Oglasi

Balkan o Palestini - od nemiješanja do balansiranja

Odnos Balkana prema Palestini i Izraelu uklapa se u ideje nemiješanja u konflikte velikih sila, smatraju analitičari.
Kompleksnost vanjske politike posebno dolazi do izražaja kad je riječ o odnosima Izraela i PalestineEPA

Piše: Mladen Obrenović

Vanjsko-politički odnosi država na Zapadnom Balkanu prema izraelsko-palestinskom sukobu kreću se od nemiješanja do suzdržanosti, uglavnom nesvrstanosti i biranja riječi, osude stradanja civila, ali i očitog balansiranja između dvije strane. Znaju političari u regiji - a predmet ove analize su diplomatske aktivnosti Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije - da i izraelska i palestinska strana imaju svoju "zaleđinu" i zaštitnike, pa se tako i ponašaju.

Vanjska politika definitivno je kompleksna stvar, a ta kompleksnost posebno dolazi do izražaja kad je riječ o odnosima Izraela i Palestine. Još je kompleksnija vanjska politika Bosne i Hercegovine kao posljedica neuređenih političkih odnosa u državi, pa se u tom smislu postavlja i pitanje - je li krivi dojam po kojem Palestinu otvoreno podržava pola države Bosne i Hercegovine, a Izrael druga polovica? Takav se dojam, bez dubljeg ulaska u pozadinu podrške jednoj od strana u sukobu, otprilike mogao iščitati tijekom prošlogodišnjih izraelskih napada na Gazu.

Ugledni intelektualac Esad Duraković, redoviti profesor Univerziteta u Sarajevu te član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Arapske akademije nauka u Kairu, tvrdi kako dojam o podijeljenoj podršci Palestini, odnosno Izraelu "i jest i nije tačan - makar to paradoksalno zvučalo".

"U [entitetu] Federacija Bosne i Hercegovine bio je naglašen javni protest protiv izraelskog bombardiranja civilnih naselja u Gazi prije godinu dana. Držao sam i jednu tribinu o tome, ali i vrlo kritički pisao protiv bombardiranja toga golemog logora. Može se reći bez dileme da je javnost u Federaciji, barem njen najveći i 'vidljivi' dio, artikulirala svoj kritički odnos prema izraelskom bombardiranju Gaze", napominje Duraković.

Picula: Priznati i demokratizirati Palestinu

Obrazlažući razloge za priznanje Palestine, europarlamentarac Tonino Picula smatra kako bi se "onoga trenutka kad bi se Palestina približila onome što se može nazvati normalna struktura državnosti, otvorili i procesi demokratizacije i pluralizacije unutar same Palestine".

"Dokle god oni žive u ovom stanju ni rata ni mira, odnosno više rata nego mira, naravno da beru političke i svake druge bodove oni koji su za sukob. Stoga ne smije priznavanje palestinske države biti iskorišteno za legalizaciju nekakvog terorističkog obračuna s Izraelom i u tom pogledu trebaju postojati apsolutna jamstva", napominje.

Na drugoj strani, nastavlja, u bh. entitetu Republika Srpska "neki njeni najviši politički lideri, koje oličava predsjednik RS-a Milorad Dodik, otvoreno i dugo već podržavaju izraelsko rukovodstvo, razmeću se prijateljskim vezama s izraelskim moćnicima".

"Zato je i izostala javna osuda bombardiranja Gaze u mjeri i na način na koji je izražena u Federaciji. No, ne prihvaćam eventualnu spekulaciju da u RS-u nema solidariziranja s patnjama Palestinaca u Gazi, iako Dodikovo javno i otvoreno svrstavanje uz izraelsko rukovodstvo zapravo svjedoči i o njegovom snažnom utjecaju na medije u tom entitetu. Odnos prema Gazi danas je u najvećoj mogućoj mjeri pitanje savjesti i etičnosti", tvrdi.

Priznanje Palestine za mirno rješenje

Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula ukazuje, pak, kako se "unutar Europske unije prepliću različiti interesi pojedinih država, ali još uvijek dominira jedinstveni pristup kompleksu problema na Bliskom istoku". No, cijelu priču stavlja u puno širi kontekst, odnosno na "snažan utjecaj zbivanja u prostoru oko Palestine i Izraela, koji nikada nije bio brutalniji kao posljednjih godina".

"Na Bliskom istoku danas dominira jedan tip države, i to nefunkcionalan tip države. Dovoljno je samo nabrojati da su tu Irak, Sirija i Jemen, odreda države zahvaćene unutarnjim sukobima, ali i vanjskim intervencijama. Tu su i države koje su pod ozbiljnim pritiskom događaja u njima, kao što su Jordan ili Libanon, koji je svjetski prvak u prijemu izbjeglica iz Sirije", podsjeća Picula.

Ipak, ukazuje na moguće rješenje problema poučen iskustvima koje nosi iz Hrvatske, ali i iz država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

"Dok međunarodna zajednica nije priznala republike bivše Jugoslavije kao nove države, mira nije bilo - niti kao naznaka. Sve konferencije, pregovori i razgovori bili su uzaludni. Stoga bi priznanje palestinske države trebala biti početna točka jednog novog mirovnog procesa na Bliskom istoku, ali i trajnog mirovnog rješenja", smatra Picula.

Srbija: Ne uplitati se u sukobe velikih

Mnogo prije početka napada na Gazu predsjednik Srbije Tomislav Nikolić posjetio je i Palestinu i Izrael. Tom je prilikom rekao kako mu je "Palestina u srcu", dok prema Izraelu osjeća "divljenje". Logičnim se postavlja pitanje, može li srpska diplomacija ići tim putem, odnosno biti u dobrim odnosima s obje strane.

Duraković: Praviti razliku između cionizma i Jevreja

Činjenica je da je dio javnosti u Bosni i Hercegovini pokazao veliki senzibilitet prema stradanjima palestinskih civila u Gazi, ali i određenu dozu netrpeljivosti prema Izraelu. To se vidjelo i na nedavnoj nogometnoj utakmici Bosna i Hercegovina – Izrael u Zenici. Prema mišljenju prof. Esada Durakovića, "incidenti u Zenici su negativni kao takvi, iako nisu neočekivani".

"Svako generaliziranje je pogrešno, jer i u Izraelu ima ljudi, itekako, koji osuđuju zvaničnu izraelsku politiku. Nikad nije suvišno naglasiti da se mora praviti razlika između cionističke politike i Židova općenito", upozorava.

"Ne verujem da je politika Srbije prema Izraelu i Palestini određena ljubavlju i divljenjem predsednika Nikolića, već pre izjavom premijera Aleksandra Vučića tokom prošlogodišnje posete Jerusalimu, kada je kazao da će zamoliti Izrael da se založi za Beograd u SAD-u i drugim državama gde se oseća jak izraelski uticaj. To objašnjava izuzetnu suzdržanost Vučića prilikom letošnje ofanzive na Gazu, kao i tokom njegove posete Jerusalimu nekoliko meseci kasnije", objašnjava Jelena Stevanović, novinarka beogradske Politike.

Prema njenom mišljenju, Vučićev odnos prema Palestini i Izraelu "uklapa se u njegovu ideju spoljne politike Srbije koja se ne upliće u konflikte velikih sila, a na Bliskom istoku preovladavaju interesi upravo takvih sila".

"Premijer pokušava da se približi SAD-u i EU, pa u tom smislu treba očekivati da i povodom Izraela prati američka, odnosno evropska stajališta. Verovatno će i dalje balansirati, izbegavajući da kaže bilo šta konkretno, jer ne sme ni da isprovocira Arape sa kojima je počeo da sarađuje. Moguće je da sa obe strane bude u dobrim odnosima sve dok ne bude trebalo da se jasno odredi o palestinskoj državnosti", prognozira Stevanović.

Vanjska politika određena unutrašnjom

Dok je vanjska politika Hrvatske uglavnom usuglašena s europskom, zanimljivo je proučiti osjećaju li Srbija, odnosno Bosna i Hercegovina pritisak velikih sila da se odrede prema izraelsko-palestinskom sukobu, kao što su imali priliku odrediti se prema stradanjima palestinskih civila.

"Velike sile već vrše veliki pritisak na Beograd zbog stvari koje su neposredno vezane za Srbiju i njen region, tako da nemaju previše vremena da vrše pritisak povodom Palestine. SAD i EU očekuju da Srbija vodi politiku koju su one odobrile, ali kada je reč o Palestini, ta politika ni među samim velikim silama nije usaglašena", smatra Stevanović.

Akademik Duraković upozorava kako se "odnosi Bosne i Hercegovine prema tom problemu diferenciraju u političkim elitama kao izraz unutarnjeg bh. konflikta, a ne pod utjecajem velikih sila".

"Dodik (i njegova kamarila) naprosto vjeruju da je pragmatično, racionalno, svrstati se uz Izrael, jer Izrael ima ogromnu moć u svijetu, pa se vjeruje da je mnogo lakše braniti vlastite interese uz podršku izraelskih moćnika u svijetu. Riječ je o jednom surovom i egocentričnom pragmatizmu koji ide tako daleko da ga ne zanimaju moralna načela", zaključuje Duraković.

Izvor: Al Jazeera