Babačić: Brine me visoki postotak poslušnika

Babačić: Kardinalu Puljiću i ostalim moralnim vertikalama ovim putem želim reći da kroz predstavu govorimo i o djeci-imigrantima, ukoliko treba dešifrirati poruke (Al Jazeera)

Razgovarala: Nataša Gvozdenović

Predstava Naše nasilje i vaše nasilje u režiji Olivera Frljića nastala je u nemačko-slovenačko-hrvatskoj koprodukciji i od samog starta izaziva kontroverze. Frljić je uvek kontroverzan, reći ćete, no čini se da je ovde „opsadno stanje“ koje predstava izaziva podignuto na još viši stupanj od onog na koji smo navikli kada je o Frljićevom radu reč.

Na nedavno završenom MESS-u je igrana, sa tim da je publika prisustvovala predstavi na ličnu odgovornost, a izvođenju su prethodile pretnje i zahtev da se skine sa festivalskog programa u Sarajevu.  Predstava se bavi izbegličkom krizom, tačnije zatečenošću Evrope pred onim što joj se dešava.

Naše nasilje i vaše nasilje je projekat koji teatarskim jezikom vrlo smelo i poetično otvara niz pitanja nad kojima se imamo zamisliti, a pre svega se bavi kritičkim propitivanjem društva pokušavajući da nam ukaže na predrasude i njihove posledice, pogotovo kada ih nismo svesni.

O tome sam razgovarala sa Barbarom Babačić, koja je asistentkinja režije Oliveru Frljiću, a osim toga i igra u predstavi.

  • Predstava Naše nasilje vaše nasilje od samog starta ima kontroverznu reputaciju. Gde god je igrana izazvala je, blago rečeno, burne reakcije. Ona je ono, rekla bih, što angažovani teatar i treba da bude – mali državni udar. Kakav je Vaš doživljaj? Jeste li očekivali, kada ste radili, tako burne reakcije?

Reakcije se mijenjaju od grada do grada u kojem smo gostovali, u Berlinu i Weimaru ne vide ništa sporno u sceni, recimo, silovanja, dok se kod nas u regionu ljude plaši blasfemičnim scenama i promocijom pornografije, što samo govori o stupnju sekularizacije društva i razini licemjerstva. Moram naglasiti da, osim što je Oliverovo kazalište angažirano i političko, ono prije svega radi po principu autorskog projekta ili “devised theatre”. Što znači da svi glumci/ice sudjeluju u kreiranju istog, ali i dokumentaciji potonjeg procesa.

No, ono što je najbitnije, jeste da Oliver kazalište vidi kao sredstvo, odnosno medij klasne borbe, naročito kroz predstavu Naše nasilje i vaše nasilje. Utopistički moment u predstavi jest nada da se može mobilizirati veći dio društvenih aktera u želji da se njihovi problemi artikuliraju jasno i glasno.

No, problem je taj, o kojem Frljić i govori kroz ovu predstavu, a to je da je teatar odavno postao dio jedne društvene klase, one privilegirane, koja si može priuštiti odlazak u kazalište, ali i razumjeti određeni kazališni diskurs, a uzima si  pravo i definirati isti. Takva vrsta kulturne hegemonije, o kojoj on priča, dovodi do očekivanih posljedica kao što smo ih primjerice imali u Beču od njihove mainstream kritike, koja je ovu predstavu prikazala kao pamfletsku i plakativnu, upravo jer nedostaju kazališni kodovi koje je stvorio taj društveni sloj.

Frljićeva estetika jest etika i on često kaže da bi se između estetike i etike trebao stajati znak jednakosti. Žalosno je kada se jedna osoba poput njega optužuje i prikazuje kao neprijateljem naroda, a on uporno i hrabro kroz svoje predstave pokušava prikazati kako je svaka žrtva jednako vrijedna, kako fašizacija ulazi na velika vrate Europe, odnosno već je ušla, i što će nam donijeti degradacija sveukupnog europskog fašizma.

Plaši me taj velik postotak poslušnih građana odanih jednoj naciji/narodnosti. Teza da je nacija izmišljena zajednica Benidicta Andersona izgleda da ima sve manje svojih poklonika, dok se nacionalizam pokazao kao moćno oružje za jačanje i konstrukciju identiteta.

No, da odgovorim na pitanje, očekivali smo reakcije, bez njih ne bi vjerovatno ni radili takvu vrstu teatra, njegov teatar uvijek ubada u neuralgične točke društva i poanta je da iz svakog od nas izvuče reziduum ideološkog nasilja kojeg imamo spram Drugog, bilo to kroz stereotipe, „bezazlene“ predrasude koje ni ne percipiramo, bilo kroz jezično nasilje. No, nismo očekivali da netko sudi, a nije ni vidio predstavu. Uporno radimo okrugle stolove nakon predstava, baš da bi onaj dio ljudi koji se ne slaže, argumentirao svoje stavove i da bi se bolje razumjeli, pitali ako nešto nije jasno itd.

To nam se desilo u Weimaru, dvorana je bila prepuna nakon svake izvedbe i posjetitelji su htjeli shvatiti nas i mi njih. Nažalost, kod nas u regionu to baš i nije praksa. Uvijek isti ljudi posjećuju kazališta, a još teže se interesiraju za ono po čemu pljuju.

  • Na koji ste način prolazili kroz proces?

Sam proces rada na predstavi, kao što sam navela, jest autorski projekt. Svi glumci/ice rado sudjeluju u raspravama, koje su poprilično duge i zanimljive, te konstruktivne. Često ideje/rješenja za koje se „optužuje“ i sam redatelj, dolaze od samih glumaca/ica, no u većini slučajeva čula sam kako se glumci/ice sažaljevaju nad „brutalnim režimom“ od strane redatelja. On nikada nikog ne nagovara na ništa i uvijek prilagođava scene, ukoliko je za nekog od sudionika nešto nemoguće izvesti.

Njegova metodologija rada slična je onoj Godardovoj, bacajući simbole i ritam na platno, da bi kasnije dobio čišću i rafiniraniju, kristaliziranu sliku. Proces rada kroz ovu predstavu nije bio lagan i sami smo bili taoci straha i autocenzure, što nas je i navelo da nastavimo s nekim eksplicitnim scenama, jer nismo htjeli podleći društvenim konsenzusima kojima nije mjesto u umjetnosti.

  • Sarajevsko igranje jeste izazvalo proteste, ali i veliku podršku publike koja je bila u sali. Kakav je odnos sa publikom glede ove predstave, pošto je do sada izvođenja u različitim sredinama?

Ovim putem zahvaljujemo publici koja se izborila za gledanje predstave na vlastitu odgovornost. Žalosno je da se ovakve stvari dešavaju u sekularnim društvima, a kardinalu Puljiću i ostalim moralnim vertikalama ovim putem želim reći da kroz predstavu govorimo i o djeci – imigrantima, ukoliko treba dešifrirati poruke. I da oni zaista trebaju pomoć, više od publike koja želi vidjeti predstavu, a brani joj se.

Od 206.000 imigranata, trećina su djeca, U Europskoj uniji prijavljen je nestanak 10.000 maloljetnih izbjeglica, oko 5.000 djece nestalo je u Italiji, a 1.000 u Švedskoj, te je većina iskorištena kao seksualno roblje. Utočište bi im svakako trebalo, treba samo biti malo mudriji i shvatiti kome je potrebna pomoć. Mi to pokušavamo radimo kroz svoj posao-teatar, Oliver uvijek staje na stranu slabijih, te im pokušava dati glas kroz predstave, koliko god to zvučalo eurocentrično u ovom kontekstu, zamka je neizbježna, kao i sama ironija u cijeloj predstavi.

KTA, Napredak i ostali dušebrižnici zasigurno imaju svoje mehanizme kako biti korisniji društvu i krizi koja je obuhvatila cijelu Europu, umjetnost bi trebali ostaviti relevantnijim osobama koji se time i bave.

  • Po Vašem osećaju – šta je ono što toliko izaziva protest? Sa čime se to tako teško suočiti?

Teško se suočiti s činjenicom da smo mi svi dio te priče, koju i dalje živimo i nemamo rješenje kako je obustaviti. Ova predstava ne vrijeđa ničija religijska osjećanja, već, naprotiv, pokušava pokazati obje strane i njihove probleme, ali i licemjerstvo Europe u 21. stoljeću. U kontekstu Našeg nasilja i vašeg nasilja,  bavimo se izbjegličkom krizom kao posljedicom onoga što je Europa nekada činila zemljama Bliskog istoka, ali i ostalim kolonijama.

Kroz Nasilje govorimo o dvije vrste nasilja, onog vidljivog – subjektivnog i nevidljivog – objektivnog, odnosno sistematskog. Vodeći se po knjizi Peter Weissa Estetika otpora, kao predloška za predstavu, zanimalo nas je kako to da je radnička 1930-tih u Njemačkoj stala uz bok Nacionalsocijalizmu, ne vidjevši svog pravog neprijatelja i eksploatatora. Taj primjer smjestili smo u sadašnje stanje u Europi, gdje je jasno da je ljevica odavno napustila radničku klasu, a ona se u potrazi za fiksnim identitetom priklonila ekstremnoj desnici, te postala jedan od dominantnijih predvodnika antiimigracijske politike, ne shvaćajući da isti centri moći kojima se priklanjaju čine život mizeran i njima i imigrantima.

Dakle, nasilje koje jasno vidimo, ono koje čini jasno prepoznatljiv počinitelj zapravo je proizvod skrivenog nasilja, onog koji tvori nas politički i ekonomski sustav, o čemu piše Žižek u svojoj knjizi O nasilju. Vidljivo terorističko nasilje, često puta nam se nameće kao narušavanje mirnog stanja stvari, no takvo je nasilje itekako simptomatično. Mi tu liberalizam suprotstavljamo fundamentalizmu i govorimo o političkoj korektnosti kao jezičnom nasilju iz kojeg stoji veliki jaz među kulturama. Kulture jesu neprevodive, ali ih možemo poštovati i ne narušavati njihove slobode i rituale, čemu smo mi zapadnjaci izrazito vični.

Nasilje koje se neposredno vidi nas ne zanima, jer postoji dublja struktura koja generira tu vrstu nasilja i dok se ona ne razriješi, mira neće biti. Koji su to agensi nasilja i kakvo nasilje generiraju, možemo odgovoriti s generalne razine, što i jesmo učinili u predstavi, ali i na mikrorazinama ili kroz lokalne odnose, što je sjajno prikazano kroz zabranu predstave. Tko su nosioci nasilja i kakav val mržnje i prijetnji nose za sobom.

  • Da li teatar ima moć prebroditi razlike, dovesti nas na onu razinu na kojoj možemo pogledati jedni drugima u oči, a da taj pogleda zaista znači susret sa drugim?

Vjerovatno ima, da nema ne bi se ni bavili time. Mada kroz sam rad u teatru, vršiš svojevrsnu psihoanalizu koja je dovoljna da kod samog sebe mijenjaš neke stvari, prije svega bolje vidiš gdje griješiš i duhovno sazrijevaš. Teatar je tu svojevrsno ogledalo, kako individualno tako i društveno. Ono što vidiš u određenim scenama, recimo Nasilja, što te vrijeđa a što oduševljava, vrlo dobro ti pokazuje čega se bojiš, od čega zazireš i čemu stremiš. Vrlo jednostavno.

Nažalost, često ista publika cirkulira u kazalištima, muzejima itd. Zato smatram da je prije svega bitno otvoriti, pripremiti i educirati mlade ljude, djecu  za takve umjetničke medije, koji prije svega kao svrhu imaju kritičko propitivanje samog sebe i društva, bez dogmatskih stavova.

Izvor: Al Jazeera