Bad Boys: Adrenalinska akcijska trilogija

Bad Boys, Will Smith, Martin Lawrence
'Smith i Lawrence', piše autor, 'na nivou su postavljenom u originalu, a postoje segmenti u kojima uspješno nadograđuju prvobitni performans' (EPA)

Kada se 1995. u kinima pojavio film Bad Boys (Zločesti dečki) u režiji debitanta Michaela Baya, koji je iza sebe imao dobar portfolio videospotova rađenih za Tinu Tarner, Lionela Ritchieja i Meat Loaf, između ostalih, bio je to iznenađujuće svjež, možda ne baš toliko inovativan, ali zato sebi svojstven originalan filmski izražaj.

Jasno vidljiva spotovska režija, izražene i (pre)naglašene boje, brzi rezovi i krupni planovi, koji su se dotad jasno mogli primijetiti u filmovima Britanca Tonyja Scotta (Top Gun, 1986; True Romance, 1993), bio je pokušaj da se Michael Bay ustoliči kao novi akcijski režiser. Svakako, u realizaciji producentskih magova Jerryja Bruckheimera i Dona Simpsona. Bay će već sljedeće godine snimiti možda i ponajbolji akcijski film devedesetih, The Rock (Hrid, 1996).

Provjerena formula

Zločesti dečki bio je klasični buddy-buddy policijski film na tragu provjerene formule, neko bi nazvao i reciklažom serijala: 48 sati (48 Hours, 1982, 1990), Smrtonosno oružje (Lethal Weapon, 1987, 1989, 1992) ili Policajca s Beverly Hillsa (Beverly Hills Cop, 1984, 1987, 1994). Novina, ako bi se moglo okarakterizirati kao takvo, u ovom slučaju bio je način na koji su Will Smith i Martin Lawrence pristupili svojim ulogama, s dosta improvizacija i ležerne glume.

Dvojicu protagonista Bad Boysa, Marcusa Burnetta i Mikea Lawreyja, u performansu Lawrencea i Smitha, kao opakog policijskog dvojca u policiji Miamija, Bay uvodi u film na samom početku dok se prepiru u autu, Lawreyjevom skupocjenom Porscheu. Iza njih staje automobil iz kojeg izlazi zanosna brineta, u koju se Mike zagleda, a nakon čega ih grupa lupeža iznenadi i pokuša im oteti Porsche.

Naravno, sve se dogodi u nekoliko sekundi, Mike i Marcus preokrenu situaciju, dok Marcus uzvikuje ime glumca, Afroamerikanca Wesleyja Snipesa, koji je nekoliko godina prije imao hit, akcijski film Putnik 57. Samo pozivanje na Snipesa, tada najjaču i najveću afroameričku akcijsku glumačku zvijezdu, od dotad slabo poznatog glumca i komičara Martina Lawrencea, s ove distance, 25 godina, i još dva filma u seriji poslije (Bad Boys II, 2003; Bad Boys for Life, 2020), čini se, i dalje je, (pre)smiješno.

Pogotovo zato što su nakon Bad Boysa Lawrence i Smith gotovo preko noći postali ono što je Snipes gradio godinama s početka devedesetih. Samim pozivanjem na Snipesa jasno je u kojem će smjeru ići film: čistokrvna adrenalinska akcijska avantura s dobrom dozom zdravog humora.

Zamjena uloga

Odmah nakon opisane uvodne scene slijedi spotovski montirana krađa zaplijenjenog heroina iz sobe za dokaze u policijskoj stanici, čin kojim će se utrti staza daljnjeg događanja u filmu. Jedan od zlikovaca rekvirirati će za lične potrebe smotuljak heroina, prerano početi pjevati pobjedničku pjesmu, pozvati djevojke na zabavu u svom apartmanu, na koncu čega će on i jedna od djevojaka završiti mrtvi. Djevojka Julie (Téa Leoni), koja preživi, telefonirat će u policijsku stanicu tražeći Mikea jer je njena preminula prijateljica rekla da mu može vjerovati, a kako Mike igrom slučaja ne bude prisutan, njegov šef, kapetan Howard (Joe Pantoliano), naredi Marcusu da se predstavi kao Mike.

Marcus će to i uraditi, znajući da će morati žrtvovati mnogo toga, kao što je slučaj da će morati lagati supruzi (Theresa Randle), “glumiti” Mikea, koji će, dok Marcus boravi u njegovom penthouseu i pazi na Julie, brinuti o njegovoj porodici. Da stvar bude još kompliciranija, osim toga što moraju zaštititi svjedokinju ubistva, pronaći odgovorne za krađu heroina, Unutrašnja kontrola diše za vratom kapetanu Howardu, koji im daje četiri dana da riješe slučaj prije nego što im obustave akciju i preuzmu slučaj.

Nepisano pravilo

Zaplet koji je viđen već više puta izvući će iznad prosjeka upravo Bayeva “kinetička režija”, te gluma Smitha i Lawrencea, dodajući tome još sočne epizode Pantoliana i Leoni. Nastavak Bad Boys II “mrak kino-dvorana” ugledao je 2003. i, kao i (gotovo) svaki nastavak, po nekom nepisanom pravilu, trajao je duže, bio bombastičniji, “bučniji” i, u biti, bio produžetak priče s ne toliko inventivnom radnjom.

Bay je dotad već imao još dva velika blockbustera, spomenuti The Rock i Armageddon (1998), dok je četvrti film Pearl Harbor (2001) bio pravi fijasko.

Što je heroin bio u prvom dijelu, u nastavku Zločesti dečki II tu “ulogu” preuzima ekstazi, koji na područje Floride donosi kubanska mafija na čelu s narkobosom Johnnyjem Tapiom (Jordi Mollà). Nastavak nekog naslova, u ovom slučaju filma Bad Boys, obično je pokušaj cijeđenja što je više moguće novca od franšize.

A napraviti istinski originalni nastavak, nešto što će se uzdići iznad originala, iako je u ovom slučaju sami original varijacija na temu buddy-buddy policijskog filma, nešto je što je uspjelo Richardu Donneru (Lethal Weapon 2) i Tonnyju Scottu (Beverly Hills Cop II). U svakom slučaju, minijatura Petera Stormarea kao Rusa Alekseja nešto je zbog čega ćete se naći pozvanim da (nakon određenog vremena) pogledate film još jednom.

Smith i Lawrence na nivou su postavljenom u originalu, a postoje segmenti u kojima uspješno nadograđuju prvobitni performans. Detalj koji se definitivno ne može “svariti” jest kraj filma, gdje se Mike, Marcus i njegova sestra Syd (Gabrielle Union), detektivka u Odjelu za narkotike iz Los Angelesa, nađu u minskom polju postavljenom oko američke baze na Kubi, dok bježe od Tapije i njegovih plaćenika.

Razvojni pakao

Koliko je Bay svojim režiserskim izražajem na početku oponašao onaj Tonyja Scotta gotovo se jasno vidi i iz činjenice da su oba režisera figurirala za režiju rimejka filma Man on Fire, koji će 2004. ipak režirati Scott. Opet, Bay će za svoju režiju dobiti poseban naziv u filmofilskim krugovima – “Bayham” – što bi značilo pravilo u kojem se njegova vizualna percepcija sastoji od stiliziranog, prepoznatljivog rada kamere, kompozicije kadra, te montaže, kojom kreira kinetički preuveličanu i izrazitu akciju.

No, dok je između prvog i drugog dijela pauza trajala (samo) osam godina, treći dio nakon godina provedenih u “razvojnom paklu” i konstantnom odgađanju / najavljivanju od zvijezda filma i samog Baya, Bad Boys for Life (Zločesti dečki zauvijek) isporučen je nakon 17 godina. Na režisersko kormilo zasjeli su Belgijanci Adil El Arbi i Bilall Fallah (Black, 2015), te napravili djelo koje uveliko nadilazi prethodnika, snimivši dva sata i nekoliko minuta čiste adrenalinske akcije, gdje se mnogo toga očituje i u već izgrađenoj harizmi glavnih protagonista.

Zlatna koka

Mikea na samom početku filma upuca tajanstveni motociklist, a Marcus će se, moleći se Bogu za njegovo ozdravljenje, zavjetovati da će ostaviti pištolj i detektivsku značku, te krenuti u daljnji život bez nasilja. U jednom trenutku Marcus će u zasluženoj “penziji” pomno gledati na tabletu meksičku sapunicu, detalj koji će nagovijestiti u kojem će smjeru ići daljnji tok filma, koji će završiti upravo poput popularnih telenovela, samo što će to režiserski dvojac u određenoj mjeri provesti u parodiranje.

Za cijelu dužinu bolji od prethodnika, Bad Boys for Life savršen je završetak sage o zločestim dečkima, samo što producenti igraju na “franšiznu” kartu, ponukani dobrim kritikama, uspjehom na  blagajnama, te željom da paze na to da “koka i dalje leže zlatna jaja”.

Izvor: Al Jazeera