Oglasi

Avdić: Svakodnevno razmišljam o odlasku, ali imam još toga da kažem

Ideja da se kriminal ne isplati nema utemeljenja u našoj realnosti, ističe mladi bh. režiser.
Bojim se da ima mnogo više mladih rediteljica i reditelja nego što imamo njihovih predstava, kaže AvdićUstupljeno Al Jazeeri

Diplomski rad mladog bh. režisera Irfana Avdića, kratki igrani film „Majkino zlato“ je nakon premijere na 24. SFF-u, gdje je proglašen najboljim u kategoriji bh. studentskog filma, osvojio posebno priznanje 16. međunarodnog festivala Filmski front u Novom Sadu. Također, njegov novi filmski projekat radnog naslova „Balloon man“ je na KısaKes Film Festivalu osvojio nagradu PostBıyık Postproduction Support, koja će svakako pomoći u njegovoj realizaciji.

U intervjuu za Al Jazeeru Balkans, ovaj 26-godišnji režiser predstavlja svoj film o srednjoškolcu Alemu koji postaje kriminalac jer doslovno nema drugog izbora, ali i analizira nezavidni položaj mladih umjetnika u BiH te ističe kako svakodnevno razmišlja o odlasku iz ove zemlje. Ipak,  još uvijek je u Sarajevu i odbija da ode, „iz inata“, kako kaže.

  • O kakvoj je nagradi riječ i šta ona znači za film, a šta predstavlja tebi kao mladom režiseru koji se tek upušta u profesonalni filmski svijet?

- Riječ je o međunarodnom festivalu kratkog filma „Filmski front“ u Novom Sadu gdje smo dobili Posebno priznanje za „cjelokupni filmski utisak, pokazani talenat i uigranost filmske ekipe, sa velikim potencijalom za budućnost“. Za mene je ovo priznanje jako bitno jer pokazuje da sam na pravom putu, da tema filma rezonira sa ljudima, ne samo u mojoj sredini već i u regiji. Također, kao mladom reditelju koji tek treba zakoračiti u svijet profesionalnog filma, nagrade nose veliki značaj i u praktičnom kontekstu tako što skreću pažnju na sam film, na mene i ekipu filma, što će nam sve, nadam se, pomoći u realizaciji siljedećih projekata.

  • Film „Majkino zlato“ se na jedan gotovo dokumentaristički način bavi životom mladih u BiH koji su prepušteni sami sebi i koji zbog beznađa u kojem se nalaze, često prave pogrešne korake s kojima ubijaju svaku nadu u bolju budućnost? Na koji način se tvoje ostvarenje oslikava u stvarnosti i u kojoj mjeri crpi materijal iz nje?

- Htio sam da napravim film koji me se duboko i istinski tiče. Bilo mi je jako bitno da što iskrenije prikažem glavnog junaka i svijet u kojem živi, da zakopam dublje i eksponiram složenost njegovog života. Ja sam odrastao i još uvijek živim na Alipašinom polju, gdje je mrena kojom se sakriva siromaštvo tanka ili gotovo nepostojeća. Rezultat raznih faktora je upravo ta beznadežna omladina, koja ili čini pogrešne korake, ili tapka u mjestu. Jako mi znače komentari kolega iz regije, ali i drugih dijelova svijeta, koji su prepoznali i svoju domaću realnost u ovoj priči. Film, nažalost, oslikava stvarnost, jer je iz stvarnosti i začet.

  • Iako je tvoj glavni protagonista maloljetni diler koji zatim zatim sudjeluje u oružanoj pljački, on nije izložen gledateljevoj osudi te posjeduje i svoju drugu stranu koja je izgađena iz ljubavi koju on prezentuje u odnosu sa bolesnom nanom kao njegovim jedinim starateljem. Na koji način i s kojim stavom si kreirao 17-godišnjeg Alema, siroče koje postaje kriminalac jer doslovno nema drugog izbora?

- Ideja da se kriminal ne isplati nema utemeljenja u našoj realnosti. To više ne možemo ignorisati. Gledatelji ne osuđuju Alema jer ga ne osuđujem ni ja. Dilanje, a kasnije pljačka, je sasvim logičan slijed događaja u Alemovoj realnosti. On se mora brinuti o svojoj nani, mora plaćati račune, mora puniti frižider. Također, ne smijemo zaboraviti da je on tinejdžer. On se mora fino obuć, mora lijepo da miriše, da ima za kafe i mnoge druge stvari. Ni koscenarista Adi Lučić, ni ja, nismo uspjeli pronaći način na koji on kao srednjoškolac može zaraditi pristojan novac, osim kriminala. Upravo u tome i leži horor cijele priče, jer pokazuje da smo i mi sami to prihvatili kao razumljivo nužno zlo. Ne možemo ga osuđivati, jer ga razumijemo.

  • Pored spomenute okvirne teme, u ostvarenju „Majkino zlato“ je moguće pronaći i brojne druge tematske slojeve. Tu je prije svega veliki jaz koji postoji između bogatih i siromašnih u bh. društvu, kojem u mnogome doprinose i mediji, a koji očekivano dovodi do zavisti, zatim netrpeljivosti i na koncu fizičkih sukoba. U kojoj mjeri ovaj jaz utječe na zdravi razvoj bh. društva i koje posljedice on nosi za budućnost generacija koje dolaze?

- Jaz ne samo da postoji, već se akcentira na svaki mogući način. Mediji obje strane prikazuju senzacionalno i unutar svojih stereotipa. Razmislimo malo o idealu života danas i na koji način je predstavljen u medijima, ali i na društvenim mrežama. Glamur, raskoš i bahatost su mjerila vrijednosti i sasvim je logično da se većina mladih ljudi, koja ne može da obezbijedi ni osnovne životne potrebe, a kamoli nešto više, osjeća frustrirano, bezvrijedno i otuđeno, a to je uvijek recept za katastrofu.

  • Tu je svakako i pitanje vanjskog izgleda ili „fasade“ kako kaže lik Alema u tvom filmu, a koji je u današnjem svijetu postavljen kao najvažnije mjerilo vrijednosti. Na koji način fizički izgled ili jedan njegov sitni nedostatak uzrokovan siromaštvom, određuje tvog lika i gradi njegov odnos prema društvu u kojem je obilježen?

- Kako već znate, film počinje sa četiri detalja usana tinejdžera koji nešto pričaju na pauzi dok puše. Djevojci su usne podebljane tamnim karminom, jednom dečku su široke, drugom dečku su tanke, ali ništa specijalno ili uznemirujuće. Sve do Alemovih usana koje otkrivaju da Alem nema prednji zub. To je šok. U sekundi u kojoj smo vidjeli da Alem nema zub mi smo već napravili sliku o tom liku i počeli da ga osuđujemo. To je prokletstvo „fasade“ jer je prvo što svi vide i na osnovu čega donose sud. Svaki put kad progovori ili se nasmije, Alem otkriva da je siromašan, a živimo u društvu koje ne grebe dublje od površine. Ako tako gledamo Alemov problem, onda slobodno možemo reći i da je njegov cilj u suštini taj da može pričati i smijati se, a da ga niko ne osuđuje.  Tragedija je u putu koji mora preći da bi do tog cilja došao.

  • Alemov najvažni cilj u filmu jeste da odbrani svoj ponos i dokaže da nije „fukara“. Da li u tome i uspije na kraju?

- Zavisi kako na to gledamo. Ja mislim da ne uspije, ali da taj neuspjeh zapravo nema nikakve veze s njim. Njega su drugi obilježili kao fukaru, tako da ni u momentu kada on donese krvavo zarađeni novac za ekskurziju, ne može da je plati jer su drugi platili za njega. To je strašno. Užas upravo i proizilazi iz te spoznaje da ne samo da svi vide njegovo siromaštvo, već mu i ne daju da iz njega ispliva. On nema pravo na ponos jer će tako ugroziti kvazi plemeniti narativ o dobročinstvu njegovih kolega.

  • Razgovarali smo o tome kako ti je kao mladom režiseru teško pronaći angažman u jednom od bh. pozorišta. Šta misliš zbog čega, jer se s druge strane često govori o tome kako se mladima daju šanse za rad?

- Bojim se da ima mnogo više mladih rediteljica i reditelja nego što imamo njihovih predstava. Također, pozorišne sezone prolaze tako da je pitanje šta će ostati od tih mladih ljudi kada više ne budu mladi, a i dalje ne režiraju. Nas ima dovoljno da se bez problema može pokriti cijela sezona u svim pozorištima Bosne i Hercegovina. Sve su to mladi obrazovani ljudi, koji će govoriti o savremenim temama na savremen način, novoj savremenoj publici naše generacije. To bi trebao biti normalan i prirodan tok stvari, ali nije, samim tim je ovaj tok neprirodan i nije normalan. Budućnost BiH pozorišta se nalazi u dvadesetoj predstavi mladih rediteljica i reditelja, a kako trenutno stoje stvari, da se sastave posljednjih 5 generacija diplomiranih reditelja ne bi mogli skuckati 20 profesionalnih predstava u CV-u.

  • Kakav položaj imaju mladi umjetnici u BiH i regionu, s obzirom da živiš i radiš u Sarajevu, a u kontaktu si sa kolegama sa prostora Balkana?

- Nisam imao priliku profesionalno sarađivati sa kolegama iz regije, ali sam imao veliku sreću i čast da učestvujem u projektu „Pravda“ u kojem su učestvovale Akademije iz regije. Te saradnje su veliko bogatstvo jer se povezujemo sa ljudima koje more iste brige i koje vuče ista ljubav. Razmjena ideja i iskustava u takvoj sredini je inspirativna, produktivna i na kraju, kakav je bio slučaj i sa projektom „Pravda“, rađa jako lijepa djela.

  • Kao mladi umjetnik koji traga za svojim prostorom za rad i doprinos, da li si ikada razmišljao o tome da napustiš BiH? Zašto si, za sada, odlučio ostati?

- Mislim da dnevno barem jednom pomislim na odlazak. Znam da sam dovoljno pametan, sposoban i disciplinovan da bih mogao obezbijediti sebi budućnost u nekoj zemlji sa mnogo boljim uslovima. Neki moji drugovi su već otišli. Svaki put kad o tome razmišljam budem ljut. Nije fer da ja moram ostaviti svoj grad, svoju porodicu i prijatelje, svoj jezik i svoju kulturu da bih mogao voditi dostojanstven život i raditi posao za koji sam se školovao i koji volim. Nemam racionalan razlog zašto ostajem, sve smisleno u meni mi govori da idem, osim nekog tračka nade i inata koji mi šapće da ostanem još malo. Imam još nešto da ovdje kažem i uradim.

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.