Balans američko-ruskog sukoba u Siriji

'Washington i Rusija ne žele zapaliti scenu i pokušavaju izbalansirati svoje interese u Siriji', piše autor (EPA)

Piše: Majed Abu Diak

Definitivno je došlo do sukoba Izraela sa Sirijom u oblasti Ghouta, i to nakon niza izraelskih napada na sirijske snage te verbalnih prijetnji sa sirijske strane da će na to praktično odgovoriti. Iako je eskalacija trajala samo dan, prije nego što su stvari stavljene pod kontrolu, ona je otvorila vrata mogućem sukobu između sirijskog režima, ruskog saveznika koji uživa podršku Irana, i Izraela, saveznika Sjedinjenih Američkih Država. Kako će Sirija živjeti u atmosferi neslaganja između Rusije i Amerike, kao dvije regionalne sile? Hoće li Sirija imati neku ulogu u tom kontinuiranom sukobu, koji ju je učinio crnom rupom za regionalne i međunarodne suprotstavljene stavove?

Postoje procjene koje kažu da je cionistička tvorevina namjerno oborila iransku izviđačku letjelicu nedaleko od granice. Namjera je bila uvući Iran u borbu, koja bi otkrila uplitanja te države, nahuškala Rusiju protiv nje, opravdala to što joj se Amerika i druge zapadne države suprotstavljaju te mobilizovala arapske države protiv nje, a pogotovo Saudijsku Arabiju, koja kaže da njihova glavna bitka nije ona protiv Izraela nego protiv Irana, s obzirom na to da se Teheran upliće u dešavanja u regiji i predstavlja prijetnju za arapske države. Također, prema nekim procjenama, Rusija je odgovorila SAD-u nakon što je sirijska opozicija oborila ruski borbeni avion Suhoj raketom iz prenosivog protivzračnog sistema, koji je, prema ruskim izvorima, bio američke proizvodnje.

Washington je ranije saopćio da je osujetio napad tzv. sirijske Narodne mobilizacije na područja pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga (koje uglavnom čine Kurdi), saveznika SAD-a na istočnoj strani Eufrata. To je rezultiralo pogibijom približno 100 pripadnika snaga odanih sirijskom režimu, dok ruski i iranski eksperti govore da izraelski avion ne bi bio oboren da Rusija nije dala zeleno svjetlo.

‘Niko ne želi Irance u Siriji’

Moskva nastoji ojačati svoje prisustvo u regiji i kontrolu nad sirijskim lukama te radi s Iranom (taktički) i sirijskim režimom na tome da ojača svoje prisustvo u regiji na račun sunitskih snaga u Siriji. Stoga se i bori protiv sirijske opozicije u korist sirijskog režima, u čemu se njeni interesi preklapaju s iranskim, bez sklapanja saveza s tom državom, pogotovo ne protiv Izraela. No, Izrael računa da će Moskva na kraju nastojati “iskorijeniti rastuće iransko vojno prisustvo u Siriji”, kako to kaže Yoav Galant, izraelski ministar graditeljstva i član Nacionalnog vijeća za sigurnost.

“Niko ne želi da Iranci budu tu; ni sunitske države (Jordan, Egipat, Saudijska Arabija i Turska) ni Evropljani, zabrinuti zbog miliona Sirijaca koji su napustili Siriju i krenuli prema Evropi zbog toga što aleviti drže kontrolu nad državom, a sigurno ni Amerikanci”, kaže Galant. Prema portalu The Times of Israel, Galant je rekao da rusko savezništvo s Hezbollahom i Iranom u sirijskom građanskom ratu “nije protiv nas, što je divna stvar”, kako je to opisao. “Što se tiče Rusa, oni su jedno vrijeme obavljali prljav posao. U kasnijoj fazi doći ćemo do situacije kad će se takmičiti za iste resurse, a onda Rusi više neće željeti Irance u regiji.”

Takav ruski stav Galant pripisuje odnosu između Benjamina Netanyahua i Vladimira Putina, kao i odnosu koordinacije između dvije vojske te dodaje: “Kulturološki, oni su bliži nama u poređenju s Irancima i muslimanima.” Izraelski ministar pojašnjava da “Iran pokušava na jednostavan način nametnuti kontrolu nad Bliskim istokom”, prepoznavši “prednost uspostavljanja kopnenog koridora između Iraka i Libana”. “Mi to nećemo dozvoliti. U isto vrijeme moramo imati na umu da ovdje postoji više od jednog igrača.” Galant smatra da Rusi “dolaze s vlastitim interesima, ali su vrlo utjecajni i važni u regiji”. Oni posvećuju posebnu pažnju zaštiti pomorskih baza u Tartusu i Latakiji te izbjegavaju tursko praćenje njihovih aktivnosti.

Logika balansiranja interesa

Do svega toga došlo je nakon ruskog političkog neuspjeha u Sočiju, što je išlo u prilog ulozi SAD-a. Sirijska opozicija, koju podržava SAD, povukla se iz pregovora u znak protivljenja daljnjoj eskalaciji rusko-sirijskih napada na Idlib i periferiju Damaska. Osim toga, Rusija je nastavila podržavati režim Bashara al-Assada i protivi se njegovom isključivanju iz političkog rješenja. To je dovelo do relativnog slabljenja Rusije, koja podržava taj sistem, s tim da se ruska uloga u Siriji nije smanjila uprkos dosadašnjem neuspjehu Moskve da potčini opoziciju, koja je postala slaba nakon što je izgubila mnoge položaje u Siriji, pored njene vlastite slabosti i podijeljenosti.

Tel Aviv i dalje ne odobrava iransko prisustvo na jugu Sirije i uspijeva ga ograničiti vršeći pritiske na Rusiju i u saradnji sa SAD-om kako bi se očuvao balans snaga u regiji. S druge strane, Rusija je zauzeta time da poreda svoje stvari i želi se suzdržati od odgovora na bilo kakvu eskalaciju ili izraelsko bombardovanje. Izrael je, također, bombardovao naoružanje i vojne baze za koje vjeruje da služe Teheranu i Hezbollahu, povrijedivši sirijski suverenitet u tu svrhu. Međutim, nije bilo nikakvog odgovora od sirijskog režima ili Irana i Hezbollaha, koji ne govore otvoreno o svom prisustvu u regiji, osim kad se spominju sukobi s oružanom sirijskom opozicijom.

Izrael se suzdržao od eskalacije nakon rušenja njegove letjelice, zadovoljavajući se samo reduciranim odgovorom, prijetnjama i zastrašivanjima, te je kontaktirao s Rusima kako bi se spriječila dodatna eskalacija. Iran, koji se ne slaže u potpunosti s Rusijom, također nije pribjegao eskalaciji zbog straha da bi mogao ostati bez ruske zaštite, koja mu garantuje daljnje prisustvo i dominaciju u regiji. Hezbollah, isto tako, ne želi da stvari u Siriji dođu do faze rata protiv Izraela, koji bi oslabio njihovu ulogu i prisustvo u Libanu te ugrozio njihovu ulogu u Siriji. Izrael, također, ne želi da situacija eskalira u rat s Hezbollahom i Iranom, jer njegov unutrašnji front to ne bi mogao podnijeti.

Kome (ne) odgovara ‘pogodba stoljeća’?

Nesporno je da Rusija ima značajno prisustvo i moć u Siriji, u usporedbi s očitom američkom slabošću. No, američki stav i dalje ima neke elemente moći posredstvom svoja dva aduta, Izraela i sirijske opozicije, uprkos tome što je opozicija znatno oslabila zbog svojih vojnih gubitaka u posljednje vrijeme i gubljenja teritorija koje su bile pod njenom kontrolom. U isto vrijeme Washington ne želi naoružati sirijsku opoziciju naprednim oružjem zbog straha da bi ono moglo završiti u rukama ekstremista. Umjesto toga oslanja se na ulogu Izraela i političko uplitanje kao osnovne faktore za stabilnost zemlje. U konačnici, u sukobu interesa pronalazi se neophodni balans koji sprečava da dođe do sveobuhvatne eskalacije i osigurava da se nastavi rasprava o Assadovoj budućnosti na vlasti.

Washington i Rusija ne žele zapaliti scenu i pokušavaju izbalansirati svoje interese u Siriji. Američki predsjednik Donald Trump nastoji osigurati uspjeh tzv. “pogodbi stoljeća”, uz podršku država poput Saudijske Arabije i Jordana, kako bi Amerika mogla provoditi svoje aktivnosti bez ikakvih smetnji. U tu svrhu pokušava izvršiti političku mobilizaciju protiv Irana kako Teheran ne bi bio u stanju pobrkati njegove računice u Siriji i Palestini. U tom kontekstu, američki predsjednik koristi pomoć Rusije da osigura mir i umiri Iran, makar to iziskivalo da zatvori oči pred ruskom ekspanzijom u Siriji na račun opozicije. Svojom ulogom u Siriji Rusija se nastoji suprotstaviti američkom embargu i igrama Washingtona u njenom stražnjem dvorištu, Gruziji.

Uspjeh američkih aktivnosti zavisi, u jednom od svojih aspekata, od sposobnosti te države da kontroliše stvari u Siriji i osigura aktivno prisustvo u toj državi, pogotovo ako se uzme u obzir slabljenje ruskog položaja u kontekstu neuspjelih pregovora u Sočiju i okretanja pregovorima u Ženevi pod okriljem američkog pristupa. Osim toga, neophodno je očuvati mir kako bi se nesmetano provodili planovi za “pogodbu stoljeća”, postavili temelji za izraelsku ulogu u regiji i osigurao uspjeh uloge Saudijske Arabije i Egipta, koji podržavaju tu “pogodbu”, na račun Turske i država koje su protiv toga, poput Jordana i palestinskih vlasti.

Assadov režim ništa se ne pita

Ovdje treba uzeti u obzir i sve veću ulogu Turske u Siriji, kao dio napora Ankare da ograniči prisustvo Radničke partije Kurdistana u njenoj turskoj verziji. Washington se suprotstavlja potezima Turske protiv jednog od njegovih ključnih saveznika u Siriji u borbi protiv grupe Islamska država Irak i Levant te vrši pritisak na Ankaru kako bi zaustavila svoje širenje u Siriji. Osim toga, Turska je udružila snage s Rusijom u aktivnostima protiv Kurda te saopćila da se protivi američkom priznavanju Jerusalema za glavni grad cionističke tvorevine, kao i da nastoji mobilizovati islamski svijet protiv takve odluke.

Palestinske vlasti isto se tako protive “pogodbi stoljeća”, izražavajući protivljenje pitanjima koja se tiču Jerusalema, izbjeglica i doseljeničkih naselja. To Washingtonu dodatno otežava realizaciju dogovora kojem se protivi Rusija te nastoji aktivirati ulogu Kvarteta za Bliski istok u rješavanju pitanja arapsko-palestinskog sukoba. Na taj način sirijska scena prolazi kroz delikatnu ravnotežu između SAD-a i Rusije, a vojni i politički sukob u toj državi odvija se u ritmu dogovora i neslaganja između dvije velike sile, a da sirijski režim nema neku ključnu ulogu u svemu tome. Također, arapske države iz okruženja više nemaju neki poseban značaj zbog svojih unutrašnjih neslaganja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera