Atelje 212: Teatar političkog apsurda

Mladenović je poručio da neće podnijeti ostavku (Al Jazeera)

Piše: Dušan Kosanović

Glumci Ateljea 212 odlučili su u ponedeljak, posle razgovora sa gradonačelnikom Beograda Draganom Đilasom, da neće prvog oktobra stupiti u najavljeni generalni štrajk. Kako stoji u šturom saopštenju, do kraja oktobra će gradski Sekretarijat za kulturu uraditi analizu stanja u tom pozorištu i predložiti rešenje gradonačelniku i Skupštini grada Beograda, kao osnivaču Pozorišta.

Tako je tačno na dvanaestogodišnjicu poraza Slobodana Miloševića na izborima koji su označili početak njegovog definitivnog pada, “politički faktor” za trenutak nametnuo primirje u “teatarskoj (i teatralnoj) rovovskoj bici”.

Sukob traje u slabijem ili jačem intenzitetu faktički od 2009. i izbora Kokana Mladenovića za upravnika Ateljea 212. Konflikt je eskalirao u junu ove godine kada je veći deo ansambla (25 od 33 člana) potpisao peticiju kojom se traži smena Mladenovića, među kojima su i glumačke veličine poput Gorice Popović, Dare Džokić, Tihomira Stanića i Anice Dobre.

Tekstom ga nisu mazili: “Zbog samovolje, nadmenosti, neukusa, samoreklamerstva, diletantizma, prezira glumaca, sejanja zlog semena u ansamblu, zajedno sa svim trikovima za pravljenje uspeha – uspešnih, kao i neuspešnih predstava – tražimo smenu upravnika Kokana Mladenovića! Počeo je pretnjama, završio je prezirom!” 

Mladenović je tada, baš kao i u sadašnjoj medijskoj ofanzivi, poručio da ostavku neće podneti jer sebe smatra “uspešnim upravnikom uspešnog pozorišta”, nudeći za to statistički prilično uverljivu argumentaciju o ekonomskom poslovanju i profesionalnim priznanjima za kuću kojom upravlja. Tvrdi da su “protekle tri sezone najuspešnije u istoriji tog pozorišta”, a da je zahtev glumaca rezultat ličnih antipatija prema njemu.

Svakako da ceo slučaj ne bi dobio ovoliko na pažnji da je posredi samo konflikt između “tvrdoglavog, arogantnog i narcisoidnog reditelja-upravnika” i “grupe razmaženih, sujetnih glumaca koji ne shvataju da nema više pozorišta sovjetskog tipa i nezarađene plate” – kroz aferu se reflektuje i odnos kulturnih institucija prema novoj političkoj eliti, u kojoj je veliki broj umivenih kadrova režima iz devedesetih godina.

‘Filozofija palanke’

Ostavljajući po strani (pr)ocenjivanje Mladenovićevih umetničkih ili ljudskih karakteristika, čovek definitivno ima smisla za marketing. I lični i onaj poslovni.

Svoju prvu, sezonu 2009/2010, nazvao je “Revolucija”, a kako je tada izjavljivao, “ako reč revolucija podrazumeva korenitu promenu postojećeg stanja i rađanje jednog novog uređenja, potrudićemo se da naša revolucija sačuva ideale naše mladosti, da ne liči na tužnu rasprodaju petooktobarskih ideala koja je obesmislila našu aktuelnu istoriju”.

Najveći adut je bila predstava “Kosa” i to baš u njegovoj režiji. I zaista, teško je setiti se kada je vladalo toliko interesovanje za neku predstavu. Rasprodate su sve izvedbe dva meseca unapred, a podaci sa blagajne su govorili da je projekat u tržišnom kontekstu i više nego uspešan. Bilo je lepo videti vrevu u Svetogorskoj ulici ispred zdanja ukrašenog art-levičarskom ikonografijom.

Međutim, odmah su se pojavili i kritički tonovi, koji su se osim komentarisanja umetničkog dostignuća ticala i njenog društvenog značaja. Teatrolog Ivan Medenica je povodom grafita “Filozofija palanke” koji je ispisan u to vreme na zgradu pozorišta prokomentarisao da je “duh projekta ‘Kosa’ – kako same predstave tako i produkcionih uslova i reklamne kampanje koji su je pratili – zaista palanački”.

Kritike su išle u pravcu da je subverzija predstave lažna, jer se uz pomoć “tržišne logike i njoj primerenih marketinških sredstava, vodi navodno borba protiv istog tog potrošačkog, globalizovanog sveta”.

Činjenica je i da je cela umetnička estetika i programska koncepcija neodoljivo podsećala na vremena KPGT-a Ljubiše Ristića, za koji Mladenović i ne krije da mu je prva ljubav.

I dok se strasti liberalno-levičarskog konfrontiranja na polju teatra nisu još ni stišale, druga bura se tek spremala.

Mlada rediteljka Anđelka Nikolić je povodom svoje predstave “Da nam živi, živi rad” izjavila da je Mladenović “uzurpirao proces rada nametanjem kontrolnih proba, koje su bile poligon za davanje sugestija i naređenja, odnosno za cenzuru”.

Ona je tvrdila da upravnik tražio da predstava bude smešnija, da se izbegava kritika vlasti i političara, a eksplicitno je zabranio da se pominju “huligani Partizana, pokret Obraz, Sveti Sava, vladika Nikolaj Velimirović”.

Sve se to odigravalo na proleće 2010. godine, u vreme kada je javnost bila  traumatizovana zbog događaja u vezi s ubistvom francuskog navijača Bricea Tatona u Beogradu i zabranjivanjem Parade ponosa LGBT zajednice Srbije zbog pretnji.

Mladenović je opovrgavao svaku optužbu da se ponaša autokratski, rekavši da odluku o promenama u toj predstavi nije donosio individualno, već u dogovoru sa umetničkim savetom, kao i da su sve intervencije bile u službi “teatarskog kvaliteta”.

Nije propustio priliku i za “materijalističko poentiranje”, izjavivši da je rediteljka mogla da odbije honorar i prekine rad na predstavi ako je bila pogođena cenzurom.

Sličnu matricu Mladenović koristi i u aktuelnom sukobu sa glumcima kada plasira u javnost informaciju o visini njihovih plata, o broju “radnih dana” (tj. broju predstava koje imaju obavezu da odigraju), dovodeći te veličine u korelaciju sa “sudbinom i statusom običnog radnog čoveka u Srbiji”.

Uloga politike

Druga sezona upravnikovanja je prošla bez većih potresa, bar u medijima, da bi se strasti ponovo uzburkale proletos tokom sezone “Utopija”, sa postavljanjem predstave “Zoran Đinđić” mladog hrvatskog reditelja Olivera Frljića.

Kontroverznu postavku predstave sačinjavaju dva dela: u prvoj glumci govore o zločinima, sa maskirnom uniformom ispod svešteničke mantije i tome slično, a u drugoj celini čitaju navodni tajni dokument u kome je zapisano sve u vezi s pripremom predstave, pa i imena glumaca koji su je napustili.

Mladenović je postavljanjem ovakve predstave na repertoar nesumnjivo učinio hrabar iskorak na putu suočavanja javnosti sa istinom iz neposredne prošlosti, ali istovremeno ju je koristio i kao neprijatan instrument diskreditacije u obračunu sa “kukavičlukom u glumištu”.

“Da li je srpsko društvo spremno čuti neugodne istine glasno i jasno kazane u našoj predstavi? Nije. Da li su naši glumci spremni učestvovati u ovakvoj vrsti radikalne pobune? Uglavnom nisu.” – nakon ovakve argumentacije sledi i pojašnjavanje kako niko nije primoravan da glumi, kako je svako mogao da izađe iz predstave kad god je to poželeo bez ikakve kazne.

Za očekivati je bilo da nijedan glumac od autoriteta ne može da pristane na ovakvo vrednosno karakterisanje njihovih umetničkih sloboda, pogotovo kada je komad iz upravnikove vizure postavljen kao “pokušaj da se vrati institucija smelog, nezavisnog, građanskog mišljenja, pokušaj da pozorište vrati sebi tribunsku funkciju koju je imalo hiljadama godina”.

Naravno, nije lako ni Mladenoviću da odbrani svoje “pravo na stvarnost”, pogotovo kada se pojavi 25 iznimno popularnih i harizmatičnih glumaca na konferenciji za štampu. Svoju bitku vodi sam, pa otuda verovatno i doza agresivnosti kao kontrateža.

Nezadovoljni glumci odbijaju tezu da njihov zahtev ima bilo kakve veze sa dešavanjima u vezi s predstavom “Zoran Đinđić,” što ne zvuči previše uverljivo. Ili se umešni Mladenović potrudio da to zvuči baš tako. Kako god, nijedna priča od društvenog značaja ne može u beogradskoj čaršiji biti lišena političkih konotacija.

“Jezici zlobni” rado podsećaju i da je Mladenović režirao “evente” za potrebe lidera socijalista Ivice Dačića, poput proslave dva veka srpske policije u Sava Centru, dok “oni koji ga shvataju” navode da je on samo nužno “plivao” u datim političkim okolnostima, koje je na kraju krajeva promovisao Boris Tadić, sklapajući “istorijsko pomirenje” Demokratske stranke (DS) i Socijalističke partije Srbije (SPS).

Biće veoma interesantno sačekati odluku Dragana Đilasa, koji baš u ovo vreme ulazi u bitku za lidersku prevlast u DS-u sa Borisom Tadićem. Svoju popularnost je izgradio na slici sposobnog tehnokrate, koji na mestu gradonačelnika efikasno rešava probleme građana umesto jalovosti državne politike. U tom smislu, jedino merilo za odluku bi trebali biti poslovno-menadžerski rezultati koji su nesporni, a koji štede upravo gradski budžet. Sa druge strane ne sme da se ogreši ni o glumce, jer bi Tadićeva struja mogla da iskoristi ceo slučaj, imajući u vidu uticaj koji su glumci oduvek imali u srpskoj politici još od vremena opozicionog delovanja Demokratske stranke za vreme Miloševića.

Osim toga, nije tajna da Mladenović nije omiljen u krugovima “famoznih Tadićevih savetnika”, koji u buđenju nakon izbornog poraza i dalje traže krivce u svemu i svačemu, a ponajviše u “određenim krugovima intelektualaca”. U prilog ovome govori i jedna od “cenzorskih anegdota” u gore pomenutoj predstavi, iz koje je izleteo srpski prevod dela univerzitetske himne “Gaudeamus Igitur”, koji je glasio – Živela nam država i onaj koji je vodi.

Budućnost pozorišta

Pojedini komenatori, koji su uspeli ostati neostrašćeni i nesvrstani, ukazuju da ceo slučaj zapravo treba da dobije svoju vrednost u promišljanju budućnosti pozorišta. Budućnosti u kontekstu realne sadašnjosti i svega što se dešava u – kako bi rekao Marx –  bazi.

Beogradska pozorišna zajednica treba da napravi strategiju zajedno sa političkom sferom dokle se proteže dotiranje, a gde počinje tržište. Ta granica mora da bude na zlatnoj sredini, koja neće ugroziti suštinu misije postojanja teatra odvajkada.

Još samo da ova tema dođe na dobronameran deo dnevnog reda političara, čim završe sa trenutnom preraspodelom i akumulacijom političke moći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera