Balkan na ruskoj ‘liniji vatre’
Kada je glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova izjavila da je Rusija otvorena za konstruktivan dijalog sa Crnom Gorom kako bi se uklonili negativni elementi u bilateralnim odnosima, izgledalo je da Moskva pruža ruku Podgorici poslije odlaska sa funkcije dugogodišnjeg premijera Mila Đukanovića i da je došlo vrijeme za poboljšanje atmosfere u odnosima dvije zemlje potkopanim polemikom o pristupanju Crne Gore NATO-u.
Iako su prioriteti crnogorskih vlasti bili poznati odranije, ta polemika se znatno pooštrila zadnjih godina – paralelno s rastom nivoa tenzija između Rusije i NATO-a.
Princip izdajništva
Dvije sedmice kasnije, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov (ne bi li pokazao primjer uklanjanja negativnosti u rusko-crnogorskim odnosima?) izjavio je da je “rukovodilac Crne Gore prekršio sve svoje obaveze i obećanja i izdao Rusiju”. Lavrov nije izgovorio ime “izdajnika”, ali svima je bilo jasno da se radi o Đukanoviću.
Ta neprikladna izjava, koju je Lavrov dao tokom njegove posjete Srbiji ranije ovog mjeseca, na neki način ugrađuje princip rodoljublja i izdajništva u međudržavne odnose. A u takvom viđenju stvari nema prostora za napredak, s obzirom da nova crnogorska vlada pokazuje kontinuitet vanjske politike i svoju posvećenost pristupanju NATO-u.
Nediplomatski rječnik Moskve dobro je poznat crnogorskoj političkoj eliti, ali sam Lavrov do sada nije stavljao odnose sa balkanskim partnerima u kontekst izdajništva. Taj izraz je zadnjih godina korišćen svega nekoliko puta, i to od strane diplomata nižeg ranga, koji su davali ocjene nekim istorijskim događajima ili sukobu Rusije sa Ukrajinom.
Bez granice između propagande i diplomatije
Bez obzira na svu kritiku, kao “izdajnika” Đukanovića su do sada tretirali samo neki mediji pod kontrolom Kremlja. Ali, ipak treba priznati da je granica između primitivne propagande i zvaničnih diplomatskih izjava u zadnje vrijeme praktično nestala.
Javnosti nije poznato koje je obaveze prema Rusiji Đukanović prekršio, ne zna se ni koja je obećanja davao. Lavrov je ostavio širok prostor za interpretaciju svoje poruke, koju su neki posmatrači doživjeli kao prijetnju bivšem crnogorskom premijeru i pokazivanje ruskih mišića “vjekovno bliskim” zemljama.
Kako god, izjava Lavrova se ne svodi samo na ogorčenje zbog iznevjerenih očekivanja. Nameće se pitanje, zašto je Rusija iskoristila teritoriju svog strateškog partnera Srbije za retorički obračun sa crnogorskim atlantistima?
Očigledno je da se poigrava sa radikalnim rječnikom, a to je veoma opasan izbor. Radikalizacija diplomatskog jezika na Balkanu samo će jače povezati politiku Rusiji u očima njenih oponenata sa govorom mržnje. Tako da će Moskva suočiti sa novim optužbama za pokušaj mobilizacije nacionalističkih antizapadnih snaga, što neće poboljšati razumijevanje između Rusije i vlada balkanskih zemalja.
‘Uvlačenje’ u NATO
Ruska propaganda prikazuje proces euroatlantskih integracija na Balkanu isključivo kao “uvlačenje” tih zemalja u vojni savez koji njima ne osigurava nikakva prava. Istovremeno, tvrdi se kako proširenje NATO-a vodi destabilizaciji cijelog regiona.
Ove jeseni tokom parlamentarnih izbora u Crnoj Gori podijeljeno javno mnijenje postalo je pogodno tlo za političke manipulacije. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova, vladajuća partija Jedinstvena Rusija i ruski državni mediji vodili su otvorenu kampanju u korist antinatovskog dijela crnogorske opozicije. Pri tome, akcenat je stavljen na zahtjev za sprovođenje referenduma o pristupanju NATO-u. Na kraju Rusija se suočila sa optužbama za pokušaj puča i provociranje krvoprolićа u toj zemlji, koje su ruski vlasti negirale.
S obzirom da Rusija ohrabruje antinatovsku kampanju i u Srbiji, koja zvanično nije izjavila namjeru da postane članica Alijanse, u Moskvi ne isključuju da će Beograd u budućnosti krenuti tim putem. Srbija je već potpisala niz sporazuma sa NATO-om, koji su po mišljenju ruskih posmatrača uporedivi sa obavezama punopravnih članica Alijanse. Stoga neki analitičari smatraju formalni poziv Srbiji u NATO pitanjem vremena (mada tu nema dovoljno argumenata).
Svakako, javno mnijenje po pitanju euroatlantske integracije u Srbiji i kod srpske zajednice u Bosni i Hercegovini ide Rusiji u prilog. Štaviše, narednih godina u tom kontekstu moglo bi doći do napetosti u BiH, koja je zbog etničkih podjela posebno osjetljiva. Moskva ništa ne kontroliše na Balkanu, pa ni u Bosni, ali to je jedina zemlja gdje ona ima relativno snažan uticaj, koji ostvaruje preko saradnje sa Miloradom Dodikom. Ruska popustljivost prema njegovoj bahatoj retorici i provokativnim inicijativama često otkriva slabost Zapada i Rusija to doživljava kao manifestaciju svoje sopstvene moći.
Antizapadna propaganda
Ruska zvanična politika, čak i u najstabilnijem periodu odnosa sa Zapadom, uvijek je bila usmjerena protiv proširenja NATO-a. Ali, to se odnosilo uglavnom na zemlje u ruskom okruženju. Euroatlantska integracija na Balkanu dugo je bila u pozadini tog diskursa. To, između ostalog, potvrđuje reakcija Moskve (bez oštrih nastupa) na učlanjenje Hrvatske i Albanije u NATO-u 2009. godine. U to vrijeme se moglo učiniti da Rusija nije zainteresirana za ozbiljnu raspravu o sigurnosnim pitanjima i rivalitet u udaljenom regionu.
Moskva praktično nije komentarisala jačanje prisutstva NATO-a na Balkanu, ali 2014. godine, u jeku međunarodne krize zbog pripajanja Krima Rusiji, nazvala je “provokacijom” proces euroatlantske integracije u ovoj regiji. Zbog globalnog zahlađenja odnosa, Crna Gora i druge balkanske zemlje našli su se “na liniji vatre”. Dakle, one će ostati na toj liniji sve dok ne dođe do smirivanja tenzija na svjetskom nivou.
Politika uticajnih zapadnih zemalja je usmjerena protiv jačanja ruskih ambicija u svijetu, a sama Rusija koristi pogodne prilike za širenje antizapadne propagande i podršku konzervativnim snagama kako bi između ostalog iskomplikovala euroatlantske i evropske integracije.
Ta politika stvara u samoj Rusiji sliku jačanja ruskog uticaja u svijetu, mada su u Kremlju svjesni da Rusija u ovom momentu ne može postati svjetski lider i globalni centar privlačnosti zbog neefikasnog autoritarnog sistema i ograničenih ekonomskih i finansijskih mogućnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazere.
Izvor: Al Jazeera