Ayse Kulin: Čast mi je što nosim dobro ime Kulina bana

Ayse Kulin (1941) jedna je od najtiražnijih turskih književnica i kolumnistkinja, koja je do sada objavila brojne romane i kratke priče, radila kao scenarista i producent TV serija i filmova, a 1997. godine proglašena je za pisca godine u Turskoj.

Diplomirala je književnost na američkom ženskom koledžu u Istanbulu, gradu u kojem i danas živi. Navodi da je interesuju različite teme i žanrovi, od istorijskih preko savremenih porodičnih saga, ali da joj je osmanski period naročito blizak, jer ga je osjetila kroz članove svoje porodice i poželjela da ispriča priču o njima, ali i sumraku te epohe. Njeni romani Zbogom, Posljednji voz za Istanbul i Četiri žene iz Istanbula predstavili su je književnoj publici na Balkanu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Za Bosnu je veže porodično porijeklo, ali i roman Sevdalinka (objavljen 1999. godine u Bosni i Hercegovini), čija se radnja odvija u Sarajevu. Sav prihod od ovog romana Ayse Kulin poklonila je jednom sarajevskom sirotištu.

• Vaš roman Zbogom dirljiva je porodična saga koja, kroz lične tragedije i trijumfe, prikazuje širu sliku posljednjih trenutaka Osmanskog carstva i uspona Republike. Šta Vas je inspirisalo da napišete ovaj roman?

– Za većinu Turaka mog godišta Osmanlije su samo istorijske figure. Mnogi su vidjeli njihove fotografije i čitali njihove životne priče. Jedna sam od rijetkih koja ih je upoznala, provodila vrijeme sa njima, prošla kroz njihove sanduke sa uspomenama, slušala njihove životne priče. Riječi kojima su se oni služili i koje više nisu u upotrebi još mi odzvanjaju u ušima, njihova staromodna odjeća i dalje mi je pred očima. Bili su to moji pradjedovi i prabake iz druge ere. Samo sam željela da ispričam priču o njima.

• U romanu Zbogom opisujete osjetljiv istorijski trenutak, prekretnicu, smjenu dva sistema vlasti. Da li je Vaša porodična priča – uloga koju su Vaši preci imali i u slomu stare i uskrsnuću moderne Turske – uticala na Vaš rad?

– Da, veoma duboko. Moj pradjed Ahmet Resat bio je posljednji ministar finansija umirućeg carstva. Bio je ponosan što potiče iz duge loze državnih službenika pri Porti, ali je, istovremeno, preživio sramotu i očaj, jer je bio jedan od ministara koji su potpisali sporazum kojim je ozvaničena smrt Osmanskog carstva. On je bio odani rojalista.

Kao sušta suprotnost, moj otac, sin imigrantske porodice iz Bosne, bio je mladi inženjer, veoma voljan da prihvati novi režim prepun obećanja. Postojali su ideološki sukobi između njih dvojice, ali nikad nedostatak poštovanja. Ova dvojica ljudi – stariji, koji je predstavljao prohujalu slavnu prošlost, i mlađi, predstavnik budućnosti koja obećava – obojica su znali koje su greške gurnule carstvo u propast. Zato su uspjeli da postignu kompromis i prežive pod istim krovom, saglasni da je nedostatak obrazovanja običnih ljudi bio velika greška.

Carstvo je stvaralo i obrazovalo svoju višu klasu, ali je niže srednje klase, i seljake ostavilo u rukama potpuno neznavenih ili pogrešno informisanih religioznih ličnosti. Imala sam privilegiju da odrastem u intelektualnom okruženju, koje je poštovalo i tradicionalne vrijednosti i moderni koncept.

• Govorite o naizgled običnoj porodici u Istanbulu na istorijskoj prekretnici – kroz njihove uspone i padove, nade i očaj, ljubav i nesreću, vidimo kako čitava jedna kultura polako nestaje i biva zamijenjena novim vremenom, koje nosi različite vrijednosti i nove generacije. Kako su članovi Vaše porodice odabrali stranu u prelomnom trenutku?

– Moj pradjed sa majčine strane, jedan od mojih protagonista, bio je dobro obrazovan Osmanlija, pripadnik više klase. Umro je kada mi je bilo deset godina. Mudro je predvidio da će 20. vijek biti doba nacija, a ne carstava, kao i da će engleski jezik poraziti sve ostale. Pomirio se sa novoosnovanom Republikom i odlučio da svoju najmlađu kćerku pošalje prvo u francusku, a potom u američku školu u Istanbulu, pripremajući je za novi svijet, gdje će možda morati sama da stane na svoje noge.

U međuvremenu, moj otac je širom Anadolije gradio brane, puteve i škole, ulažući svu energiju u svoju voljenu, novu državu. U našoj kući u Ankari naša dragocena Republika bila je naš feniks, uzletio iz vlastitog pepela. Trebali smo je voljeti i štititi.

• Govoreći o Vašoj porodici, ne možemo a da ne spomenemo Vaše porijeklo i vezu sa Bosnom.

– Moji preci sa očeve strane potiču iz veoma stare bosanske vladarske kuće. Kulin ban, iz istoimene vladarske loze, 1180. godine je došao na čelo države, ostvario njenu autonomiju, donio mir i ekonomsku stabilnost svom narodu. I dalje opstaje u sjećanju Bosanaca kao pravedan i častan vladar, narodne pjesme govore o neviđenom napretku za koji je zaslužan, dugačka avenija Kulina bana prolazi pored rijeke u Sarajevu, po njemu je dobila ime prestižna državna nagrada… Čast mi je što nosim njegovo dobro ime, koje se pamti i poslije 850 godina.

• Postoji kontroverza u vezi sa osmanskom vladavinom na Balkanu, mišljenja su podijeljena – od toga da je to bila okupatorska, tlačiteljska sila, do onih koji govore o emancipatorskoj ulozi Turaka. Kakvo je Vaše mišljenje?

– Vi pitate za period od prije 600 godina. Osmanlije su vladale Balkanom 550 godina. To su bila vremena kada su se Jevreji suočavali sa progonom iz Španije i Portugalije. Jevreji su  trebali da prihvate hrišćanstvo, ili da napuste matičnu zemlju u roku od nedjelju dana. Jedini vladar u cijeloj Evropi koji će ih pozvati bio je osmanski sultan. Po dolasku, Jevreji su slobodo praktikovali svoju vjeru, nastavili sa trgovinom i napredovali. Zašto bi bilo drugačije sa hrišćanskim podanicima na Balkanu?

Oni koji svoju istoriju dobro znaju, reći će vam da su Bosanci pripadali sekti koja se zvala bogumili. Crkva je bogumile smatrala jereticima, jer su cijenili rana Isusova duhovna učenja, potpuno odbacujući hijerarhiju crkve. Bosanci su insistirali na tome da su odgovorni isključivo Bogu, o kojem su saznavali preko usmene tradicije, i zbog toga su se suočili sa progonom. Bogumili su, takođe, bili puritanci, koji se uzdržavali od materijalnog bogatstva, veoma slično muslimanskim dervišima iz ranih dana Osmanskog carstva.

Nakon osmanskog osvajanja, mnogi bogumili preselili su se u Bosnu i Hercegovinu iz drugih regija i preobratili se u islam tokom perioda od 150 godina. Nedovoljno priznata i prihvaćena istorija govori o tome da su Osmanlije postavljale uzorne modele za brigu o dobrobiti siromašnih, pokazale visoke moralne vrijednosti i integritet, bez obzira o kojoj je religiji bilo riječi. Nažalost, ovaj pozitivan stav blagonaklonog carstva promijenjen je od 18. vijeka pa nadalje.

• Da li ste se bavili Bosnom u nekom drugom romanu ili drugom književnom obliku, osim u Sevdalinki?

– Da, 1999. godine napisala sam The Rose of Sarajevo, priču o herojskim Bosancima koji su preživjeli jezivi rat od 1992. do 1996. godine, tokom kojeg je Sarajevo držano pod opsadom bez redovnog snabdijevanja strujom, vodom i bez komunikacije. Više od 10.000 Bosanaca je stradalo ili ubijeno, dok su evropski narodi samo posmatrali. To je bilo vrijeme kada sam prvi put preispitivala pristrasne vrijednosti zapadne civilizacije.

• Kakva priča stoji iza Vašeg romana Posljednji voz za Istanbul?

– Sve je počelo kada sam u jednom dnevnom listu pročitala vijest o dolasku delegacije iz Izraela na sahranu starog turskog diplomate u Ankari. Pošto je ista delegacija iz istog razloga dolazila nekoliko puta u razmaku od nekoliko nedjelja, odlučila sam da saznam razlog. Radoznalost me dovela do divne, dirljive priče, za koju niko do tada nije znao, osim nekoliko umiješanih porodica. Odlučila sam da istražim i pišem o tome. Oko 300 Jevreja, uglavnom djece i omladine, spasle su iz Hitlerovih kandži hrabre turske diplomate, koje su od 1940. do 1942. godine služile u različitim evropskim prijestonicama. Jevrejske porodice, koje su nosile lažne turske pasoše, stizale su vozom u Istanbul, bilo je to putovanje od kojeg zastaje dah. To je dokumentovana istinita priča, koju vrijedi pročitati.

• Drugi svjetski rat je istorijsko razdoblje na koje se dijelom odnosi i Vaš roman Četiri žene iz Istanbula.

– Posljednji voz do Istanbula i Četiri žene iz Istanbula su potpuno različite priče. Radnja romana Četiri žene iz Istanbula počinje tokom 1933. godine, kada je Adolf Hitler počeo torturu nad jevrejskim narodom, i priča priču o profesorima koji su izgubili posao na njemačkim univerzitetima, a Ataturk ih je pozvao da predaju na Istanbulskom univerzitetu. U narednim godinama je stotinjak njemačkih profesora stiglo u Tursku sa porodicama, modernizovali su naš obrazovni sistem, što je izazvalo pravi preporod. Neke porodice uzele su tursko državljanstvo, naselile se zauvijek i sada počivaju na turskim grobljima. Moja knjiga pokriva priču o jednoj takvoj porodici od 1933. do 2016. godine, kroz četiri generacije.

• Mustafa Kemal Ataturk pominje se u Vašem romanu Zbogom kao Gazi paša. Da li je njegov kult i dalje toliko snažan u Turskoj danas kao ranije? Da li Turska i dalje ide naprijed, kao sekularna i slobodna država, ili naginje islamizaciji i nekoj vrsti diktature jednog čovjeka i jedne partije?

– Ono što je Ataturk pokušao da uspostavi nije kult, već moderna država, zasnovana na zapadnim vrijednostima, u kojoj su religije bile veoma uvažavane, ali nisu bile uključene u državne poslove. U srcima onih koji vjeruju u vladavinu zakona, sekularizam, demokratiju, slobodu vjere i slobodnu štampu, Ataturk je cijenjen još više nego prije. Nažalost, Turska naginje islamizaciji, zahvaljujući monetarnom imperijalizmu. Ostatak svijeta, takođe, postaje izuzetno autoritaran. Možda je došlo vrijeme za potpuno novi sistem.

• Kritikovani ste jer ste izjavili da u Turskoj nije bilo genocida nad Jermenima. Vaš stav prema ovom istorijskom periodu vrlo se jasno vidi u romanu Zbogom. Da li i dalje stojite iza svojih riječi?

– Da, stojim. Da bi se moglo razgovarati o ovom pitanju, mora se detaljno znati šta se dogodilo u tom periodu. Tokom Velikog rata istočnu Anadoliju okupirala je ruska vojska. Jermeni, koji su pripadali istoj crkvi, u pokušaju da pomognu Rusima protiv Turaka i Kurda, koji su pružali otpor, pobunili su se u provinciji Van i u Bitlisu, masakrirajući muslimane sa ovog područja. Kada su Turci i Kurdi očišćeni, oko 250.000 Jermena osnovalo je kratkotrajnu državu, pod patronatom Rusije.

Osmanski generali, koji su se borili na različitim frontovima, odlučili su se na očajnički potez, da rasporede preostale Jermene iz problematičnog područja kako bi zaustavili njiihove zasjede i saradnju sa Rusima. Jermenski mladići sa ovog područja poslati su u južne provincije carstva – Siriju i Irak – (baš kao i Japanci, koji su tokom Drugog svjetskog rata bili raspoređeni na Srednjem zapadu u SAD-u, iz bezbjednosnih razloga).

Bio je to dug i težak put, prelažen uglavnom pješke. Zvjerstva se dešavaju tokom ratova. Mnogi ljudi stradali su od gladi ili bolesti. Mnogi su ubijeni. U isto vrijeme, u Istanbulu su u kabinetu sjedjeli jermenski ministri, jermenski pjevači i glumice obožavani su u noćnim klubovima i na pozornicama, jermenskim trgovcima cvjetao je posao. Tragedija se dešavala na istočnom frontu.

Kada je otac mog jermenskog tetka iz njihove kuće u Merzifonu poslat u Siriju, žene iz porodice su, zbog dobrobiti familije, prodale svu imovinu, sakupile novac, preselile se u Istanbul, kupile kuću blizu imanja mog djeda, poslale sinove u američku školu u tom kraju, gdje je tetak sreo najmlađu kćerku mog pradjeda i zaljubio se. Nakon rata, njih dvoje su se vjenčali, uz mnogo teškoća. Imam tetka Jermena, rođaka polu-Jermena, kojeg obožavam, i mnogo dragih jermenskih prijatelja.

Ono što je Hitler uradio je genocid. Ono što se desilo u Bosni bio je genocid. U oba slučaja radilo se na čišćenju jedne vjerske grupe. Međutim, samo sa ovim što sam Vam do sada rekla, izvinite, ovo ne mogu nazvati genocidom. Bio je to ratni zločin. Oni koji insistiraju na genocidu, onda moraju prihvatiti i da je oslobađanje Balkana i Kirgizije od muslimana Osmanlija bilo genocid, jer je izgubljeno više od 20.000 života. Osmanlije su, takođe, napadane, ponižavane, silovane, masakrirane, masovno ubijane… Nažalost, istoriju pišu samo moćni i do sada moć leži u rukama onih koji regulišu sistem.

• Napisali ste brojne biografske i autobiografske knjige. Da li postoji lični razlog za to?

– Zapravo, među mojih 35 objavljenih radova samo su tri moje knjige zasnovane na biografijama, a još tri  bazirane su na mom životu. Odlučila sam da kombinujem biografije i moju ličnu priču sa vrlo neobičnom i živopisnom društvenom istorijom Turske, koja je – bez obzira na sve njene nedostatake – još uvijek jedina sekularna i demokratska država u cijelom muslimanskom svijetu.

• Za kraj, šta čitate? Ko su vaši književni uzori?

– Ono što čitam  zavisi od toga šta ću napisati. Vrlo brzo istražujem temu o kojoj ću pripovijedati, ako je riječ o nekom periodu. Takođe, čitam radove novih i nagrađivanih pisaca svog vremena, kako domaćih, tako i onih sa svih strana svijeta. Nemam književne uzore, ali cijenim djela Michenera, koji u svoje romane vrlo uspješno uvezuje istoriju.

Izvor: Al Jazeera