Azir Osmanović: Moramo više pisati o genocidu

Azir Osmanović na promociji knjige Od Srebrenice do kraja tunela (Ustupljeno Al Jazeeri)

Knjiga Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela autora Azira Osmanovića u izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva predstavljena je u biblioteci Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari u okviru obilježavanja 25. godišnjice genocida.

Autor je u knjizi pisao o svojoj porodici i precima kojima su ubijeni potomci, a knjiga predstavlja paradigmu života i smrti mnogih porodica iz Podrinja.

Na 342 stranice knjige opisane su patnje kroz koje je prošla njegova porodica od 1992. do 1995. godine. Na naslovnoj strani nalazi se njegova pranana kojoj je u genocidu ubijeno 25 potomaka. Fotografija je nastala u Potočarima u julu 1995. godine.

Azir Osmanović (1982.) magistar je historije i kustos Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Učesnik je različitih aktivnosti i procesa vezanih za integraciju povratničke populacije u društveni život grada. Pohađao je brojne seminare, radionice i okrugle stolove o temi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Srebrenice. Koautor je knjige Prekinuto djetinstvo Srebrenice i saradnik na knjizi Spomen-obilježja na području opštine Srebrenica. Oženjen je i otac troje djece.

„Želio sam ispričati dvije priče ‒ ličnu i priču moga oca. Ja sam preživio genocid s grupom koja je bila u Potočarima. Bio sam trinaestogodišnjak, a to je bila starosna dob koja je predstavljala granicu za odvajanje muškaraca od žena i djece na punktu smrti u Potočarima. Uspio sam proći punkt. Mnogi moji vršnjaci nisu. I otac je nakon dva mjeseca lutanja po šumama uspio doći u Kladanj na slobodnu teritoriju. Mnogi nisu.“

  • Vaša knjiga započnjie zapisom iz drevnog Egipta „Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom, duborezom, jer ona gradi spomenika u srcu onog koji je čita“. Koliko je pisanje ove knjige Vama pomoglo da skinete teret sa duše, a sa druge strane očekujete li da će čitaocima pomoći da shvate razmjere genocida u Srebrenici?

U ovom slučaju knjiga zaista treba biti spomenik. Nešto što će podsjećati na genocid i ljude koju su ubijeni tokom njega. Da bi se taj spomenik izgradio potrebno je mnogo truda. Teret koji mi nosimo nikada u potpunosti neće biti skinut sa naših duša. To je jednostavno tako. Neko želi i hoće da priča o genocidu, a neko ne želi da se prisjeća niti jednog jedinog njegovog segmenta.

Meni je ova knjiga taj teret malo olakšala. To sam osjetio tek onog momenta kada je ona ugledala svjetlo dana. Možda, dok sam pisao na sebi imao previše tog tereta. Sigurno da jesam. Nije to lahka tema. Prošla je četvrt vijeka i svi oni koji su imalo svjesni težine riječi genocid, koja je kada je Srebrenica u pitanju sudski dokazana činjenica, će suosjećati sa svima nama koji smo preživjeli genocid. Nadam se da će ova knjiga olakšati ili omekšati srca onih koji se 25 godina poslije genocida nalaze u velikoj zabludi kada budu čitali redke ove knjige.

  • U nauci se često ističe potreba za „historijskom distancom“ da bi se o nekom događaju kritički pisalo. Da li u slučaju genocida u Srebrenici ovo pravilo treba izostaviti zbog mnogobrojnih glasova negiranja genocida prisutnih tokom cijele godine i u samoj Srebrenici, u manjem bh. entitetu, regiji i svijetu?

U prethodnom pitanju sam spomenuo koliko je vremena prošlo. Mislim da je to dovoljna distanca da bi se o genocidu pisalo kritički. Zapravo odmah poslije genocida se trebalo i moralo više pisati o genocidu. Na početku knjige sam napisao da je u Srebrenici  do aprila 1993. živjelo 60.000 stanovnika. Svako od nas ima svoju priču. Svi smo na svoj način doživjeli neki događaj.

Nažalost, samo mali broj ljudi se odlučuje na taj potez da nešto što je preživio i zapiše. I to ohrabruje negatore genocida koji se onda raspišu i iskrivljivanjem historijskih činjenica pokušavaju nametnuti svoj narativ. Tako da se time stvara armija negatora genocida.

  • Koliko je pogubno priču o Srebrenici svoditi na juli 95. godine i genocid u Bosni i Hercegovini samo na područje Srebrenice?

Veoma pogubno. Nažalost, događaji koji su se desili u julu 1995. zasjenili su sve one ratne zločine koji su se dešavali u ranijem periodu. U knjizi sam naveo nekoliko primjera iz svoje porodice s ciljem da prikažem upravo to da su se strašni ratni zločini dešavali i ranije, prije jula 1995. Tako su 4. aprila 1993. vraćajući se iz potrage za hranom ubijeni babina amidžična Edina koja je tada imala samo 17 godina, moj tetić Fikret koji je imao 15, a moj brat kao četrnaestogodišnjak, koji je bio sa njima uz manje ogrebotine uspio to preživjeti.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Također, spomenuo sam slučaj mog amidže Himze koji je ubijen 21. maja 1993. godine. Znači mjesec i dva dana nakon što je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom. Sa njim su ubijena još trojica naših komšija. To su činjenice o kojima se nije pisalo. Nisu bile zabilježene. I zbog toga smatram da se mora više pisati i ukazivati i na događaje prije genocida.

Dešavanja u gradovima poput Prijedora, Višegrada, Bratunca i drugih općina imali su sve elemente genocida. Opsada Sarajeva, kao glavnog grada, je isto tako čin genocida. Sudovi su tu zakazali. Nažalost, za genocid imamo samo presude kada je Srebrenica u pitanju. To svakao nije dobro za žrtve, ali je dalo podstreka sljedbenicima genocidnih ideja da u budućnosti mogu razmišljati o sličnim ratnim zločinima jer njihovi idoli u činjenju genocida nisu adekvatno kažnjeni za zlodjela koja su počinili.

  • U svojoj knjizi ističete da žrtve genocida malo pišu o stradanjima čije se posljedice i danas vide. Kako učiniti knjige, romane, filmove promotorima istine o Srebrenici kada Nobelova nagrada za književnost ide negatoru genocida u Srebrenici, odnosno kako učiniti kulturu pamćenja jačom od svojevrsnog nastavka agresije kroz negiranje genocida?

Moramo više pisati. Kod nas ko god se odluči na taj potez većina ljudi kaže šta on zna i što baš on mora pisati. Jedan moj prijatelj je trebao ove sedmice objaviti knjigu i razočaran u komentare po društvenim mrežama o tome ko treba pisati knjige je odustao od tog procesa. To je nažalost naša relanost. Moramo se malo pozabaviti time. Ohrabriti mlade ljude da pišu. I sam sam u uvodu napisao da sam svjestan rizika koji preuzimam i da ću biti izložen raznim komentarima, posebno u sredini u kojoj živim. Međutim, ne obazirem se puno na to. Niti sam šta dodavao niti oduzimao.

Pisao sam o istinitim događajima kroz koje je moja porodica prolazila. O tome nisam čitao u knjigama niti gledao na filmovima. Kroz to sam lično prolazio. I zato sam želio biti vlasnik vlastite historije da mi o njoj ne bi pisali negatori genocida koji čak budu i nagrađeni za to i to od svjetski poznatih institucija i organizacija. Samo pisanjem ovakvih djela možemo učiniti kulturu sjećanja jačom i dugotrajnijom.

Izvor: Al Jazeera