do suza gledajući komediju na filmskom platnu ili pozorišnoj sceni. Smeh kao lek, rekli bi mnogi.

Nije lako izazvati smeh kod publike. Satiru, aforizme i komedije mnogi smatraju neprimerenim i uvredljivim. Satirični tekstovi uz upotrebu hiperbole i groteske na duhovit način skreću pažnju na društvene nedostatke i mane. Satira istovremeno zabavlja i uveseljava, ali svojim gorkim nijansama kritikuje, opominje i angažuje. Autori moraju biti britki, pronicljivi, precizni u uočavanju karakterističnih osobenosti koje smeštaju u određeni društveno-politički kontekst.

Pored globalnih tema gde se narodima i određenim grupacijama, kao i poznatim pojedinicima i pojavama, pripisuju određene dispozicije koje su univerzalno prepoznatljive kao smešne, postoje i lokalne teme. Pojedine su aktuelne u datom trenutku, a neke su prisutne odvajkada i čini se trajaće večno. Vicevi o policajcima, plavušama, sveštenim licima, političarima, Muji, Hasi, Fati, Eri i Piroćancu postali su deo folklora. Uz male izmene decenijama se prepričavaju gotovo isti vicevi i aforizmi.

Aforizmi Aleksandra Stojadinovića

Naši političari su vredni kao mravi. Ni termiti im nisu ravni.

Država brine o onima kojima je najteže. Ali ovde je, izgleda, najteže onima koji vode državu.

Svaka vaška obaška… Ili, drugim rečima, ujedinjena opozicija Srbije!

U vladajućoj stranci ima više počasnih, nego časnih doktora nauke.

Jesam ja za transparentnu vlast. Ali ovi su baš providni.

Sa istorijske distance satirični tekstovi su od velikog značaja za razumevanje duha jednog vremena i naroda. Tako o mnogim pojavama koje su bile aktuelne u tadašnjem društvu doznajemo iz komedija Jovana Sterije Popovića i Branislava Nušića, pripovedaka Radoja Domanovića i Branka Ćopića, ali i satiričnih časopisa Stradija, Danga, Ošišani jež, kasnije Jež, u kojem su tekstove i karikature objavljivali i Pjer Križanić i Zuko Džumhur, potom Student i Bre. Nestankom većine ovih časopisa, ali i digitalizacijom primat su preuzeli portali i televizijske emisije.

Srbija i Balkan su plodno tle za satiričare, za duhovite ljude koji kroz šalu ne samo da ublažavaju svakodnevicu nego i gorko progovaraju o društveno-političkim prilikama i njihovim nosiocima. U Beogradu se održava Međunarodni festival humora i satire Satira fest, a tu su i Nušićijada u Ivanjici i Šabačka čivijada, belosvetski festival humora i satire.

Šta inspiriše današnje satiričare, sa kojim izazovima se suočavaju i kakvo je savremeno poimanje humora pojasnili su Aleksandar Stojadinović, Miodrag Stošić i Dalibor Đorđević.

Koje su pojave i događaji satiričarima neiscrpne teme?

Stojadinović: Oštica satire je po definiciji usmerena na vlast, bilo da je reč o pojedincu ili grupi. Kao teme nimalo ne zaostaju društvene manjkavosti, ali ni ljudske slabosti poput sebičluka, pokvarenjaštva, lopovluka i gluposti.  Nažalost, živimo na prostoru gde je vlast decenijama unazad u strasnoj ljubavnoj vezi sa sebičlukom, pokvarenjaštvom, lopovlukom, a naročito sa glupošću. Na žalost za sav normalan svet, ali „na sreću“ za nekoga ko se bavi satirom.

Đorđević: Satiričari po definiciji žele da poprave društvo u kom žive. Što je društvo neuređenije, raštimovanije, necivilozovanije, to satiričari pojačavaju svoju kritiku prema glavnim akterima u društvu, prema političarima i glasačima. Ljudska glupost je, naravno, konstanta koja traži karikiranje, karikaturu, jer je često zamaskirana, nevidljiva na prvi pogled.

Stošić: Najjednostavnija definicija satire je ona po kojoj satira nastaje opservacijom stvarnosti. Satiričar posmatra stvarnost, i kada primeti da je neka pojava došla na jedan korak od gluposti, on napravi taj korak u svom aforizmu, humoreski ili pozorišnom komadu. U tom smislu, sve može da bude predmet satire, a u ovom našem svetu, u takvom kakav je, sve i jeste njen predmet. U moru neiscrpnih tema izdvajaju se: politika i stalni sukob malog čoveka našeg podneblja i sveta, sa druge strane.

Aforizmi Miodraga Stošića

”Ja tajkun? Ma jahte, molim vas…”

Zabranjeno širenje lažnih vesti! Širi dalje!

Moja sestra je jako inteligentna. Iako joj fakultet traje šest godina ona je uspela da se uda za tri.

Vođa živi životom malog čoveka. Napoleona.

Da li vam se čini da autori savremenog zabavno-humorističkog programa često podilaze publici i nude već proveren humor?

Stojadinović: Iako je ovde manje cenjen od satire, dobar humor je mnogo teže pisati. Satira može, ali ne mora da zasmejava. Humor jednostavno mora. Ako nije smešno, nije humor. Kod nas nije reč o podilaženju publici, već o pokušaju, rekao bih uspešnom, da se publici formira ukus jeftinim, bezveznim humorom na prvu loptu. Ljudima koji su se nekada smejali Miji i Čkalji, zatim Sajnfeldu i Prijateljima, sada su i Kursadžije klasici humora.

Đorđević: Da, stvara se takav utisak. No, ne bih za to krivio autore. Previše smo kao civilizacija otupeli na senzacije u stalnoj težnji ka novim. Malo toga uspeva da nas trajno šokira i pokrene na akciju. A obrasci stvaranja humora nisu beskrajni, samo je pitanje nivoa kreativnosti i inspiracije u variranju istog ili sličnog, već viđenog.

Stošić: Kada se humor popne na nivo TV emisija onda postane proizvod i potpada pod zakone tržišta. A proizvod mora da se proda što većem broju ljudi jer od profita zavise plate zaposlenih, i tako u krug. Zato veliki mediji idu putem proverenog humora koji će se „isplatiti“. Na svu sreću, moderno doba nudi autorima mogućnost da predstave svoj rad čak i onda kada je „neprofitabilan“, što mnogi i čine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Sve je veći broj stend-up komičara i televizijskih emisija koje su ili u celosti humoristične ili imaju satirične rubrike. Koliko je u Srbiji, ali i na Balkanu razvijena industrija humora?

Stojadinović: Pre bih rekao da se ovde radi o manufakturi humora, nego o industriji, naročito kada se radi o stend-ap sceni. Tek nekoliko TV formata ima iza sebe infrastrukturu za koju bi se moglo reći da je na industrijskom nivou. Ali u odnosu na kvantitet, kvalitet je više nego dobar.

Đorđević: Satira i humor jesu i kod nas prepoznati kao poželjan ventil i stvaraocima i publici. Bojim se da su sistemi do te mere postali imuni na satiru da pametniji i manje rigidni dozvoljavaju ovakve oduške, stvarajući tako privid demokratičnosti, a oni manje pametni progone karikaturiste i proteruju satiru sa režimskih kanala.

Stošić: Ako govorimo o humoru kao industriji, ona postoji odavno ali se poslednjih desetak godina razvija i kao „privatan biznis“. Kao posao van okvira zvaničnih institucija. Stand up komičari grade svoju karijeru samostalno, bivajući sopstveni scenaristi, režiseri i glumci. Mladi snimaju podkaste na youtube-u a i mnogi glumci gledaju da se plasiraju na taj teren. Tako da industrija postoji, ali je njen ekonomski saldo i dalje mizeran u odnosu na kolege sa Zapada.

Političari kao najčešći akteri satiričnih priča, aforizama i karikatura neretko negativno reaguju na iste. Mnogi autori su bili progonjeni i kažnjeni zbog svog rada. Koliko je prisutna cenzura, ali i autocenzura?

Stojadinović: Ima i jednog i drugog. Autocenzura je, kao najgori vid samoponiženja, poprimila razmere epidemije. Ali, za razliku od korone ili malih boginja, vlastima je u interesu da se ova epidemija širi. Političari, naročito iz aktuelne vlasti, negativno reaguju na satiru zato što su u tom smislu potpuno inferiorni i ne umeju da odgovore. Oni su mahom ljudi bez duha. A živeti bez duha je najblaže rečeno – pakao. Ne razumeju da je, kao što je posao lekara da leči, a glumca da glumi (da parafraziram Koštunicu), posao satiričara da ismeva vlast. Ko god da je na vlasti. Tako sam činio pre ove vlasti, tako činim za vreme ove vlasti, tako ću činiti i ako ova vlast ikada ode.

Aforizmi Dalibora Đorđevića

U zemlji nepismenih važe nepisana pravila.

Za dobrog glasača nema loših medija.

Nemamo više političku krizu. Sad imamo talačku.

Nismo mi ni pro-američki, ni pro-ruski. Mi smo pro-pali.

Postao sam aforističar. Povuklo me loše društvo.

Đorđević: Obe nijanse cenzure su prisutne kod nas. Poznajem dosta satiričara u Srbiji koji nisu naročito hrabri ljudi. Da su hrabriji bili bi politički aktivni. Ovako, zavijeno u oblandu satire, uvek mogu da kažu kad zagusti – Hehe, pa dobro, šalimo se malo! Zato kod dobrog dela njih vidimo da ne stoje iza svojih reči. Kao oni huligani početnici koji pozvone pa pobegnu. Tome, naravno, kumuje i izuzetna represivnost režima.

Stošić: Što reče jedan moj kolega – Lako je bilo Če Gevari da diže revolucije kad nije imao ženu. Ova, naizgled mizogina opaska, dublje gledano, poručuje da je sloboda svakog od nas omeđena onim šta možemo da izgubimo. Najslobodniji ljudi oduvek su bili oni koji ništa sem svog života nisu imali da izgube. Ili oni koji su imali toliko toga da su bili nedodirljivi. Svi ostali su manji ili veći kalkulanti. Ili su u najboljem slučaju nebitni vlastima, pa otud mogu da pišu šta god hoće. Dakle, cenzura i autocenzura postoje. Njihov razlog je strah, a njihov stepen se razlikuje od slučaja do slučaja.

Postoje li satiričari koji pišu za potrebe određene političke elite?

Stojadinović: Postoje neki ljudi, ali to za mene nisu satiričari.

Đorđević: Satiričar bi morao da bude opoziciono nastrojen prema svakoj vlasti. Ne nužno da bude opozicioni glasač ili agitator, već obavezno kritičan prema onima u čijim je rukama oganj i mač. Mislim da je Srbija jedinstvena po tome što ima oksimoronske – režimske satiričare. Vlast, naime, kupuje i šakom i kapom sve koji su kritični, pa tako imamo i satiričare koji nisu kritični prema vlasti ili su kritični prema svima koji su protiv. Bljutavi paradoks.

Stošić: Nijedna vlast ne voli da bude kritikovana i sa te strane ne angažuje satiričare da pišu o njoj. Međutim, moderni političari shvataju da treba da obezbede iluziju spremnosti da se šale na svoj račun. Zato imaju tendenciju u novije vreme, da se okružuju ljudima iz sveta humora i tako poruče svom biračkom telu da nemaju čega da se stide i da umeju da „prime foru“. No, ovde ne treba biti isključiv. Ne treba zaboraviti da i satiričar jeste političko biće koje ima pravo na svoj stav, pa stoga ne možemo osuđivati ljude koji kritikuju opoziciju iz tog svog stava, a isto tako podržavaju neke političare iz ličnog ubeđenja. Jedini način da budemo „objektivni“ u svetu humora je da realnosti pristupamo očima deteta, očima nekoga ko nije žigosan stavovima, već razlikuje samo normalno od nenormalnog. Mnoge stvari jesu objektivno smešne. Naravno, samo ako smo još uvek normalni.

Izvor: Al Jazeera