Balkan je kao ljuta paprika

'Pitanje je ko će prvi trepnuti u košmarnoj 2017. godini', piše autor (EPA)

Balkan je opet u krizi. Ovog proleća, nakon zimskih previranja, lideri u Briselu, Vašingtonu i Moskvi ujedinjeni su u zajedničkom stavu da bivšim jugoslovenskim republikama predstoji suočavanje s preokretom ili nešto drugo.

To drugo bila je prva engleska tajna, dok londonski Gardijan nije širom otvorio karte i krajem februara obelodanio da “Balkan, koji tutnji, preti da postane spoljnopolitička glavobolja novog američkog predsednika Donalda Trampa”.

Usledio je iskorak i konkretan savet, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim: “Zaboravite Kinu i Bliski istok: bivša Jugoslavija može uskoro da postane Trampova prva realna spoljnopolitička glavobolja”, ističe Gardijan.

Toliko od Engleza, koji nas tradicionalno vide samo kao nacionaliste, jer bismo u suprotnom bili evropska klasa.

Ko je otvorio prozor u Washingtonu?

Evropa polako rešava balkanske tajne. Kao u neizvesnoj kvadraturi kruga, kroz sistem podela i dualiteta najlakše se rešava kriza identiteta.

Međutim, kroz dimnu zavesu obnovljenih sporenja Bele kuće i Kremlja očito je da svetska kriza više usporava regionalnu saradnju nego statusni sporovi i lokalne balkanske zađevice.

Sem u slučaju Crne Gore, ali to je, kao i uvek, izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Nakon Nove godine imali smo jednu kontratužbu, jednu “kondicionalnu” ratnu pretnju, jednu najavu referenduma, jednu ponovljenu demarkaciju granica, jedan bojkot inauguracije, dve diplomatske inicijative za visokotehnološko raketno naoružanje S-300, jedno povlačenje ambasadora na konsultacije, jednu neuspešnu naplatu kirije, jedan tajni plan u “radnoj verziji”, inicijativu samozvanog lidera da u cilju jačanja “kulta zastave” uđe u društvo sa Saudijskom Arabijom, Tadžikistanom, Jordanom, Severnom Korejom i Azerbejdžanom…

Kao da je neko otvorio prozor u Vašingtonu, pa ovde svi kijaju.

Ili je možda neka multinacionalna ruka zavrtela ringišpil sa balkanskim marionetama, tek ovde se ređaju vesti o potezima i kontrapotezima, izjavama i demantijima, provokacijama i demaršima.

Takoreći, velika gužva na Balkanu.

Valjda zato Filip David reče: “Sve je pretvoreno u suprotnost. Vera je blasfemična, rodoljublje kompromitirajuće, kultura ponižavajuća, politika utočište za primitivizam, a vlast zaštita bez istinske vlasti.”

Zar treba podsećati na Lajčakovu stresnu prognozu? “Dve države su pred raspadom, a tri u velikoj krizi”, rekao je o (ne)ozbiljnosti EU-sagovornika raniji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini i trenutni slovački ministar spoljnih poslova.

Strateški ciljevi

U svetskim centrima moći Balkan ne upoređuju sa drugim evroregijama, ali znaju da je drugačiji.

Valjda zato Zapad decenijama nakon Dejtona insistira na regionalnoj saradnji, inicijativi koja je u konzervativno podesneloj Srbiji dočekana kao komplikovana mreža organizacija, asocijacija i koordinacija, još jedna u nizu međunarodnih podvala iako su definisana konkretna balkanska zaduženja: da ministarstva privrede i finansija harmonizuju svoje trgovinske, finansijske i investicione regulative i politike, da ministarstva nauke razvijaju zajedničku istraživačku strategiju, da sarađuju gradovi u pograničnim zonama, da se izvode strateški investicioni projekti na Balkanu.

Među njima su koridori 7 i 10, gasovod, Banatski Dvor, razvoj dunavskog basena, Đerdap III, hidroelektrane na Drini i Valterov autoput Beograd – Sarajevo za Srbiju od dugoročne strateške važnosti.

Međutim, čini se da su strateški ciljevi nekako više raspoređeni na istoku i severu, a problemi više na jugu i zapadu Balkana.

Naročito nakon izborne podriguše, koja je Vučićevoj čistoj pobedi donela čiste proteste protiv diktature, što po ko zna koji put dokazuje da je ostrašćenost druga srpska priroda.

Uprkos vrućoj liniji sa Berlinom, pretpostavkama na kojima će rasti i pasti premijerski predsednik, iznova se potvrđuje poltronski mentalitet Srbije. Sindrom raje koja ne može bez vođe.

Bez dojučerašnjeg skupštinskog galamdžije, koji se naglo utišao, sačuvao sliku, a ugasio ton, jer je naučio da se jače čuju oni koji govore tiho iako je ne tako davno važio za primer agresivnosti, bezobrazluka i isključivosti najboljeg Šešeljevog pitomca, čija se sklonost skandalima i aferama danas objašnjava kao poznavanje političkog marketinga. Fanatizam je postao upornost, a okretanje leđa Šešelju i Nikoliću konačni dokaz zrelosti, a ne verolomstvo.

Montenegrinske serpentine

Najnovija balkanska kriza, kao paraliza devedesetih, opet eskalira u Sloveniji. Na graničnom prelazu Bregana Slovenci ograničavaju prelaz izbeglica i kumuju nepodnošljivim gužvama.

Haotično stanje na graničnim prelazima ka Mađarskoj, u Horgošu, takođe demantuje regionalnu saradnju, koja je ostala mrtvo slovo na briselskom papiru bliskoistočnih velemučenika koji ne kriju iznenađenje što su brže od očekivanja upoznali “narod, pleme, klan Balkan”.

Paralelno ili gotovo istovremeno, iza leđa javnosti traju klerikalno poduprta mimoilaženja Beograda i Zagreba u vezi s likom i delom nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, tužbe i kontratužbe za genocid, preispitivanje granice na Dunavu i etničke napetosti.

Sve suprotno od protokolarno dogovorenog stvaranja uslova za održiv povratak izbeglica, nastavka programa obnove, ubrzanog stambenog zbrinjavanja povratnika kojima su oduzeti stanovi, rešavanja statusnih prava, poput priznavanja ostvarenih penzija, radnog staža, zapošljavanja.

Međutim, u Srbiji i Hrvatskoj obostrano priznaju da su, i pored zakonskih rešenja, još zatvorena vrata za zapošljavanje u pravosuđu i državnoj upravi, policiji, školama, dečjim vrtićima i drugim javnim institucijama.

Balkanske izborne ucene kulminirale su između Srbije i Crne Gore. Udaljenost dva oka u glavi sad je veća od razroka, ne samo za dva nova slova crnogorske azbuke i dva diplomatska konflikta, mada su srpsko-crnogorski odnosi kratkoročno počeli da se popravljaju nakon krize zbog crnogorskog priznavanja nezavisnosti Kosova.

Vrhunac srpsko-crnogorskih serpentina i skandala, koji su uzdrmali Milov epicentar u Podgorici, jest Đukanovićeva tvrdnja da su “ruske institucije pokušale da orkestriraju državni udar”. Međutim, Beograd je zvanično negirao umešanost i indirektnu odgovornost, za razliku od neskrivene ljutnje nakon razvoda iz mikro-Jugoslavije.

Tim povodom, zbog izostanka širokogrudnosti, Ambasadi Crne Gore u Beogradu ispostavljen je račun za plaćanje zakupa u iznosu 1,5 miliona evra (3.000 evra mesečno) s obziroma na to da Vlada Srbije plaća rentu od 11.500 evra za ambasadu u Podgorici. Neki od podgoričkih medija javili su da Clada Crne Gore neće da plati kiriju zato što je “Crna Gora ulagala u tu zgradu i zato što joj je vila data na besplatno korišćenje”.

Ko će prvi trepnuti

Takođe, srpsko-makedonski politički odnosi stagnirali su u proteklom periodu zbog makedonske politike prema Kosovu i skopske odluke o njegovom priznanju  8. oktobra 2008. godine. Usledili su deblokada odnosa i politički dijalog, započet na inicijativu Srbije, iako je Vlada Makedonije 17. oktobra 2009. uspostavila diplomatske odnose s Prištinom nakon ratifikacije Sporazuma o utvrđivanju granice između Skoplja i Prištine, ali nedavna mogućnost nasilja, ako se formira građanska vlada s albanskom manjinom, potvrđuje rovitu situaciju.

Nisku udarci u čelo godinama se nastavljaju u srpsko-albanskim odnosima. Oni su postali centralna tema na Balkanu, stavljajući u drugi plan odnose Beograda i Zagreba, ali su nelogične podele i razmene teritorija ponovo dolile ulje na vatru, čija su varničenja sve više u vidnom polju Tirane i Ankare.

Pitanje je ko će prvi da trepne u košmarnoj 2017. godini. Nakon postizborne rapsodije Srbije, u kojoj sporedni likovi i nesuđeni bekovski par građanskog društva Janković–Jeremić samo diže džigericu po uzoru na banjalučku bočnu granu Beograda, zbog koje londonski Gardijan ukazuje i na Bosnu, gde granica između dva entiteta iz rata “nikad nije u potpunosti zacelila”.

Kao u svakoj drami, rasplet ili nešto više izvesnosti očekuje se tek nakon vanrednih izbora na Kosovu i hvatanja zaleta za izbore u Bosni sledeće godine.

U međuvremenu, o Balkanu kruži hiljadu mišljenja, a nijedna dijagnoza.

Balkan je kao ljuta paprika – i nakon tucanja ostaje ljuta…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera