Oglasi

Bajka je prestala kad je Thompson ušao u autobus

Hrvatska nogomentna reprezentacija s Thompsonom ne predstavlja cijelu Hrvatsku, nego samo jedan njen dio.
Uopće nije bitno kako se Thompson našao u autobusu s igračimaInstagram

Uzimajući u obzir sve okolnosti – bajka je trajala neočekivano dugo. Uzimajući – na to mislim – u obzir ono tko smo, gdje smo, ni krivi ni dužni, rođeni, gdje živimo, i kakve nas povijesne okolnosti bacakaju amo tamo.

Bajka je, naravno, nastup hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Stvarno se čovjek ugodno osjeća kad ga u svijetu predstavi šačica ljudi koji su karakterni, civilizirani i uspješni u poslu koji rade, ima puno pravo biti ponosan na to. A nogometaši su ovom prilikom – makar je bilo i nekih drugih prilika u kojima nisu zadovoljili te kriterije – sve to jako jako uspješno odradili. Bez obzira na ishod finala. Nisam baš siguran je li Hrvatsku itko drugi u njenoj kratkoj povijesti na takav način predstavio svijetu, i tu ne mislim samo na sport…

Moja je stara teza, iza koje sam dugo čvrsto stajao, da je olimpijsko srebro košarkaša iz Barcelone 1992. godine najveći sportski rezultat Hrvatske ikada. Bila je to prilika u kojoj je dobar dio planete prvi put čuo za termin "Hrvatska, Croatia, Kroejša, kako ono, gdje su ti, tko su ti, odakle dolaze…?", i to baš na pomno praćenom košarkaškom turniru, na kojem su po prvi put u povijesti sudjelovali NBA velikani, i to baš u neponovljivom sastavu jedinog pravog i jedinog originalnog dream teama.

No, nakon ovog finala Svjetskog prvenstva, a imajući u vidu poseban status nogometa u planetarnoj obitelji sportova, imamo pravo postaviti krajnje ozbiljno pitanje: nije li nogomet prerastao kategoriju sporta i nije li ušao u kategoriju ljudskih djelatnosti kojima tek treba naći ime, neku kategoriju iznad sporta? Morat ću vrlo ozbiljno revidirati spomenuti stav, tu tezu. Samo mi treba mala vremenska distanca.

Mediji su ostali lojalni

I bez obzira na one sitnice koje su se nogometašima na putu do finala pojavile poput nekih, šta-ja-znam, prepreka na cesti koje je lako izbjeći, pop-upova na zaslonu kompjutera koje je lako ukloniti, lako su ih i bezbolno zaobišli i nanovo su i nanovo produljivali tu bajku i kad se činilo da je kraj odmah tu, blizu. Tu mislim na, recimo, tjeranje Nikole Kalinića iz Rusije. Tjeranje, vraćanje kući, razlaz, sve se – na kraju krajeva – svodi na isto. Prošlo je to bez skandala, mediji su ostali lojalni nacionalnoj vrsti, nisu čerečili taj potez izbornika Zlatka Dalića i na kraju balade se može kazati i da je možda baš taj njegov potez homogenizirao selekciju do te mjere da ne bi ni ušla u finale u slučaju da je Kalinića zadržao na licu mjesta.

Onda i ona snimka Domagoja Vide i pomoćnog trenera Ognjena Vukojevića koji su usred Rusije našli za shodno da u nekom kvazipolitičkom/kvazisportskom zanosu iskažu podršku Ukrajini u kojoj su igrali i u kojoj su zaradili ozbiljan novac, a nakon koje je Vukojević vraćen kući, a svaki Vidin kontakt s loptom bio je praćen salvom zvižduka s tribina od strane Rusa.

I tu su naši mediji ostali lojalni, ni to nije naštetilo pozitivnom imageu reprezentacije koji je građen iz utakmice u utakmicu. Između ostalog i odmjerenošću igrača i izbornika Dalića – tako različitog od prethodnika Ante Čačića koji je vječito autistično drvio isto, i u pobjedama i u porazima izjavljujući ono što si je uoči utakmice napisao na papirić i spremio u džep mantila, ne mijenjajući izraz lica – koji su se prilikom javnih istupa, moram reći napokon, pokazali kompetentnijim ljudima od onog stereotipa nogometaša koji će uvijek nanovo sa smrtno ozbiljnim izrazom lica, kao da su upravo otkrili Higgsov bozon, kazati "lopta je okrugla, moramo igrati do posljednjeg sučevog zvižduka".

I kamere su pokušavale eskivirati Thompsona

Bajka, je, rekoh, trajala neočekivano dugo. Trajala je toliko da je cijela nacija bila uz nogometaše, trajala je toliko dugo da je cijela nacija bila hipnotizirana, omađijana dobrih mjesec dana. No, nije mogla trajati vječno.

Ne, za mene je nisu prekinuli Mbappe i Griezmann. Ne, za mene je nije prekinula ni predsjednica države [Kolinda Grabar-Kitarović] koja je izljubila sve što se izljubiti dalo na završnoj ceremoniji. Ono nad čime se mnogi zgražaju meni je bilo simpatično. Barem će po nečemu ostati zapamćena. Uostalom, koga biste to radije vidjeli na njenom mjestu? I iz aktualne političke nomenklature i iz bivših političkih vremena? Koga? Ma nikoga! Nema šanse da uopće zamislimo ikoga drugoga da ljubi i grli nogometaše poslije takvog uspjeha i da vodi francuskog predsjednika [Emmanuela Macrona] za ruku naokolo poput đaka-prvaka kojem pomaže da pređe cestu.

"Bila je u cugi", kazali su mnogi. Ma nije… A što i da jest… Gdje više imaš pravo "biti u cugi" nego na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva baš u Rusiji, gdje široke slavenske duše "trgnu" votku čim otvore oči? Ne, ni ona nije prekinula tu bajku.

Bajka je, barem za mene, završetak dobila kad sam u autobusu kojim su nogometaši prolazili kroz Zagreb na doček koji im je bio pripremljen na Jelačić placu u središtu grada vidio Marka Perkovića Thompsona. Ako sam dobro procijenio – kamere su ga čak pokušavale i eskivirati dok su po autobusu ciljale nogometaše i članove stručnog stožera. Ali – nije išlo. Tako je dobro bio pozicioniran da ga se nije moglo izbjeći.

Za one koji nisu gledali TV bajka i dalje traje

I uopće nije bitno kako se u tom autobusu našao, jesu li ga pozvali igrači, je li došao nepozvan, je li ga unutra ugurao spretni menadžer kako bi mu digao rejting i cijenu.

Bitno je nešto sasvim drugo – ova reprezentacija bez Thompsona predstavljala je cijelu Hrvatsku i svi smo mi imali puno pravo biti ponosni na nju. Ova reprezentacija s Thompsonom ne predstavlja cijelu Hrvatsku, nego predstavlja samo jedan njen dio. I to onaj dio koji se ponosi povijesnim naslijeđem kakvo Thompson u svojim pjesmama i na estradnim nastupima promovira, a to naslijeđe baš i nije popularno i njime se baš i ne ponosi onaj drugi dio Hrvatske. Kao ni ostatak svijeta…

Nije to bio sretan završetak bajke, nije to bila ni Pepeljuga ni Trnoružica. Na kraju je bajka skrenula prema Djevojčici sa šibicama.

Kako to da se u autobusu nije našao, kvragu, briljantni i apolitični pijanist Matija Dedić, kako to da se tamo nije našla živa legenda Stjepan – Đimi Stanić, pa da još na putu od zračne luke do Jelačić placa otpjeva "Moja kobila Suzi", ili "Dimnjačar' ili, zašto ne, na uho najboljem igraču Svjetskog prvenstva Luki Modriću: "Pokloni svoj mi foto".

Blago onima koji nisu vidjeli te slike na TV-u. Za njih bajka traje i dalje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.